petak, 29. listopada 2010.

Goro ledena...



Moja Goro ledena
ti me nisi rodila
a ceznuo sam da mi budes majka,
tvoje livade rosne,
tvoj cvrkut ptica 
u sumaglici jutarnjeg budjenja,
tvoj miris borova,
tvoj spokoj,
vidjeh kao dijete ulice
i tu kod tebe Goro...ostade mi srce...

Gdje si sada moja Goro ledena
i onaj tvoj predivan odsjaj jezera
dok se mjesec kupa u njemu,
ja ti zaboravih...

Gdje su one tvoje pahulje bijele
i prtina duboka koja skripuce pod nogama,
tisina bjeline,
toplina kolibe,
ja ti zaboravih...

Gdje je ona snom vodjenja setnja
ruka u ruci bez rijeci,
usna na usni dok tijelo drhti,
ehhh,moja goro ledena,
biti voljen...kako to izgleda,
ja ti zaboravih...

4 komentara:

  1. da, istina je...zaboravi se vremenom,kako je to biti voljen...i oci ti se priviknu na mrak, a dusa na osrednjost...lagano nestaje komadic po komadic tvoga srca, kao da si u duuugom zimskom snu...ali dolazi proljece...za ne, uvijek, iznova cvijeta cvijece, mirisu zore i valovi njisu mora...svanut ce, ne boj se.

    OdgovoriIzbriši
  2. Uzalud valovi,uzalud miris proljeca kada dusom vlada zima...uvijek ima novo,ali dusa sanjara ostaje...

    OdgovoriIzbriši
  3. ima li se nesto reci protiv toga, ta dusa je toliko duboka i lijepa, stvaralacka, pise ovakve stihove..zar bi neko drugi to mogao? Andjele...

    OdgovoriIzbriši
  4. Mogu mnogi pisati stihove.Vjerujem da nisam poseban,samo jedan od onih koji je trazio svoje nebo snova...hvala na komentarima...

    OdgovoriIzbriši

Pretraga