Zbogom i hvala

Evo svemu dodje kraj,hvala svima koji su bili tu na blogu i oprostite...Napisao sam 200 pjesama posvecenih mojoj ljubavi i nije bila izmisljena...vise ih nemam kome pokloniti...zbogom od Andjela...

Kada ti ukradem san

Kada pahulja bijela

leprsava i nevina

pokuca na okna tvojih prozora,

otvorio joj da nitko nevidi,

nitko da ne cuje,

kako ti u njoj dolazim

i kradem ti san...

U njemu me zagrli

tamo daleko od svih

gdje smo samo ja i ti,

da nitko nepita za tugu nasu

za taj bol u srcu,

neka nesvate nikada

kako se voli i koliko boli,

kada usne su nijeme,

pogledi prazninu cute,

i kada srce drhti a nema se kome dati...

Samo nas san neka zna

kako se place u tami,

kako jastuk mirise na nedostajes

i kako jutro ne zelimo zvati

zeleci u snu vjecno ostati,

ja i ti zauvijek zagrljeni...

Sjeti se

Sjeti se kada te zamolih ruku da pruzis

prosetas sa mnom pod zvjezdanim nebom,

tako si bila uplasena neznajuci sta da mislis

u tom toplom vecernjem satu avgustovskom...

Sjeti se kako si pitala dali letim u oblacima

jesam li svacen dok zivim medju ljudima,

i kako si uporno se cudila mojim odgovorima

rece ovo nemoze biti istina

zar jos netko na svijetu isti san ima?

Sjeti se kako je srce tvoje malo drhtalo

iznenada ono jadno po prvi put se probudilo

na sve pakosti ovog svijeta ono vec bi naviklo

ali na ljubav ehh to nikada nije imalo...

niti one rijeci "mozes li me voljeti barem malo"...

Sjeti se kako si pobjegla kao nekim rodicama

dok istina bi duboko u tebi zakopana

pocelo je budjenje necega sto nisi imala godinama

i bojala se sebi reci pa zar sam vec zaljubljena...

Sjeti se kako to nisi dala sebi priznati

ne nemoze to biti istina ma takav Andjel ne postoji

ne nevjerujem u to ma svako se moze prodati

ali samo jedno nije bilo tvome oku jasno

kako sam tvoju dusu citao

kako sam u tvom srcu sve tajne otkrio,

ne nisam znao

samo sam rekao ono o cemu je i moje srce ceznulo...

Sjeti se da sam ti opet dosao

i do jutra s' tobom ostao,

sati su prolazili kao minute

i nije ti se dalo spavalice mala niti leci

zeljela si vjecnost tu uz mene biti...

a onda par sati spavanja

i vidimo se ispod onog starog hrasta

gdje ljubav vjecna pociva...

Ali dodjoh prije srcem vodjen

kao da sebi rekoh cekat cu ali vrijedi cekati,

kada poranila i ti,spavalica nije mogla vise spavati

i rece mi ma sto ti toliko poranio

vec bi jasno ljubomora iz duse se otela

koju nisi dala da srce prizna

nakon drugog susreta nisi me vise nikome dala...

Sjeti se mila

sjeti se jednog svijeta

jednog jorgovana,

sjeti se koliko si jednog Andjela voljela...

Ruza ne mirisana (ponovljena pjesma )

