Nema vise drage moje...

Nema vise drage moje

otisla je kao jutarnja rosa

koja umi divan poljski cvijet

i isceznu sa prvom zrakom sunca...

Moje drage vise nema

pusta osta koliba stara,

i njen kamin prepun pepela

koji je vatrom gorio nekada do neba...

Vise drage nema moje

a znao sam biti samo njen,

predadoh joj dusu kao list vjetru,

kao suza obrazu,

kao oblak nebu...

Moja draga znala je biti moja

a sada je nema vise,

dok usamljena u tisini suze brise

upitah sebe samo jedno

da li se sjeca kada smo zeljeli plakati zajedno...

Nema vise drage moje

koga voljeti poslije nje,

sa kim sanjati ljubavne sne,

kada moje sunce...otislo je...

Zedne usne...

Bojim se tvojih usana,

tvoga pogleda,

sto vatru bude

mojim zaspalim grudima...

Bojim se za tvoje juce,

za tvoje sada,

sto mijesas kao vino

koje me opija

i znam da sam tvoj tek sutra...

Bojim se tvog mjeseca,

tvog sunca,

sto tako brzo mijenjas

moju tamnu sobu

u svjetlom okupanu idilu...

Bojim se tvojih dodira

koji njezno prelaze preko moga tijela,

da ne odu,

da ne prestanu,

da te imam kao bajku vjecnu...

Bojim se voljeti tebe

koja places nase snove,

koja zivis za ljubavi smrtne,

koja nijemo cutis ljubav...

Bojim se...

ali mnogo manje od tebe,

jer moje usne zedne

naglas mogu reci volim te...

Budi zena...

Ljudi su zli

ti nemoj biti takva,

ti nisi jedna od njih,

ti mozes,

ti znas,

ti zelis voljeti...

Tvoje srce nije kamen,

tvoja zjenica nije zgasla,

tvoja dusa nije pustinja,

ti mozes, 

ti se ne bojis,

ti zelis,

probuditi zenu koja u tebi spava...

Zivot bez ljubavi nije zivot

kojeg si privremeno dale nekome,

tvoje usne nisu rodjene 

da cekaju kao milodar poljupce,

tvoje tijelo je vatra i cezne

da se u necijim njeznim rukama probudi,

ajde ustani Ti

pa voli,

pa se pusti,

nemoj vise biti papiga zarobljena,

zena od morala,

domacica usamljena,

djevojka cedna,

jer ti si zena ljubavi gladna,

boginja koja samotnim snom hoda

ti si sve sto moje grudi zele...

Cija si,u ljubavi...

Nikada necu znati ko si ti

cija si kada moja nisi,

koga ljubis,

sa kime spavas,

kome vrata otvaras

dok mene nema...

Nikada znati necu

zasto places nocu,

on te budi dok buncas

dok ga kroz snove sa mnom varas...

Ja ne znam ko si ti,

tako malo smo zajedno bili,

tako malo ljubavi zajedno zivjeli,

sve jedno drugom dali

i plakali,

tako gordo plakali

kada smo ruke pustili,

ja podjoh nikome

a ti u ruke njegove ledene...

Ne zelim znati ko si ti,

ime tvoje nista neznaci,

koliko si imala,

cija si bila,

nista ne zelim znati moja mila,

samo me voli

kada jorgovani dolaze,

jer ljubavi tuzno je,

sve tako bez nas

tuzno je...

Cija si

zar je bitno cija si...

ko si

zar je bitno ko si...

jedino sto vrijedi

su rijeci 

volis li me ljubavi...

Doslo je vrijeme mila moja...

Dosle su vrane da pitaju

zasto srce ostavih na pruzi toj

koja vodi do tebe,

a ja cutim

sa suzom se borim

zar da priznam

samog sebe izdam

glas pustim i izustim

kako sam samo tvoj...

Dosli su ti dani

kada ulicni sviraci

dok prolazim

sa pjesmom utihnu

pogled dignu

isprate skitnicu bez doma

koji luta bez cilja

sa jednom zenom koju cuva u ocima...

Doslo je vrijeme mila

da kazem ono sto dusa skriva

ti si moja prva i poslednja

ljubav nebom zabranjena

zena jorgovanom mirisna

tuga i sreca suzom ispisana...

Do umiranja...

Vjetar zivota ore brazde

po umornom licu tuge,

ali ja te cuvam pod kozom

grijem...

nedam nikom....

Sunce izlazi

najavljuje kraj mojim nocnim bitkama

branio sam te kroz snove

a jutrom me zuljas u ocima...

I pitam te

kakve to nokte imas

da ovo srce malo grebes...

Molim te

budi njezna mila moja

jer ja ti vec dugo nikoga nemam

i nisam navikao

biti voljen....

Vjetar sam izgubio,

san je jutrom nestao,

Ti ko po navici dolazis i odlazis

ali veceras po prvi put kazem ostani

ostani zbog suza

mene i tebe dva baksuza

koji se vole od rodjenja

a moraju da sute do umiranja...

Koraci tisine...

Oprosti mi

sto brsljan oko srca vezes,

sto tugom kafu sladis...

Oprosti mi

sto sjenka samoce uz tebe seta,

sto u tebi srecne zene nema...

Oprosti mi

sto pusta zemjica si postala,

sto tvojim nebom nema vise ptica...

Oprosti mi

sto mirisnu ruzu ledom okivas

sto tijelo dajes a usne grizeci bolom sakrivas...

Oprosti...

Ne krivi me

sto sam postao sjena od kada tebe nema

i sto suze za mnom places

a moje ne cujes...

Znam...

Znam 

eto vec navikao sam

voljeti

biti niciji

tijelo poklanjati samo po kazni...

Znam

suza mi sestra

a koga drugog zvati

kada samo ona ostaje vjerna...

Znam

ti ces otici

kao sto odlazis iz sna godinama

a ja cekam i cekajuci starim

osmjeh nudim

osmjehom cutim

i trudim se da sakrijem

zasto sam niciji...

Znam

kako cutis zavejana zivotom

trgajuci grancicu po grancicu mladosti,

i bolis samu sebe

a ja cekam 

da bolimo zajedno oboje...