Mozda tako ljubav pjeva

Pogrijesila sam 

da mnogo puta pogrijesih

a da to nisam to znala,

i kako pogrijesih sve njih

tako i tebe ja sam pogrijesila...

I jedina stvar koju bih sad promijenila

je ovaj zivot moj,

za koji mislih da je takva sudbina

dok nisam tebe pronasla... 

Ja sad kroz narod  prolazim

a sjecanje  vuce,

 to je jace od istoka

gdje sunce novo izlazi

i nada se budi....

Ostajem suznog pogleda 

uperenog k' daljini

negdje u masi ja te trazim,

ako ne dodjes ja vise ne postojim...

Ljudi opet mi govore

vrijeme je krenuti dalje,

ali kako bez tebe,

kako kad' sve moje osta uz tebe,

ne ja nemam volje ici dalje...

Ne osjecam nista,

i ne trazim nikoga,

u meni samo jedna nada tinja,

da ces doci...

oprostiti,

da cu te bar jos jednom ljubiti...

Pogrijesila sam mnogo puta u zivotu

pogrijesih za tebe

bojeci se same sebe,

pomislih da si isti kao svi

ali ti bi jedan jedini

koji moje srce iz grudi ote...

Sada ti ljubavi ja neznam zivjeti

zbunjena sam...

priznajem pogrijesila sam,

pogrijesila sto srce nisam pustila

sto te voljeti nisam znala,

zelim samo jos jednom oci ti vidjeti

usne poljubiti,

kroz suze uz grcaj reci 

oprosti ljubavi,

oprosti mi,

bez tebe ja ne postojim...

Voli me sada...

Kada se zgrusa krv moja vrela

i umine me zelja snom vodjena...

kada otpadne poslednja mirisna latica

koja je rasla u mojim ocima,

bit' ce kasno...

Kada mi dusu raspu u planini

srce isjeku 

i uz gozbu pojedu dusmani...

kada moj potok bistri zamute

kolibu poruse i zapale,

kada od mene ostane tijelo

bit' ce kasno... 

Kada prestanem sanjati,

kada prestanem ceznuti,

kada prestanem voljeti,

kada ti zagazim u rijeku bez povratka

bit' ce kasno...da me vratis

bit' ce kasno ...da me volis

jer ja te volim sada

i voli me sada...

Moja rijeko...

Pokusah sebi objasniti tebe,

dubine u kojim spavas,

brzake kojim rusis postojanje obale,

i te virove

kojim vuces u njedra smjele sanjare...

Pokusah te zamisliti kao zabranjenu,

da prestanu piti tvoju vodu

da ne sijeku vrbi grane

koja te njezno miluje,

da prestanu krotiti tvoju divlju cud...

Pokusah skociti u tebe,

zaroniti i na dnu pronaci bisere,

kroz tebe gledati radjanje sunca

dok me bistrim kapljicama umivas...

Pokusah moja rijeko

ona divlja pritoka biti

u tebe se uliti

i kao jedno ime zajedno poteci...

pokusah sve 

a samo jedno ne,

otici od Tebe...

Usamljena...

Usamljena si godinama

usamljena zivot cijeli

da si znala koliko te suza ceka

ne bi se rodila...

Usamljena si u setnjama

usamljena u rijecima

koje niko ne slusa,

gdje mi to samujes

a nikom ne kazujes

zasto cutis o nebu na kojem snivas...

Usamljena si tugo moja

vec dugo tvoja vjetrenjaca

nema svog vjetra,

vec dugo tvoja kosa

nema toplog dodira,

vec dugo smo usamljeni

ljubavi moja...

Crni labud...

Crni sam labud sred bare svoje

sto skriva perje

od onih kad dodju,

takvi su ljudi jata ne vole

uvijek se dive poslednjoj selici

zasto ne ode...

Kad ptice vole

krila se sklope

pa tuzno prebiru mrtvu vodu

trazeci sjenu koja nestade u vremenu...

Crni sam labud koji se trudi

jos jednom zaplivati

al' ne ide

bez tebe prosjak sam

koji bjezi od svoje sjene...

Nek si mi dobro moj labude bijeli

pusti krila pa poleti

nemoj kao ja cekati

ljubav do vjecnosti...

Druze moj...

I ja sam nekada znao pjevati druze

sada pjesme vise nemam,

imao sam i osmijeh

nadao se necemu

sanjao svoje snove

sada druze vise nicega nema...

Ovo nije pjesma druze,

ovo je krik planine moje

za kojom usamljeno srce cezne,

oni pasnjaci meki s proljeca,

oni snjegovi bijeli zime,

ono ljeto kad se plod bere,

one jeseni kad fijuce vjetar

dok vatra u kaminu pucketa sred svoje tisine,

ne, 

ovo nije pjesma druze,

ovo je vapaj duse moje...

Ti imas druze dom

i ja sam ga nekada imao

u djetinjstvu svom,

pozeljeh takav ali mnogo ljepsi,

mnogo bolji

imati kad' porastem,

a sudbina nekom svetica

dok drugom je maceha

mene nije mazila

do vjecnosti voljen

i do vjecnosti uplakan...

Tek tren,dva,pet ili vjecnost

srce je pozeljelo

zagrljeno setati korak uz korak

po svjezem tepihu planine,

po zarasloj stazi pokraj rijeke,

ja i ona,

sami nas dvoje

kao klinci koji se do umiranja vole...

ali druze nije moje da to imam

tren,dva,pet ili vjecnost...

Pepeljuga...

Daleko si pepeljugo moja

tvoj snijeg tek ocima nazirem,

okovala te planina tvoja

nju svojom snjeznom kapom krasis...

 I cutis mi pepeljugo mila

dok se kopnis pod zrakama sunca,

a ja te gledam razapetu

izmedju neba koje sija

i planine koja lista,

topis se bez glasa 

ljubavi moja...

Sta ce od tebe ostati, 

koliko suza trebas proliti

da bi svatila,

kako ledeni brijeg

se pokriva pahuljom  mekom...

pepeljugo moja

svakom sluga

samo meni ljubav jedina...