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza

prosetah nosen mirisom sna,

tek ovlas rukom

dodirnuh latice mnogih,

ali ne bjese tako njezne

njihov miris ne osjetih,

ruke povukoh,

u strahu,

u zbunjenosti,

zasto te premile latice

moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi

vrtlar stari je ulozio u njih,

tako divno izgledaju,

miris pustaju koji dusu plijeni

i tako isto,

zanosno,

ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga

u kutu vrta,

na osami bez ikoga,

u trnje zarasla,

listovima prekrivena,

od ruke vrtlara ostavljena,

ne mazena,

ne okopana,

divlja,

samoj sebi prepustena,

rasla,

cutala,

miris svoj ugasila,

cvijet davnina nije pustila,

i sva u leptirima razigranim rasla

njih u svojim laticama napajala,

ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,

a vrtlar me za ruku vracao,

ne strance,

ne prilazi njoj,

vidis koliko predivnih ruza

moj vrt ima,

pa svaka je na svoj nacin jedinstvena

zasto bas nju da uberes,

pa niti trnje,

niti lisce,

niti travu oko nje neda mi okopati,

divlja je strance,

njene latice ne mirisu,

njene boje se u oblacima skrivaju,

nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,

njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,

usne su ostale nijeme,

oci ukocene

prema tom kutu obraslom gledale,

trazile neki put

izmedju trnja i uvelog lisca

samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,

zasto se skriva ta ljepota njena,

zasto je usamljena,

nedokuciva,

zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,

glas razuma i vrtlara nije dopirao

do njih,

same su krenule put trnja i glogova,

rukama golim i stopalima bosim

razgrtah put

samo da vidim te latice srece,

culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade

vidjevsi sliku nestvarnu,

kako krocim u tu obraslu divljinu

i moje noge i ruke ostase ne ranjene

ruzine bodlje povijase se

ne zeleci povrijediti me,

uvele lisce

postade zeleno,

i oci ugledase ono sto su dugo trazile,

blistava poput kisne rose na suncu,

u tisini tame,

povijena ka tlu,

rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,

kao da se stidjela mirisati,

kao da se bojala

koliko mirisati moze...

U zanosu srece te

uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,

"starce,

samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,

samo nju ponijeti,

samo nju milovati,

samo ovu crnu ruzu

starce moj,

zelim zauvijek na srce staviti

i samo nju vjecno usnama ljubiti"...

A moja je bila takva

Gledah divan par

tako stari vec a jos se vole,

imaju oko sedamdeset bar

a i dalje ko klinci za ruke se drze...

Usput prododjoh pored klupe parka

na njoj sjedi on a ona mu u krilu

rekao bih djeca srednjoskolska,

neprijmecuju nikoga dok jedno drugo miluju...

A onda kolica i jedna bebica mala

neplace samo rukicama mase

on ta kolica lagano gura

dok ona ga drzi ispod lakta sa osmijehom setase...

Gle i taj pas na uzici svoju setnju zaboravi

zastade pored neke male pudlice,

nekim svojim njuhom jedno drugo su prepoznali

slozise se i vlasnici on i ona

ovo nece proci bez kavice

pomislih eto i oni su se zavoljeli...

Svi su izgleda nekoga nasli

a ja jos uvijek lutam nekim svojim drumovima

bjezim da me nebi pronasli

dodje vrijeme kada je kraj avanturama...

Moje je izgleda doslo

srce se zakljucalo

zivim u nekim svojim snovima

usamljen setam po planinama

i traje to vec godinama

jer samo jednom pomislis ljubav je vjecna

a moja je bila takva...

Postelja meka

Zeljan sam postelje meke

znas druze onako tople,

ne nije to tek da nebudem sam

nego onaj iskren zagrljaj...

Znas kada ono legnes na stranu

zavuces pod drugi jastuk podlakticu,

a ona te gleda u tami oci sjaje

i ti nju i to traje i traje...

Cutite oboje dok usne se smijese

kao da ne zelite otici u snove,

ona ti prstima miluje usne,kose i obrve,

izucava cijelo tvoje lice...

Znas druze osjetio ovo nisam

niti ono da se za pokrivac otimam,

vucem ja sebi uz smijesak

a ona sebi kao kakav prosjak...

A onda te poljubi ono istinski strasno

i kaze ti u lice mojjj si zar ti nije jasno,

zatim na grudi moje legne

obgrli rukama cijelo moje tijelo

i zaspi bezbrizno kao malo jagnje...

Prebaci i nogu preko mene

ima i tabane hladne

pa zavalaci pod moje tople noge

pa joj kose milujem

prstima njezno dodirujem

i pokusam malo maknuti sa stomaka

tu njenu nogicu jer postaje teska,

a ona iz sna promrlja,

"samo probaj je maknuti

odmah cu te poljupcem opaliti"...

Da nisam to druze imao

a toliko sam o tome sanjao,

vec odavno svoje tijelo bilo kome zabranio

umorio se druze sa nekim biti

i kada treba spiti jedno drugom ledja okrenuti,

umorio se druze

godinama to vec traje,

zagrlim jastuk leden

i pomislim da je netko tu

od koga sam cijelim srce voljen...

Posao bih tamo

Kada odem neka ostane za mnom muk

jedna tisina bas onakva sa kojom dodjoh,

nek urlik u studen pusti samo usamljeni vuk

nad onom mojom stazom kojom tako tiho prodjoh...

Neka za tren utihne i razigranih ptica poj

ruza u trnju neka zaboravi kako joj dolazim,

i svi oni kojima sam bio spokoj ili nespokoj

zaboravljen! to ime zelim sebi da stavim...

Posao bih putem zaborava

koji vodi tamo u doline mog predivnog sjecanja

bez adrese i broja,bez imena i prezimena

tamo daleko gdje svice ona samo moja zora...

I poveo bih samo jednu jedinu osobu

onu neku svoju Vilu koju sam upoznao

nekada davno u toplom avgustovskom sutonu

i sa njom neki nas samo svijet sanjao...

