Cuj Bezimena...

Cuj bezimena

zasto stojis vani u ledu svom

tako usamljena,

tako tiha?

Cuj bezimena

zasto stojis tako izgubljena

sa ocima krvavim

i propalog osmijeha?

Cuj bezimena

nemoj pomoci njima

koji spalise

srecu u tvojim grudima,

ne odustaj sada

ustani i bori se...

Cuj bezimena

ti sto sjedis na ivici jave i sna

osjecas li me

zelis li dotaci me?

Cuj bezimena

svaki zid mozes preskociti,

da li cekas nekoga 

da te pozove van tvojih zidina?

Cuj bezimena

hoces mi pomoci

da se brinem o tvom srcu od kamena,

otvori ga

da se vratim kuci...

Cuj bezimena

zasto stojis na drumu tom

i uvijek radis sta ti kazu?

Cuj bezimena

razbi flasu

prospi vino,

pogledaj istinu...

Cuj bezimena

da li me osjecas?

Dvoje za vjecnost...

Sad' bih krenuo

u okupanu zoru nevinog sunca,

obukao crninu

kako oci nebi vidjele krvave mrlje

ispijenog vina

koje su kapale sinoc sa usana po grudima...

Da... ta zavijena noc 

u kojoj se po prvi put uplasih vuka

koji usamljen tumara mojim grudima

gazec' tek procvali jorgovan,

u agoniji otrgnuta misao bi spas

ali nju zarobih u sobu 

jer znam da nema kome poci,

znam da niko je ne ceka...

Znas...vec ti dosta puta rekoh

noc je isuvise kratka sanjarima,

zato i nakon budjenja ponesu san u ocima

mirisu po njima

i ne bude se sve dok imaju

nekoga pored sebe kao voljenog saputnika...

A sad' bih krenuo

nigdje i nikome...

jer za vjecnost

treba dvoje...

Sireno moja...

Ti, 

zarobljena sirena

u mrezi tudjeg ribara,

koja sred ugusenog jecaja

priziva tisinu,

oblaci plast crnila 

da sacuva neobjasnjenu istinu...

Ti, 

mogla si voljeti nekada

usudila se prkositi moru i buri,

a sada srce ti rezu

hrapave ruke tudjeg ribara,

i ne postojis...

ne, 

nisi nikada postojala,

za ribara tog samo si plijen

zarobljen njegovim mrezama...

Ti, 

koja samo snu smijes  reci

koji zov divljine te mami,

i cutis zivec zivot koji ne zivis,

sama u sebi places...

krijes,

suze krijes sireno moja...

Ti, 

koju imam

kao sapat tisine...