Budjenje u dvoje...

Jedino sto ostaje u sjecanju

kao tragovi u izgubljenom vremenu,

jeste osjecaj kada smo bili zivi...

voljeli i bili voljeni...

ostalo su samo lica koja prolaze

tik pored nas...

potrudimo se naci slicnost

u ocima,

u rukama,

ali uzalud sreca traje trenutak,

zanos samo jedan cas,

dusa ostane ne probudjena

negdje daleko u svojim snovima...

I drvo zivota koje posadismo

kada nogama dotakosmo ovu zemljicu,

raste u nama stihijom vodjeno,

nadom budjeno,

da netko ce doci i obojiti njegovo lisce

svojim snom...

tako ziveci cekamo usamljene stope

koje ce pod njegovu krosnju leci

i zauvijek nasem drvetu zivota

njezne rijeci ljubavi saputati,

voljeti nas zbog nas,

voljeti nas san,

voljeti ono sto jesmo,

uhvatiti nasu ruku pod ruku

i povesti nasem svijetu...

Ali sreca je uvijek prazna,

casu vina crnog nam sipa tuga,

ispijemo do dna

a na usnama ostane gorak okus

i zelja jedina

ugledati na dnu ta dva oka voljena...

vratiti nekoga

vratiti ljubav

vratiti i barem na tren osjetiti

kako je to divno nekoga svim srcem voljeti...

sanjati i buditi se u dvoje...

zauvijek...

da nikada vise osmijeh sa naseg lica

ne ode...