Volio sam tu svoju Vilu

volio sam njena oka dva

volio i zelio je zvati cijeli zivot

ljubavi moja jedina...

dali je jos volim

to moze reci samo ona...

Moji jorgovani

Zaspah negdje u mirisu proljeca

opijen predivnim drvom jorgovana,

tu pod krosnjom njegovom

usnih cijelom dusom svojom...

Tako slatko i mirno stopljen sa tisinom

lica ozarenog tim mojim smijeskom,

predadoh se cijelim srce svojim

spreman u snove da poletim...

I taj poj slavuja zaljubljenih

negdje u tisini sna ja osjetih,

odvedose me daleko od cesta gradskih

na kojima rodjen sam i zivot provodih...

Podjoh do vinograda nekog malog

zamisljah ga plodnog kao svog,

dok u rukama drzim kiticu grozda

tik do mene ona

skriva lice da osmijeh ne oda...

Satima beremo plodove nase

pogledi svaki tren se susretase

kao dva klinca vjecno zaljubljena

sami sebi dovoljni bez ikoga ja i ona...

Dok bi se smijesila mene bi pitala

volis li me ljubavi moja jedina

a ja bi odgovorio ne nikako

ali na kraju vinograda ces vidjeti itekako,

nema vise zice i ploda da te spasi

sjeti se da bih dole mogao u tvoj red uskociti,

a ona bi na to ljubavi bolje idem rucak praviti,

onda se okrene i sa smijeskom nestane,

da ljubavi samo bjezi al doci cu do kolibe

i uci na vrata nase kuhinje...

Sami sebi samo dovoljni

izgubljeni i vjecno jedno u drugo zaljubljeni

usnih taj san koji pamti moj jorgovan

i dan danas hodam a nisam budan,

pozeljeh da on bude vjecan...

Starac i koliba

Prosetah jutros onom starom stazom svojom

i pozeljeh u tren vidjeti sta je sa onom kolibom mojom,

dali je prodavac stari vec nekome nju prodao

mada je obecao "sine samo bih je tebi dao"...

Zaboravih svakodnevne stvari koje stoje

zazeljeh vidjeti one moje poljane u idili tisine,

sendvic,vino,lagana muzika i spreman sam poci

zelim do tog bistrog planinskog potoka doci...

Osjetio nisam da sati su prosli vozeci drumom

uz prozore otvorene plovio sam tom sumom

cvrkut ptica zaljubljenih u borovima trazio

i sam u sebi onako tesko uzdisao...

Nesto u meni je drhtalo sa suzom se borilo

pogled u mjesto pored mene ono je prazno zjapilo,

ipak usamljen sam da ovaj svijet sa nekim podijelim

svatih ko bi njega i zelio sa mnom dijeliti...

Ali misao prekide prizor kao iz bajke

daaa,jezerce malo u planini zaboravljeno

okupano suncem i kao suza bistro,

livade i beskrajno planinsko prostranstvo

i jedna jedina koliba mala

tako mi draga dok oko nje u nedogled samo tisina...

Koliko ponesen svom ljepotom koju oci gledaju

tako u cas i suze na licu pocese da sijaju,

iz dimnjaka kamenog dim je isao

vatru u njoj vec je netko meni stran upalio...

Vec sam svaku nadu u sebi ugasio

pomirio se sa sudbinom zlom tu kolibu netko je kupio

i porazen sa snom koji je izgubljen

spreman da se natrag okrenem,

pozeljeh samo da vidim dali je sretan taj sto u njoj

zivi...

Korakom teskim dodjoh do vrata drvenih

kako samo divno izgleda osjecaj kao da je moja,

kao da zeli da blista u punom njenom sjaju

dok cuje moje korake kako prema njoj koracaju...

Ali na njoj nebi starog natpisa

da se prodaje sva ta bajna idila,

ruka pokuca i srce u meni zadrhta

a u cas otvorise se ta vrata

i na njima poznato lice onog moga starca...

Rijec u grlu mi je stala a suza me izdala,

pomislih pa zar jos nije prodana

zasto na njoj nema onog starog natpisa,

zasto je starac i sada cuva,

na sve to dobih samo smijesak tog covjeka

i njegove rijeci,

"sine kada si otisao iz ove kolibe male

odmah je moje srce od prodaje odustalo,

i mnogo njih je poslije tebe dolazilo

zeljelo kupiti ovo sto je od nje ostalo,

i placali vise nego sto se trazilo,

ali je nikome nisam dao,

cekao sam i cekla je ova koliba moja

povratak tvoj jer te mnogo zavoljela,

ti ces je samo znati cuvati

njen kamin onim punim zarem naloziti,

samo ti sine znas ovu kolibu voljeti,

zato moje srce nikada nikome je nece prodati

zelim je tebi na dar pokloniti,

da mozes svoju ljubav sa nekim u njoj podijeliti"...

