Mirises...

Samo Ti znas tako mirisati

na izgubljen zivot,

zakoppanu sebe,

nebo bez dodira...

I negdje duz ove rijeke

koja jedino tece prema sjeveru

tvoj je dom,

potrazih te...

Dok Ti trazila si me

misleci da je zivot toliko dug

kao sve te godine u kojima ostavljala si sebe...

Nema me vise mila,

pamuk ispod lica moga se istopio,

sada ti tonem

kroz barsunastu postelju

tamo gdje sam ti vidio oci...

Spavaj...

Od rodjenja ucili kako sa ljudima zivjeti

a ja svoj svijet ogradio

oko njega draca i kameni zid,

sada ti placem zbog ljubavi tvoje...

U bijegu od pitanja na koje odgovor znam,

u strahu od osmijeha laznog,

ljubavi moja ja trazim samo zaborav

i u traganju svom ja ti polako umirem...

Spavaj...ljubavi,

veceras bdijem za nas oboje

a jutro ti donese ociju sjaj,

spavaj jer ja pozeljeh zenu kao Mariko

onu koju muz tuce

u ljubav vjeru izgubila,

a ona me voli

i ja nju volim...

Spavaj mila...

sutra te ostavljam,

a trebalo je malo neba da procvjetas,

sada bih plakao ako dopustis,

isceznuo kao izmaglica

i...

zaboravih kako je Tebe voljeti...

....

Nije naucila biti sretna...

Nemojte biti grubi sa njom,

jer ona je postala takva zbog vas,

niste znali koliko leptira u njoj spava,

niste je nikada pitali sta zeli,

da li je sretna...

Nemojte njoj suditi,

jer vi ste ti koji su grijesili,

htjeli ste da voli to sto vi volite

zeljeli da prica samo kada niko ne slusa,

da mrzi ono sto vi mrzite,

i niste se nikada upitali

sta nosi u grudima...

Nemojte odmah pricati

jezikom zmije,

vi beskicmenjaci,

vi koji ne znate sta poljubac znaci,

i vi takvi bi sudili njoj

sto zeli voljeti,

osmijeh na lice staviti,

ne nemate pravo glasa jer vec odavno ste mrtvi...

Nemojte moju tugu zvati

jer ona ce uvijek tuzna biti,

nije ona naucila biti sretna...

Biti Tvoj...

Nesto sto nisam htio a dogodilo se,

ima nesto sto nisam smio a ucinio,

u dubokoj magli ostao 

zgusnutih rijeci u grlu

pa suzom pricao miris dodira...

Zalutao,

posrtao zaplicuci od tvoje kose

koje bistvuju u svakom sjenovitom kutu

jave i sna,

dok samoca opet navire

u njoj te pospremih,

ne nema mi dalje

lelujas prostorom i ljuljas uspomene

koje nikada nisu bile juce...

I opet bi grijesio,

mladelackom ceznjom mirisao

neka koza u ognju se przi,

vrijedi biti tvoj

u pomucenom pogledu nemira,

u presusenoj zori zivljenja,

na ishabanoj stazi kolotecine,

na nebu razapete duse,

vrijedi biti tvoj

u sumrak drhtaja

u jutro potrage izgubljenog sna,

vrijedi biti tvoj

za sva vremena...

Hvala...

Jos jednom da zahvalim,toliko truda i tako divan izbor pjesama moze ucinit samo neko ko osjeca ljubav i suze

Meni jedna od najdrazih...Miris zene

Navikla...

Ti mozes da sutis

kao niko na svijetu tom,

navikla da boli 

i kada osmijeh vlada,

navikla biti nesretna

navikla biti ne voljena,

navikla biti u sebi usamljena...

Ti zeljela bi vrisnuti,

zeljela bi isplakati svu tugu

sto lezi u grudima,

a nemas kome to reci

zato sutis stoljecima

u cekanju svom

nekoga uz koga ces moci plakati...

Ti mozes jos uvijek voljeti

zivot nije daleko od tebe,

svakim danom gazis kroz njega

ali pogresnom stranom ides srno,

pokusaj sutra promijeniti ulicu,

pokusaj uzeti drugi semafor,

pokusaj...nas zamisliti zajedno...

Za oslikane stihove posebno zahvaljujem jednoj osobi,koja je pronasla sebe u stihovima...