Sta je istina...

Carobna jutra kao iz bajke sam cekao
za njih zivio,
nadu u san pretvorio,
vec mi se cini da zivot je prolazio
tik pored mene a nisam ga niti primjetio,
samo sam stajao
i iscekivao...

Sto bjehu bure za neke smrtnike,
meni pak ucini se mirno more,
oluje nadolazece od kojih bjezase
meni dodjose kao povjetarac,
zarobljenik svog sna
ili slobodan da budan sanjam

sta je istina...
zivjeti i cekati
jednu vjecnu ljubav,
ili voljeti
a drhtaj u grlu ne osjetiti,
strepnju srca ne dokuciti,
suzu...
da tu tesku ljubavnu suzu
ne pustiti,
ne plakati je,
zarobiti je u sebi,
kao pticu u kavazu,
i ona ostari,
svati,
da ce umrijeti
a nikada slobodu
van grudi,
van kaveza,
nece osjetiti...

sta je istina...

Svatih gdje sam,
bolje i plakati,
dati ljubav i srce pokloniti
pa neka i boli,
neka dusa se kida,
neka rijeke suza poteku,
neka ruke i tamne noci
prekriju moji krici,
ali znam ziv sam,
volim,
ne stidim se reci,
ziv sam jer drhtim,
srce strepi,
ziv sam jer zelim,
ziv i ne mislim
sta ce sutra biti,
jednom se voli
i tada sve se daje
razum prestaje,
tada se u sreci stari
jedno pored drugoga
ili se cuti zauvijek,
dok pored nekog stranca legnemo
a onda sa sklopljenim ocima
glumimo,
ljubavvvv,
koju u grudima skrivamo,
sami sebe tjesimo,
DA MORALO JE OVAKO BITI...

sta je istina...

ljubav vjecna
ili sreca prividna,
ceznja godinama
ili tren znojnih tijela,
cekati ljubav zivota
ili uzeti nesto da nismo sami...

ipak moja spoznaja je samo moja,
cekati u tisini,
voljeti u tami,
plakati u samoci,
i zeljeti,
voljeti,
patiti,
sanjati
samo o jednoj zeni
kako nekada sa njom cu
sretan biti,
i ovu ljubav sto plamti
vjecno joj pokloniti...