Nemojte biti grubi sa njom,
jer ona je postala takva zbog vas,
niste znali koliko leptira u njoj spava,
niste je nikada pitali sta zeli,
da li je sretna...
Nemojte njoj suditi,
jer vi ste ti koji su grijesili,
htjeli ste da voli to sto vi volite
zeljeli da prica samo kada niko ne slusa,
da mrzi ono sto vi mrzite,
i niste se nikada upitali
sta nosi u grudima...
Nemojte odmah pricati
jezikom zmije,
vi beskicmenjaci,
vi koji ne znate sta poljubac znaci,
i vi takvi bi sudili njoj
sto zeli voljeti,
osmijeh na lice staviti,
ne nemate pravo glasa jer vec odavno ste mrtvi...
Nemojte moju tugu zvati
jer ona ce uvijek tuzna biti,
nije ona naucila biti sretna...
Zvala sam se ljubav,znala sam da volim,znala sam da budem i voljena.Ali se nikad nisam zvala necija sreca...jer moje ime je ljubav brzo izmicalo,nestajalo pretvaralo se u prah pepela.Moja sreca je uvijek bila obucena u smrt,sa snovima od paukove mreze ispruzenih ruku bez milosti.A ja sam bila srecnica tuge koja me nikad nije mimoisla.Bila sam ostatak rusevine koji nestaje,isprekidana rijec koja svaki put u grlu stane...A zvala sam je ljubav.Koja me svaki put vodila u mrak,i to onaj naj crnji,onaj naj dublji gdje nije bilo povratka.Uzalud su bili svi pokusaji,da nesto promjenim,nisam izdrzala...Samo moj pogled krije mnogo toga i dalje tezi toj skrivenoj sreci...
OdgovoriIzbriši