Zedne usne...

Bojim se tvojih usana,

tvoga pogleda,

sto vatru bude

mojim zaspalim grudima...

Bojim se za tvoje juce,

za tvoje sada,

sto mijesas kao vino

koje me opija

i znam da sam tvoj tek sutra...

Bojim se tvog mjeseca,

tvog sunca,

sto tako brzo mijenjas

moju tamnu sobu

u svjetlom okupanu idilu...

Bojim se tvojih dodira

koji njezno prelaze preko moga tijela,

da ne odu,

da ne prestanu,

da te imam kao bajku vjecnu...

Bojim se voljeti tebe

koja places nase snove,

koja zivis za ljubavi smrtne,

koja nijemo cutis ljubav...

Bojim se...

ali mnogo manje od tebe,

jer moje usne zedne

naglas mogu reci volim te...

Budi zena...

Ljudi su zli

ti nemoj biti takva,

ti nisi jedna od njih,

ti mozes,

ti znas,

ti zelis voljeti...

Tvoje srce nije kamen,

tvoja zjenica nije zgasla,

tvoja dusa nije pustinja,

ti mozes, 

ti se ne bojis,

ti zelis,

probuditi zenu koja u tebi spava...

Zivot bez ljubavi nije zivot

kojeg si privremeno dale nekome,

tvoje usne nisu rodjene 

da cekaju kao milodar poljupce,

tvoje tijelo je vatra i cezne

da se u necijim njeznim rukama probudi,

ajde ustani Ti

pa voli,

pa se pusti,

nemoj vise biti papiga zarobljena,

zena od morala,

domacica usamljena,

djevojka cedna,

jer ti si zena ljubavi gladna,

boginja koja samotnim snom hoda

ti si sve sto moje grudi zele...

Cija si,u ljubavi...

Nikada necu znati ko si ti

cija si kada moja nisi,

koga ljubis,

sa kime spavas,

kome vrata otvaras

dok mene nema...

Nikada znati necu

zasto places nocu,

on te budi dok buncas

dok ga kroz snove sa mnom varas...

Ja ne znam ko si ti,

tako malo smo zajedno bili,

tako malo ljubavi zajedno zivjeli,

sve jedno drugom dali

i plakali,

tako gordo plakali

kada smo ruke pustili,

ja podjoh nikome

a ti u ruke njegove ledene...

Ne zelim znati ko si ti,

ime tvoje nista neznaci,

koliko si imala,

cija si bila,

nista ne zelim znati moja mila,

samo me voli

kada jorgovani dolaze,

jer ljubavi tuzno je,

sve tako bez nas

tuzno je...

Cija si

zar je bitno cija si...

ko si

zar je bitno ko si...

jedino sto vrijedi

su rijeci 

volis li me ljubavi...

Doslo je vrijeme mila moja...

Dosle su vrane da pitaju

zasto srce ostavih na pruzi toj

koja vodi do tebe,

a ja cutim

sa suzom se borim

zar da priznam

samog sebe izdam

glas pustim i izustim

kako sam samo tvoj...

Dosli su ti dani

kada ulicni sviraci

dok prolazim

sa pjesmom utihnu

pogled dignu

isprate skitnicu bez doma

koji luta bez cilja

sa jednom zenom koju cuva u ocima...

Doslo je vrijeme mila

da kazem ono sto dusa skriva

ti si moja prva i poslednja

ljubav nebom zabranjena

zena jorgovanom mirisna

tuga i sreca suzom ispisana...

Do umiranja...

Vjetar zivota ore brazde

po umornom licu tuge,

ali ja te cuvam pod kozom

grijem...

nedam nikom....

Sunce izlazi

najavljuje kraj mojim nocnim bitkama

branio sam te kroz snove

a jutrom me zuljas u ocima...

I pitam te

kakve to nokte imas

da ovo srce malo grebes...

Molim te

budi njezna mila moja

jer ja ti vec dugo nikoga nemam

i nisam navikao

biti voljen....

Vjetar sam izgubio,

san je jutrom nestao,

Ti ko po navici dolazis i odlazis

ali veceras po prvi put kazem ostani

ostani zbog suza

mene i tebe dva baksuza

koji se vole od rodjenja

a moraju da sute do umiranja...

Koraci tisine...

Oprosti mi

sto brsljan oko srca vezes,

sto tugom kafu sladis...

Oprosti mi

sto sjenka samoce uz tebe seta,

sto u tebi srecne zene nema...

