Druze moj...

I ja sam nekada znao pjevati druze

sada pjesme vise nemam,

imao sam i osmijeh

nadao se necemu

sanjao svoje snove

sada druze vise nicega nema...

Ovo nije pjesma druze,

ovo je krik planine moje

za kojom usamljeno srce cezne,

oni pasnjaci meki s proljeca,

oni snjegovi bijeli zime,

ono ljeto kad se plod bere,

one jeseni kad fijuce vjetar

dok vatra u kaminu pucketa sred svoje tisine,

ne, 

ovo nije pjesma druze,

ovo je vapaj duse moje...

Ti imas druze dom

i ja sam ga nekada imao

u djetinjstvu svom,

pozeljeh takav ali mnogo ljepsi,

mnogo bolji

imati kad' porastem,

a sudbina nekom svetica

dok drugom je maceha

mene nije mazila

do vjecnosti voljen

i do vjecnosti uplakan...

Tek tren,dva,pet ili vjecnost

srce je pozeljelo

zagrljeno setati korak uz korak

po svjezem tepihu planine,

po zarasloj stazi pokraj rijeke,

ja i ona,

sami nas dvoje

kao klinci koji se do umiranja vole...

ali druze nije moje da to imam

tren,dva,pet ili vjecnost...