srijeda, 7. travnja 2010.

Crveni mak...



Izrastao u polju zita
ni kriv ni duzan,
predivan cvijet krvavi
taj mak korov koji pati...

Zelio je svima reci
da nije htio tu izrasti,
skrivao se u klasju
ali zalud latice crvene
tako divne,
lako se pronadju.

Nije zelio kvariti polja blagorodna
cak bi i svoju rosu,svoje suze
poklonio klasju koje cvjeta,
od sunca skrio listove zelene
i trazio svoj mir u polju kojeg ceka zetva...

Ali nebi sudjeno tom predivnom cvijetu
da pronadje ljubav svoju vjecnu,
da uz nju doceka zetvu...
pokosise ga...
pokidase...
ti kosci nemili
koji u svome vrtu ne zeljese korov krvavi...

I pade srce,
pade dusa njegova,
polomise njegovu stabljiku zivota
samo zato sto bi ljep i zanosan
samo zato sto imao je svoj san
i bio prkosan,
ubise taj cvijet krvavi
koji je zelio samo malo ljubavi...

I bi mak crveni
prozvase ga korov
samo zato sto zelio je da voli...
zelio da ostari
uz ljubav koja istim nebom plovi...

4 komentara:

Pretraga