Oprosti mi

sto pusta zemjica si postala,

sto tvojim nebom nema vise ptica...

Oprosti mi

sto mirisnu ruzu ledom okivas

sto tijelo dajes a usne grizeci bolom sakrivas...

Oprosti...

Ne krivi me

sto sam postao sjena od kada tebe nema

i sto suze za mnom places

a moje ne cujes...

Znam...

Znam 

eto vec navikao sam

voljeti

biti niciji

tijelo poklanjati samo po kazni...

Znam

suza mi sestra

a koga drugog zvati

kada samo ona ostaje vjerna...

Znam

ti ces otici

kao sto odlazis iz sna godinama

a ja cekam i cekajuci starim

osmjeh nudim

osmjehom cutim

i trudim se da sakrijem

zasto sam niciji...

Znam

kako cutis zavejana zivotom

trgajuci grancicu po grancicu mladosti,

i bolis samu sebe

a ja cekam 

da bolimo zajedno oboje...

Cuj Bezimena...

Cuj bezimena

zasto stojis vani u ledu svom

tako usamljena,

tako tiha?

Cuj bezimena

zasto stojis tako izgubljena

sa ocima krvavim

i propalog osmijeha?

Cuj bezimena

nemoj pomoci njima

koji spalise

srecu u tvojim grudima,

ne odustaj sada

ustani i bori se...

Cuj bezimena

ti sto sjedis na ivici jave i sna

osjecas li me

zelis li dotaci me?

Cuj bezimena

svaki zid mozes preskociti,

da li cekas nekoga 

da te pozove van tvojih zidina?

Cuj bezimena

hoces mi pomoci

da se brinem o tvom srcu od kamena,

otvori ga

da se vratim kuci...

Cuj bezimena

zasto stojis na drumu tom

i uvijek radis sta ti kazu?

Cuj bezimena

razbi flasu

prospi vino,

pogledaj istinu...

Cuj bezimena

da li me osjecas?

Dvoje za vjecnost...

Sad' bih krenuo

u okupanu zoru nevinog sunca,

obukao crninu

kako oci nebi vidjele krvave mrlje

ispijenog vina

koje su kapale sinoc sa usana po grudima...

Da... ta zavijena noc 

u kojoj se po prvi put uplasih vuka

koji usamljen tumara mojim grudima

gazec' tek procvali jorgovan,

u agoniji otrgnuta misao bi spas

ali nju zarobih u sobu 

jer znam da nema kome poci,

znam da niko je ne ceka...

Znas...vec ti dosta puta rekoh

noc je isuvise kratka sanjarima,

zato i nakon budjenja ponesu san u ocima

mirisu po njima

i ne bude se sve dok imaju

nekoga pored sebe kao voljenog saputnika...

A sad' bih krenuo

nigdje i nikome...

jer za vjecnost

treba dvoje...

Sireno moja...

Ti, 

zarobljena sirena

u mrezi tudjeg ribara,

koja sred ugusenog jecaja

priziva tisinu,

oblaci plast crnila 

da sacuva neobjasnjenu istinu...

Ti, 

mogla si voljeti nekada

usudila se prkositi moru i buri,

a sada srce ti rezu

hrapave ruke tudjeg ribara,

i ne postojis...

ne, 

nisi nikada postojala,

za ribara tog samo si plijen

zarobljen njegovim mrezama...

Ti, 

koja samo snu smijes  reci

koji zov divljine te mami,

i cutis zivec zivot koji ne zivis,

sama u sebi places...

krijes,

suze krijes sireno moja...

Ti, 

koju imam

kao sapat tisine...

Zato mila...

Znao sam voljeti prije tebe,

znalo je i boljeti

u tren pomislih to se ljubav zove,

ali nikada ovako srce nije voljelo

nikada ovako nije boljelo,

nikada zbog ljubavi suzne oci nisu bile...

Pitao sam na svakom koraku

da bih ucio nekim drugim ocima

pitah jer bili su stariji,

rekose ljubav je ovakva i onakva,

ali nikada ne opisase

kao takvu koju dotakoh u tvojim ocima...

Tebi se nisam nadao...

Na sve sam bio spreman,

ali pronaci jos nekoga

ko gleda istim ocima

to nikada ne...

Zato mila...

U trenu kada sjenke 

pocnu plesati po zidovima,

kada suza postane toliko vrela da bi se skrila dlanovima,

kada upitas sebe zasto si plakala,

tada ces znati zasto ribe plivaju,

zasto ptice lete,

i zasto volim samo tebe...

