Kada odem neka ostane za mnom muk
jedna tisina bas onakva sa kojom dodjoh,
nek urlik u studen pusti samo usamljeni vuk
nad onom mojom stazom kojom tako tiho prodjoh...
Neka za tren utihne i razigranih ptica poj
ruza u trnju neka zaboravi kako joj dolazim,
i svi oni kojima sam bio spokoj ili nespokoj
zaboravljen! to ime zelim sebi da stavim...
Posao bih putem zaborava
koji vodi tamo u doline mog predivnog sjecanja
bez adrese i broja,bez imena i prezimena
tamo daleko gdje svice ona samo moja zora...
I poveo bih samo jednu jedinu osobu
onu neku svoju Vilu koju sam upoznao
nekada davno u toplom avgustovskom sutonu
i sa njom neki nas samo svijet sanjao...
Volio sam tu svoju Vilu
volio sam njena oka dva
volio i zelio je zvati cijeli zivot
ljubavi moja jedina...
dali je jos volim
to moze reci samo ona...
DIVNOOO,JOS JEDNA PJESMA KOJA PRIPADA SAMOMO VRHU LJUBAVNE POEZIJE!
OdgovoriIzbrišiSta reci na ove stihove,jednostavno prelepo.Ali opet je tu ta bol,verujem da ce nestati zbog tebe Andjeo i zbog Tine.Vas dvoje kao da idete svesno stvoriti bol na bolima ili ljubav iznad ljubavi.Sada kada poblize svacam da ste tu oboje, jos jace uticu na mene sve ove pesme.Evo i pre posla ja opet moram zaviriti na blog.Nadam se veceras ce biti neka vesela pesmica.
OdgovoriIzbrišiHvala jos jednom na komentarima...ali nisam pjesnik,jednostavno muskarac sam koji napise ono sto osjeca,mozda neobicno...ali eto to sam ja...vesela pjesmica mozda bude...nekada...a sada tesko bi mogao napisati takvu...
OdgovoriIzbriši