Bolis me...

Niti postelja od trnja,

niti zarobljeni poj slavuja,

niti nebo kojeg rezu

da porodi kisu,

nista ne boli...

koliko me bolis ti...

Suza koja se zgrusala

nadomak oka ne isplakana,

ruka prazna koja u grcu

zagrli usamljenu postelju,

glas koji se prolomi

dok kosmar me snom prati,

ne,nista ne boli...

koliko me bolis ti...

I trnje koje nicijim drumom

ja gazih bosom nogom,

moj dom u kojem vlada

tisina i tama,

ne...ne boli

koliko me boli zelja

da te ljube ove usne

koje su tvojih gladne...

Kraj...

Zasto...

mozes li mi reci zasto

ostajem sam...

Kako...

molim te reci mi kako

ostajem tako sam...

Zar vec neznas

da moj mrak je uvijek bio mrak

da moj san je uvijek bio samo moj san,

zasto...zasto mi krades od mene to

i odnosis sve sa sobom...

Kraj...zar je ovo kraj,

bez mirisa u kosi,

bez vode na dlanu,

bez topline u zagrljaju,

kraj...jeli ovo kraj

kada sve izgubi sjaj...

Kako...ajde reci mi kako,

pronaci srce pregazeno,

kome pokloniti lice ne ljubljeno?

Noc...zar se ovo zove noc,

kada je moja tmina

od svake noci crnja...

Zar se ovo zove kraj,

kada ostanem sam

sa suzom,

sjecajuci se kako bi

topal taj zagrljaj...

Ako je...

Ako je netko volio

taj sam,

ako je netko plakao

da opet taj sam,

ako je netko zelio

i taj sam,

ako je netko zivio

da bi u dvoje sretan bio,

kazem glasno...

taj sam...

Ako je postelja zguzvana ledena

moja je,

ako su oci jutrom crvene i bolne

moje su,

ako je nebo vjecno crno

pa neka je 

i ono samo je moje...

Sve ovo je moje

samo jedno nije,

to su oci tvoje

zbog kojih meni se umire...

Sjeti se...

Sjeti se da sam bio cvijet

koji samo jednom mirise,

neki vjetar blagi

koji samo jednom zeli smiriti se...

Sjeti se bistre rijeke zivota moga

kojoj zelja bi doci do usca svoga,

kamicka bijelog na obali snenoj

koji pozelje biti u ruci bijeloj...

Sjeti se leptira u ocima

koji se rodi nesretan

da zivot prozivi dok kisa pada,

i onog snijega na pospanim prozorima

dok mi ime pahuljom cutke ispisa...

Sjeti se koliko sam te volio

kao nijema straza u snove ti dolazio,

sjeti se...

jer nista promijenilo se nije,

jos uvijek zelim

da moje usne vrele

dotaknu tvoje...

Sjeti se...jer sjecam se

kojim slovima sreca se pise...

Kada sreca ode...

Kada sreca prodje

ostane telefon koji cuti,

kao srna na porodjaju

stenje...ali glas ne pusti...

Kada sreca prodje

ostanu ukradeni sapuni

i poneka casa

kao znak sjecanja,

na hotel u kojem je ljubav plamtila...

Nakon srece

i dalje stol se sprema za dvoje,

tri ruze u vazni,

vino i cola,

prepolovljena maslina...

Kada sreca ode

kisne ulice postanu dom

za sada i u buduce,

lagana pjesma davnog vremena,

dobro prikriven broj

i poruka u siframa,

strah od ljubavi

koja bi mogla sliciti

onoj sto na srcu lezi...

Kada sreca ode

ostane tudji glas u usima

i slusalica spustena...

Sreca kada ode

ostane tajna vjecna

koga smo to voljeli

stranca ili Andjela...

Kada sreca ode

ne ostane nista...

Osim srece...lazne

koja se ogrne licem

dok u dusi prikriva

tugu ljubavi svog zivota...

MASKU SKIDAM...

Dovrsena pjesma koja ce biti u knjizi...Sretna Nova uz samo jednu zelju...budite sretni...

U zelji da me volis,

skidoh masku 

s lica svoga,

i predah ti dusu kao zrtvu...

Pozeljeh samo tople ruke

u tisini da me zagrle,

dali grijeh trazih

ili za mnogo ljubavi molih?

Ako je grijeh,

neka mi sude,

gresan sam... 

jer samo voljeti znam...

I spreman sam mrijeti

ako je zabranjeno voljeti...

Masku skidam...

krvave suze da mi vidis

koje drugi vidjeli nisu,

i neznaju za tugu

koju ona ispod je krila...

Masku skidam a bojim se,

dali ces me povrijediti,

mozda ovo slabasno tijelo

ubiti...

Ali,

 evo skidam je

mila moja

i bisere iz ociju ti poklanjam,

zbog tebe padaju,

zbog tebe umiru,

zbog tebe placu,

jer tvog zagrljaja nemam...