Nedjelja...

Sve je kao jucer

ostade ne ispijena soljica kafe,

mirisi koji plove sobom

kao da nikada isceznuti nece,

i jedno srce malo 

koje je ukralo Andjela dok spava na oblaku...

A vozovi polaze

tako tesko odlaze,

kao da kradu sudbine

koje nikada vise nece biti sretne...

Dugo sam gledao tvoje uplakane oci

cak niti usne nisu ostale mirne,

drhtale su zeljom vratiti ono sto odlazi

i trebale su reci

samo jedno...ostani...

a vozovi polaze...

Znas,nikada nisam volio nedjelju i vozove

znam ni' ti,

podsjecaju na turoban kisni sumrak

zal za praznicima koji prodjose,

podsjeca na ljubav

koja bi carobna do subote...

I sta bi sudbina

da zivim izmedju jave i sna

uzivajuci u zvizduku pistaljke konduktera

cekajuci da me odnesu do nedjelje

sada jedinog dana 

u kojem oci postanu zive...

Miris zene...

Volim te kada sutis
tisinom brsljan oko mene pletes
da ogoljenu istinu
prvi progovorim u bunilu


Volim te naslutiti
kao postojanost
u svijetu popucalih snova
gdje smisao zavrsava


Volim te udahnuti
neskladom duse svoje
kojoj donosis harmoniju
i koncem idile zasivas zjapecu jamu...


Dok te volim gubec' sebe
pomislim kako te otimam
od korova u kojem rastes
stidljivo sred ljepote svoje
i zelim...da toliko zelim
da samo meni mirises...

A Ti pitas gdje si...

Vi ste tu
da i ja sam tu
cas mi nalaze da se s Vama smijem
podignem casu
i polako gutljaj ispijem
veceras ste tu za gozbu
dok ja zalutah na Vasu pir pobjedu...


Vi imate svoje pjesme koje glasno bi pjevali
pomalo nalik horu krestavih glasova
od kojih svaki se trudi da bude prvi,
jadna je ova gozba
ali cutim
jer ja sam tu
a oci odaju kako sam u drugom svijetu...


A Ti pitas gdje si?


Roletne spustam za novo sunce,
kisobranom prizivam kisu,
i cutim...tisinom plovim
uvijek sam to volio
a sada se tog muka bojim...


Ne,nemoj me pitati gdje sam...
jer zivim...nekako,
kako to samo ja znam...


Nadam se poju slavuja
koji ne slecu na okna moga prozora,
jorgovan ne cvjeta vise,
zima toplinom ne odise,
i sta mislis gdje sam?


Spavam ti mila moja,
spavam i cekam...nasa proljeca...

Odavno ljubavi...

Odavno sam prestao sa bilo cim

prestao smijati,

prestao sanjati,

prestao vjerovati...

Odavno kula u rusevini stoji,

prestao kamen na kamen stavljati,

prestao glog cistiti,

prestao ognjiste loziti...

Odavno ime ti u tisini spominjem

prestao pricati

prestao ljubiti

prestao zivjeti...

Odavno te volim

odavno te zelim,

ali sta vrijedi

kada moja nisi...

Svi me ostavite...

Pustite me prijatelji
vi koji ste uvijek bili tu
kada su osmijesi
a nikada kada krene po zlu...


Pusti me brate,sestro
vi koje sam uvijek volio
a nikada znali niste
pitati zasto u ocima suze mi stoje...


Pusti me majko,oce
vi zbog kojih lutam duse slomljene
za srecu je trebalo malo
a niti to malo ovo srce nije imalo...


Ljudi...pustite me,
ja sam svoje dugove izmirio
svoju srecu potrosio
svoju ljubav izgubio...


Svi me pustite
polako u tisini nestanite
a ti zeno...ti ljubavi
samo ti nemoj poci
zagrli i voli me
jer za san je potrebno dvoje...

Ljubavi probudi se...

Ljubavi probudi se
nocas sapatom te zovem,
ljubavi zasto spavas mi
zar ljubavi ne cujes me?


Ljubavi zasto me pustas samog
zasto je srce tako tiho tvoje
zasto tvoj korak nije uz moj?


Ljubavi probudit cu te sutra
jer veceras tvoj pogled je hladan
na tvojim usnama spava zima
tvoje tijelo izgleda tako bijelo
ljubavi tako ledeno...
probudit cu te sutra...


Ljubavi zasto mi nedostajes
kada tvoje srce je tisina
kada tvoja suza nije vrela
kada se bojis...ljubavi...


