Tebe sam izgubio
i tesko mi pada ova samoca,
okna su sklopljena,
postelja razbacana,
mirisni stapici guse ustajalost,
a zelio sam gubiti sve
samo Tebe imati pored sebe...
A svice novi dan
koji se kupa u suncu,
miris mora krisom ulazi
kroz zavjese...bojim se...
kako nisam otisao daleko od Tebe
ma koliko trcao liticom ljudskog zivljenja...
Opet sa snijegom dolaze sjecanja
kojima mirisu moje godine tuge i ljubavi,
dolazi tihi mlat vjetra po vrhu borova
u mojoj aleji mira kojoj se uvijek vracam
od rodjenja njoj sam vjeran,
mojoj samoci...
Ona je moje cistiliste
i svaki put iz pocetka vida rane,
nadam joj se i kada sreca grli,
jer stvorena je da bude dama
ugostitelj bez mane,
ime koje se nikada ne zaboravlja,
nju znaju razumjeti
oni koji su zeljeli biti pitomi
a grube ruke realnosti nikada to nisu uspjele.
Ti moja idilo od uvale
koja si imala sebe
dovoljno plahu da budes divlja,
od tebe mi ostala
aleja mira u zagrljaju vjecne samoce...
Svi mi imamo osobu koju pokušavamo zaboraviti, ali jednostavno je nemoguće.
OdgovoriIzbrišiI posle toliko vremena sjetimo je se pre spavanja, kad nam je najteže. Kad čujemo neku pjesmu.. Jednostavno su neke stvari bile prelijepe, da bi se tako lako zaboravile..
Istinom popločen je moj put do pakla. Dok tvoja me tišina dodiruje kao oštrica od stakla. Kao jutarnji vjetar što na hrid nabija val. I čini mi se po tko zna koji puta da život mi je samo karneval.Ti misliš da ja u koferu nosim svu magiju svijeta. Da ljubav mogu prodati vješto. Da sam trgovac što ima zagrljaja pune vreće. Misliš da mogu bilo kada zavrtjeti kolo sreće. Da sam pjesnik što ga more izbacilo na tvoj žal ... A ja sam samo čovjek čiji život je karneval.
OdgovoriIzbriši