Nedjelja...

Sve je kao jucer

ostade ne ispijena soljica kafe,

mirisi koji plove sobom

kao da nikada isceznuti nece,

i jedno srce malo 

koje je ukralo Andjela dok spava na oblaku...

A vozovi polaze

tako tesko odlaze,

kao da kradu sudbine

koje nikada vise nece biti sretne...

Dugo sam gledao tvoje uplakane oci

cak niti usne nisu ostale mirne,

drhtale su zeljom vratiti ono sto odlazi

i trebale su reci

samo jedno...ostani...

a vozovi polaze...

Znas,nikada nisam volio nedjelju i vozove

znam ni' ti,

podsjecaju na turoban kisni sumrak

zal za praznicima koji prodjose,

podsjeca na ljubav

koja bi carobna do subote...

I sta bi sudbina

da zivim izmedju jave i sna

uzivajuci u zvizduku pistaljke konduktera

cekajuci da me odnesu do nedjelje

sada jedinog dana 

u kojem oci postanu zive...