Ljubavi...volim te
zasto bih to lagao
uvijek si uz mene
ova ruza nikada umrijeti nece
ljubavi...uz tebe....

Voli me...

Voli me jednu noc,

voli me ovu noc,

jer veceras te trebam

kao zivot...

Zagrli me jako

i ne pustaj da odem daleko,

mozda pomisim u tuzi

da neciji sjaj su tvoje oci...

Voli me...

veceras ti pjevam poslednji put...

Voli ono sto smo,

i voli ono sto nismo,

jer veceras umire

sve...

Jutro promijeniti nece

moje duge i snove,

zeljela si

neka bude

crno nebo za oboje...

Slavuj vise pjevati nece,

plavo postaje sivo,

jos samo jedno 

srce moje sapuce

voli me...

veceras...

voli me...

zauvijek...

Obecala si...

Obecala si da ces me cekati

tamo gdje proljece pupa,

tamo gdje nema nikoga,

tamo gdje stanuje ljubav nasa,

zasto te nema...jedina moja...

Obecala si da ces me cekati,

i pogledaj sada sam tu

zeljan put planina letjeti,

zeljan okean preci,

zeljan ljubiti,

zasto te nema...

jedina moja...

Ljubavi...

probudi se...

povedi me sa sobom

jer ja ti vec dugo

brsljan oko srca stezem

i boli me,

boli da mi se umire...

Ljubavi...

obecala si...

sada moji najljepsi dani

umiru sa tobom,

mozda u nekom drugom zivotu

budemo sretni ja i ti...

Ljubavi...

obecala si...

srecu...

sada od svih nevjesta

biram tugu...

najvecu...

a obecala si

da ces me povesti

tamo gdje se zivi od ljubavi...

Slavuj bez pjesme...

Ja drugu ljubav nemam

i voljeti do pola

oprosti...

to ne znam...

Sred svoje samoce,

potrazih snenim pogledom

zvijezdu jedinu

koja se krisom

kupa u moru,

da...

potrazih tebe

u tom precrtanom nebu,

jer voljeti do pola

ne...

ne znam...

Voljeh te...

potrazih te...

i kome sada reci

da dusa tminom zjapi...

Ostaje da cutimo

ja o tebi,

ti o meni...

Da cutimo kao slavuji

kojima su pjesmu zarobili...

Moja Draga...

Ljubis li veceras nekoga?

Ima li isti okus usana

kao sto su moje...

draga...

Dali spavas uz bilo koga

dok sanjas 

ljubav zivota svoga...

Letis li nebom

kojim niko letio nije sa tobom,

i sanjas mene

ali ja nisam taj uz tebe...

moja draga...

Places li Draga?

Places li ponekada,

sto jorgovan

koji se donosi

nema miris moje ljubavi...

Ehh,

moja draga...

Ljubav ima bezbroj pitanja,

a samo jedna je istina

nekog skrivas u ocima,

nekog ljubis u snovima,

dali sam to ja...

moja Draga...

Veceras samo veceras...

Veceras nisam vidio tvoje oci

sa tisinom na usnama

i pogledom nadanja,

zatvaram polje snova

polako u postelju od trnja

valja poci...

Veceras te nisam ljubio,

stisnuh srce da ne zaplace,

grudi postase male

za jauk koji se ote...

toliko mi sve tvoje nedostaje,

toliko sam te veceras pozelio...

Veceras te necu sanjati,

sta vrijedi san u kojem te nema,

ostajem budan do jutra

trazeci te kroz prozor medju zvijedama,

za miran san...

znas li...

trebas mi Ti...

Veceras zelim da cutim,

jos jednom sonatom ljubavi te okitim,

i umrem...

tiho bez sna...

za Tobom...

Ljubav ima ime...

Ljubav...

skrivena u tebi vjekovima

cekajuci da bude voljena...

Ljubav...

dise tvojim dahom

kao zelja otme iz grudi uzdahom...

Ljubav...

stanuje u tvojim ocima

i places tiho nocu suzama...

Ljubav...

to je bilo necije ime

sada 

Ljubav...

Tvojim imenom se zove...

Oprosti nisam znala...

Pojedini su trazili pjesmu za pjevanje...eto ako sam ispunio zelju biti cu sretan,ako ne oprostite...

Evo jos jedan osmijeh prodat cu

jos jednu srecu odlumit cu,

ali pece me

u grudima boli me

sve sto je nekada

bilo moje i tvoje...

