Crveni mak...

Izrastao u polju zita

ni kriv ni duzan,

predivan cvijet krvavi

taj mak korov koji pati...

Zelio je svima reci

da nije htio tu izrasti,

skrivao se u klasju

ali zalud latice crvene

tako divne,

lako se pronadju.

Nije zelio kvariti polja blagorodna

cak bi i svoju rosu,svoje suze

poklonio klasju koje cvjeta,

od sunca skrio listove zelene

i trazio svoj mir u polju kojeg ceka zetva...

Ali nebi sudjeno tom predivnom cvijetu

da pronadje ljubav svoju vjecnu,

da uz nju doceka zetvu...

pokosise ga...

pokidase...

ti kosci nemili

koji u svome vrtu ne zeljese korov krvavi...

I pade srce,

pade dusa njegova,

polomise njegovu stabljiku zivota

samo zato sto bi ljep i zanosan

samo zato sto imao je svoj san

i bio prkosan,

ubise taj cvijet krvavi

koji je zelio samo malo ljubavi...

I bi mak crveni

prozvase ga korov

samo zato sto zelio je da voli...

zelio da ostari

uz ljubav koja istim nebom plovi...