Ljubav u srcu...

Ostavljem nista razbacano u svemu

kao korov u bogatom jutru psenice,

ostavljam jutro nade pametnoj noci

da shvati kako nista nije vjecno...

Potrgan korijen koji ipak raste

sred nemila svoga zato sto mora,

ostavljam oci sto gledaju ono sto moraju

i zelim biti slijep da sanjam ono sto zelim...

Ostavljam neshvaceni list 

sto pada sred proljeca svoga...

Ostavljam sve za ono malo srece

kada osjetim da jos uvijek sam ziv,

ne ljuti se ljubavi moja sto i tebe ostavljam u pjesmi,

cinim to zbog srca

ono jadno nema vise rijeci kojim bi opisalo

volim te...

Odvedi nas...

Skupljam tisinu jos malo i biti cu silno bogat,

jedan medju prvima,

i slutim veliku stetu jer nju niko ne kupuje,

ostaje da se razbacujem sa njom,

ostaje da sam uzivam u beskrajnom carstvu tisine...

A sutra je novi dan 

i sva moja nada da to bi ruzan san pade u vodu,

opet cu razliti dusu po cesti

sa ceznjom koja boli,

stisnut cu zube i reci nije mi nista

dok istina ujeda za srce

dva pala andjela u carstvu samoce

to smo ti i ja...

Odvedi nas odavdje

ja sam se zapetljao u sopstvene zile,

i kao zedan grm cekam te u idili beskonacne tisine,

mozda navratis i pokom suzom ovlazis listove svele...

Za Tebe...

Zelio bih ti reci sve o meni,

koliko sam zatvorena knjiga koja iscekuje,

nada se,

tvojim prstima kako prelaze preko stranica.

U cekanju dugom na korice paucina se pohvatala,

u kutku zabacenom miruje

ocekujuci svjetlo da upalis...

I imam ti jos nesto reci,

zelio sam poceti tamo gdje drugi su stali,

a meni se nije dalo niti doci tamo 

odakle svi pocinju...

Tkalac...

Tkalac nikad nisam bio 

a tebe sam tkao,

naivno i slutnjom,

zamisljao boginju na kraju veza,

ali usput kao svaki naivac

grijesio sam...

I pokusao sam ukrasti vez i konac

od onih koji na stotine divnih tkanina imaju,

pokusao sam ukrasti njihovo savrsenstvo,

i prevarih se,

njihovo savrsenstvo nije vrijedno tvog koljena,

prevarih se trazeci tebe kod drugih...

Sada kada moja tkanina je satkana,

svi se dive tebi 

i traze jos stotine takvih,

ali ne znaju savrsenstvo je jedno,

i naivci kao ja samo jednu tkaninu imaju...

Nada...

Necu ti reci za jucerasnje izgubljeno proljece

koje nastojim pronaci u popucaloj

povrsini mora,

u stvarnoj idili tisine

pokoji val pokvari sliku sutrasnjice

o kojoj Ti zelim pricati...

Kada bi bila moja pokusao bih udahnuti tvoj osmijeh zauvijek,

brsljan koji te gusi golim rukama pokidao,

kada bi bila moja pustio bih da dises

da letis,

pustio bih te da budes slobodna...

Ti boginjo moja,

znas li koliko bi bili sretni kada bi usne se dotakle...

to pricam vjetru koji sapuce "ipak nju nemas",

to pricam moru koje talasima pise po pijesku

"nikada nju imati neces",

to sutim u srcu 

koje jedino sutnjom odgovara

valjda pusta da se nadam...