I krisom upitam

sve one koje neznam

sta mi radis ti

dali si srecan 

dali te neko voli...

Znaj da zbog tebe

ova ledena postelja boli me,

samo zbog tebe

kukavice kradu gnijezdo moje,

a bio si sve

ja nemam vise kome reci

volim te milo moje...

Jer grijesila sam

oprosti nisam znala

kako je voljeti

kada nisam voljela...

Cutao sam...

Nisam ti nikada rekao volim te,

a trebao sam...

i nisam ti rekao bez tebe nisam nista,

a zelio sam...

I ne rekoh ti bojim se

tisinom svojom da zagrlis me,

cutao sam...

i ne rekoh ti kako drhtim,

u snovima sa tobom letim,

ne...

nista rekao nisam...

Ali sada

dici cu glas do neba,

i kazem ti

bez tebe sam nista,

bez tebe se bojim zivjeti,

bez tebe drhtim

dok u snovima te drzim,

i...

zagrli me...

jer milo moje...

volim te...

Rekli su...

Rekli su mi

da si plakala sinoc,

sal od svile bio ti u ruci

dok usamljena odlazis u noc...

Rekose da su pitali

zasto imas takve oci,

a ti si cutala...

Rekose da si drhtala...

A ti neznas

koliko dugo mi mirises,

i zaboravljas,

kako boli

dok drugi te voli...

I rekose da si samo moja

i da sam tvoj grijeh

do kraja zivota...

a neznaju

kako je ispijati casu

ljubavi...

koja mirise na tugu...

Rekose da volis me...

a neznaju

koliko skrivam  

da volim te...

To sam ja...bez Tebe...

Duh koji iscezne

istopljen prvom zrakom sunca,

od tisine satkan,

lancima vezan suprugom samocom,

to sam ja...bez tebe...

Turoban huk oluje

koji cuci skriven u dusi,

dubok pogled izgubljenog oka

budno sanja svoj spokoj,

da to sam ja...bez tebe...

Oronulo stablo

koje ceka vojsku crva,

otpao list u blatu

koji svaka stopa gazi,

to sam ja...bez tebe...

to sam ja...bez svoga sunca...

Precuti...

Nemoj sada nista reci

dali sam prvi ili stoti,

precuti...

sve precuti...

Zelim te uz sebe

i to dobro je,

srcu tako toplo je...

Cuti...

ako treba da odes,

cuti...

ako se bojis da ostanes,

cuti...

dobro je...

samo poljubi me...

U oku ti vidim sjaj

negdje u srcu spava beskraj

i tako bilo bi lijepo...da cutis,

cija si...

ko si...

cuti...

zelim da znam,

ali nemoj da pokvarim san...

precuti...

Jutrom kada odes

pokrij me,

poljubi me,

ostavi ruzu bijelu na stolu,

kavicu ne ispijenu,

i idi...

ali vrati se...

ja cu jos da sanjam

i polubudan...

te cekam...

Dio duse...

Nisu me pitali

kakav bi zivot to da zivim,

sinom su me zvali

onakvim...po zelji njihovim...

I nisu me vodili

rekose svako ide svojoj zvijezdi,

a ja bespuca gazio

milion puta pao i ustao,

ali rane moje

nisu zeljeli da lijece...

A onda si dosla ti

moj san ne odsanjani,

moj cvijet ledom okovani,

moj zivot ne prozivljeni...

Ahh,

znas li koliko me bolis

dok me toplom ljubavi pokrivas,

i da imam krila

letio bih tamo gdje ti kosa spava,

ahh...i volio bih te

pa neka poslednja zelja bude

ove duse koja zivi samo za tebe...

Carev jorgovan mirisni...

Sudi mi...

dzelatu...

ti koji nosis masku crnu...

Evo na pladanj 

glavu ti stavljam,

sijeci...i presudi...

Ali krade mi se,

i ja cu krasti

to cvijece sto divno mirise,

to cvijece koje zudi i place

iza ograde careve baste...

I ne pitaj za poslednje rijeci,

jer tisinom uz osmijeh sve cu reci,

samo sijeci...

meni nije zao mrijeti

sto pozeljeh carev jorgovan mirisati,

s tim mirisom u ocima

ja cu sretan oci sklopiti...

Sijeci...

presudi...

ako ostavis ovo srce da zivi,

kunem se...

ja cu opet krasti,

pa neka bude grijeh

jedini,stoti,

svejedno je...

zbog carevog cvijetnog jorgovana

vrijedi umrijeti...