Ti imas koga voljeti...

Granice su postavljene

za one koji zele ostati jednostavni,

nikada ne dotaci nebo,

nasa ljubav nije takva...

Nase usne zeljele su preci preko drugih usana,

kao sapat preko noci,

kao uzdah sjedinjena mene i tebe,

kao drhtaj prvog dodira,

zeljele su dobiti novi zivot

i diviti se novom danu u kojem postoje usne ljubavi...

Sapnula si mi tiho svoj san

a ja ga ovjekovjecio stvarnoscu,

i cekao sam dugo tvoje ruke na meni

da objasnimo jedno drugom drhtavu nagost,

u kojoj tisinom objasnjavamo zivot

ma sta se sutra zbilo 

taj zivot nije nista bez nas dvoje...

 Rastrgnuta dusa izmedju raja i pakla

smislja svakim danom razloge da te volim,

mada se bunim,

tijelo i kozu bih prodao,

srce poklonio,

ali ne ide...ja bih te ljubio...

Ti zelis rodjenje novo,

a ja zivot vjecan,

i svaku srecu treba zivjeti

dok te nema ja te pronalazim u svakom svjetlu,

zasto nam ovo treba

da jedno drugom ne dodirujemo usne,

da jedno drugom ne ljubimo oci,

sutra cemo znati

kada se ponovo budemo skrivali od svih,

a sretni kao da smo jedini na svijetu koji se beskrajno 

vole,

sutra cemo znati kada budemo triumfovali,

jer stvarnost dodje kao dobra stvar

a san je nesto moje i tvoje...

Sutra me pozovi da san nastavimo,

jer danas sam jos uvijek ljut zbog svih dana kada te 

nije bilo,

zbog svih ledenih bijesova koje sam morao proci sam,

zbog odusevljenja i razocarenja koje nisam imao 

kome reci,

sutra me pozovi moja Vilo,

Ti imas koga voljeti...

Njih dvoje...

Da te ona voli

to su svi znali,

svi ,osim tebe...

Koliko zeli biti tvoja

koliko u dusi place sto te nema,

svi su to znali,

svi, osim tebe...

I bjezala je ona

kada bi kriva i kada to nije,

jer svaki dio njenog bica si uzimao

obuzeo je cijelu,

zato je ona bjezala,

a svi su to znali,

svi, samo nisi znao ti...

Sada kada bi mogli da zaplacete

jedno drugom kroz suze ljubav kazete,

sve bi bilo lakse,

i to svi znaju kako pripadate jedno drugom,

svi to znaju,

samo ne znate vi...

Poslednji...

Ti nisi daleko

tek dva pedlja od usana koje svako jutro prstom dodirnem,

jer na njima spavas...

I znam da postojis

i bojim se sto postojis,

jer da ne postojis ja ne bih imao koga voljeti,

ne bih ima za kim ceznuti,

ne bih imao zasto suzu pustiti,

volim sto postojis

i mrzim to sto krades sebe od mene,

mrzim dane i godine u kojima te nemam,

a nemam te vjecnost cijelu...

Ti znam da postojis od mene daleko

ali pozovi me da ti budem blizu,

i doci cu tebi kao poslednji,

kada potrosis usne od ljubljenja,

ishabas tabane od lutanja,

toplinu izgubis u rukama,

sjaj u ocima,

doci cu tada...doci kao poslednji,

jer meni nista ne znaci da ti budem prvi...

Zelim ti doci kao poslednji,

kao feniks mrtve ljubavi,

kao nada novog zivota u ocima,

nemoj se ljutiti sto cu doci tako kasno 

u sam sumraka zelja i uzdaha,

jer nisi me zvala prije

i jedino sto ostaje da ti dodjem poslednji... 

Zagrli me...

Znas...
nije vrijeme da budemo stari
biti ce dana kada bude moralo biti tako.
U tim danima kada svaka kost bude boljela,
kada nam budu smetali klinci koji sutaju loptu,
kada budemo kofere pripremali za put u jednom pravcu,
ali nije to ovo vrijeme,
ali nije to sada.
Danas i jos mnogo narednih godina dusa zeli voljeti,
tijelo drhtati,
usne ljubiti,
ruka ruku milovati,
strast osjetiti,
jedno drugom ocima ploviti,
sada je vrijeme za to...

Zato...
nemoj nas voljeti kada ostarimo,
voli nas sada dok jos nebo je nase.
Jer ako ostarimo gladni jedno drugog
u starosti mozemo samo bolovati
sto nismo voljeli kada je trebalo,
sto nismo rekli svaku suzu koju smo skrivali,
sto nismo se smijali svaki dan kada smo to mogli...

Ljubavi...
ja nisam od onih koji zele patiti u starosti
zato sto nisam rekao velike rijeci kada je trebalo,
zato sto sam bio kukavica od muska,
zato sto nisam volio do kraja kada je trebalo,
ne ja nisam takav,
zato volim,ljubim 
i ne stidim se reci sve te rijeci kojima se pise ljubav...

Mila...
zagrli me...