Ostrvo ljubavi...

Moje pjesme tuge i bola

mozda su moja sudbina,

poneki krik u samoci sto pustim

zagrizem usne da ne kazu sta zelim,

i zivim...onako zivim

i placem,

toga se ne stidim,

bolujem jer boli...

i samo svojoj pjesmi to mogu reci

jer navikao sam nemati nikoga...

Nisam onaj kojeg ljepota plijeni

za kosom i ocima necijim zudi,

ja bih malo vise ili malo manje

zelio bih dusu tvoju,

srce tvoje,

ostalo dijeli kome zelis

ali to dvoje cuvaj za mene,

kao sto ja poklanjam ti sve sto je moje...

I reci ...

sta cu ti ja

covjek sa dva lica,

jedno koje zivi medju ljudima

a drugo vjecna sanjalica...

putujem nekim svojim morima

sanjajuc izgubljeno ostrvo bez ikoga

na njemu samo jedna zena

koja me ceka sa suzama u ocima...

svijecu pali duz obale cijele

kako bih nasao svoje izgubljene pjescane plaze...

Zato ljubavi moja

nemoj me voljeti malo,

nemoj niti malo vise,

nemoj me voljeti mnogo,

ja bih jedino moje

da me volis beskrajno,

do smrti i nazad...

i opet kada se probudimo

u nekom novom vijeku

ja bih opet da mene volis

i samo uz mene se budis...

vjecno...

beskrajno...

i jos dalje...

zauvijek...i poslije smrti...i poslije zivota...

dva bica koja ne trebaju nikoga,

vjecno sretna i samo sebi dovoljna...

na nekom osamljenom ostrvu

uz jednog psa kao druga

koji ce jedini nijemo svjedociti

kolika je to ljubav nasa...