Dolazi jesen...

Osjecam jesen dolazi,

jesen mojih noci,

jesen u vjetru,

koji povija zelene grane jablana...

Jesen dolazi,

a moja Vila je daleko...

Strepnja ovlada srcem,

i uz pobjedonosni klic

krenu prema najudaljenijim

dijelovima moje duse...

Rusi me jesen,

rusi me strepnja,

a moja Vila je daleko...

Ko ce u hladnim nocima

ove ruke ozeble

priviti na tople grudi...

Ko da toplim usnama

skine mraz sa mojih obrva...

Ko da vrelim suzama

umije moje zaspale...

Ko,kada moja Vila nije tu...

I miris je nestao,

nema vise opojnog cvijeca,

ptice nemaju onaj sretan ton,

sve je zamrlo sa prvim vjetrom

sto sa planine vuce...kisu

On dolazi uvijek na vrijeme

i uvijek zna u cija srce ce uci,

na cije pragove duse ce stati,

a meni nikada teze nije bilo

jer

moja Vila nije tu...

I ko sada da u srce unese toplinu,

ko peskirom da mi brise kosu,

pomiluje moje okupano lice,

ko da me vrati u zivot,

kada

moja Vila je daleko...

Tjeskoba se vec uvukla u ovo tijelo

trese ga,

dok osusene usne

vec ispucale od milion suza

ne nalaze put do drugih

koje bi ih vratile u zivot

jer

moja Vila je daleko...

Dolazi jesen...tuge

a ja bih da ljubim,

vozovo ponovo pokrenem,

tebi da dodjem 

da te se nagledam

dok mi klizis bajnim licem 

izmedju dlanova

ali...

moje Vile nema...

Prosetah sinoc dusom...

Prosetah sinoc dusom svojom,
laganim korakom kao u hram krocih,
bos da ne remetim tisinu koja spava.

I zatekoh samo opustjele hodnike,
svijece koje su utihnule,
grane koje su zemlji klonule,
ptice koje hude,
potoci koji ne zubore.

Opustjela je ova dusa cekajuci Tebe.
Znam ja sam kriv sto u cekanju stradam...

Kriv sto Tvoju ruzu posadih u njoj,
pa mi sada kao korov dodje,
sve oko sebe ubija dok zanosno mirise 
i bez tog korova vise se ne moze.

Prosetah sinoc dusom svojom
iz potoka tihog vrc vode zahvatih
te ruzu tvoju zalih,
neka cvjeta i opustjelu dusu uzima,
neka mirise kada nema Tebe...

Prosetah sinoc dusom svojom
dok mjesec je varao zvijezdu sjevernjacu 
sa komsinicom jedva vidljivom,
pa upitah srce 
zar je nasa ljubav zaboravila voljeti...  

Oprosti mi ljubav...

Oprosti mi nabujalu rijeku osjecaja,

znas da nikada nisam znao sakriti ljubav.

Oprosti mi popucale oci u spokoju nocne carolije 

sto zele ostati budne,

znas i kada sam najumorniji za tebe zelim biti  naspavan.

Oprosti mi ne savrsenu matematiku 

sto sam uvijek sabirao jedno i jedno kao jedno.

Oprosti mi potrebu u posvemasnom upijanju i beskonacnom nestajanju u tebi,

i nije to zvjerska potreba zagrljaja 

nego dusevna idila pomijesana sa mucno isplakanom suzom da budes jedno u jednom.

Oprosti sto rastvaram dusu tvoju i svoju,

grebem srce do vrele krvce pronicuci u smiraju noci zapetljanim dusama do dna.

Oprosti sto nikada razotkriti necu tvoja kolebanja volje,

suzu koja tece a na dlanu ne nudis da ispijem.

Oprosti sto ne pogadjam ono nepoznato u tebi,

sto zivis zivot napamet,

a ipak te osjecam tako bliskom,

dusu citam iza ociju i bistru vodu koja nema niceg pritajenog osjecam.

Oprosti jer sebi oprastam zelju,sram,ljubav...

ljubljene usne slusati sto su dio mene,

prizeljkivati toplinu dlana na obrazu,

slusati misli koje dobacujes a koje ostaju daleke...

Oprosti mi...sto te volim...

Daj da ti poljubim usne...

Daj da ti poljubim usne

srce se steglo

dok prazne ruke traze te,

jos jedna noc bez snova

sad se ne usudjujem sanjati sam...

Mozda bi trebalo da znas

kako dahom vrelim

izmaglicu na prozoru pravim

i crtam ti lice...

daj da te poljubim...

Vampir u meni osjeca glad

mirise tvoja uzavrela krv ispod koze,

i trazim te,

trebam te,

pusti me do sebe

da te mirisem i tobom se napijem...

daj da ti poljubim divne usnice...

Moje tuzne ladje

ponovo morem plove,

traze samo jedno

sveti gral sa licem zene...tebe...

daj da ti poljubim usnice...

jer zelim te...

Gledaj ljude oko sebe

svi opet zele cuti kakva si,

a ti zamisljeno cutis

cekas laste i ispracas vozove,

izdrzi ovu ljubav moju

nemoj mi dati usne svoje...