Ljubav vjecna

Pogledaj me,

pogledaj oci moje,

nemoj skriti tajne svoje,

samo gledaj i reci nevolim te...

Dodirni me,

neka tijelo zadrhti

al nedaj se prevariti

i onda se povuci

opet naglas nevolim te reci...

Ruzu ovu uzmi

rukama svojim primi

miris njen u trenu osjeti

a zatim uz rijeci nevolim te... baci...

Okreni se i idi

nemoj se niti osvrtati

hrabra si mozes ti to uraditi

nevolim ga sebi kazi i idem dalje zivjeti...

Pa jutro ce novo svanuti

doci ce netko koga ces voljeti

znas da su muskarci skoro svi isti

i svi ce uvijek samo jedno traziti

a ja ipak nekako daleko ti gore stanujem

nekim svojim plavim nebom putujem

za kolibom izgubljenom i nesvacenom ceznem

ljubav vjecnu u snovima prizeljkujem

i kada kazes nevolim te

ja ti milo moje zauvijek nestajem...

Goro moja ledena...

Eh Ledena goro moja gdje si sada,

jednom si me pustila iz ledenog narucja

u uvo mi sapnula idi nadji ljubav vjecnu,

i krenuh ostavih te,

tvoj mir,

tvoje ledene noci,

tvoja mirisna jutra,

tvoj spokoj koji mi dusom pliva...

tvoj kamin i njegovu toplotu...

I gledaj me sad

kako kroz trsku i sas ti starim putem dolazim

uz put umih lice na potoku bistrom

a zasto? reci cu ti nebrini

nisam vise onaj klinac koji voli slagati,

nisam ti nevjestu doveo,

nisam ti ljubav vjecnu nasao,

zato sam ti usput plakao

i umih se da ti nebih takav dosao...

Eto goro moja ledena sin ti se praznih ruku vraca

i nemoj me molim te vise slati dolje medju ljude

nezasluzuju oni da imaju svoje Andjele...

neka ih da svoje zivote zive,

neka se svadjaju,

neka lude noci imaju,

neka ih valjda u tome uzivaju...

ja bih goro moja u tvoja njedra

tamo do one kolibe moje

i samo tebi da poklonim najljepse stihove svoje...

Drvo ljubavi

Lisce ce otpasti i predivna stabla ogoljeti

s koncem jeseni postat ce tako obicna i jadna,

sablasno sa uvelim granama zvizduk zime cekati

a njihova ljepota otpala u nekom blatu zavrsiti,

ohole ljudske noge ce pogaziti ono cime su se krasili...

Sa prvim snijegom sve ce biti zameteno

neko novo ruho ce ta stabla dobiti

ne toliko predivno kada su lisce na sebi imali

ali barem neku utjehu ce naci

od stida i zalosti necim novim svoje grane pokriti,

jedino ona kojima je grana prema tlu oborena

jedino ona nece zeljeti svoju bol skriti

jedino na njima niti predivan snijeg nece ostati...

Napokon i snijeg ce proci u kaljuzu se pretvoriti,

a stabla promrzla radovat se proljecu

i nekom novom liscu koje ce njihove grane krasiti,

ponovno ce svojom ljepotom uzdahe mamiti

miris svoj u mjesecu ljubavi pustiti,

ali samo ona,najljepsa medju njima

svoje grane ce sve vise prema zemlji pruzati

i zeljeti da ono otpalo lisce ponovo na sebe vrati...

Gledat ce to drvo u bolu kako ispod njega leze

jedini listovi koje je na sebi zelio imati,

ali uzalud njih nikada vise nece moci vratiti,

i godinu za godinom sve vise grane ce obarati

nitko vise nece gledati ostale drvorede stasite

zeljece samo pod tim stablom hlad naci

skriti se od svih i pod njim njezno saputati

u kori njegovoj urezati srce i ime

svoje naljepse stihove,svoje suze,svoje ljubavi...

prozvat ce ga "drvo ljubavi"

I svi drvoredi ce biti zavidni

u oholoj svojoj naravi sami sebe pitati,

zasto svi zaljubljeni zele samo pod tim drvetom biti

zasto kada jedino to stablo nezeli nikoga imati,

nezeli se svojom ljepotom diciti,

zasto...

u strahu to nece naglas smjeti reci

jer znaju da to drvo bi cijelu sumu unistilo

kada bi ga samo neko povrijedio

ili njegovo lisce otpalo spomenuo...

Zato cute i nista ne govore,

gledaju neke nove klince zaljubljene

kako uzurbano trce da svoje ime na njemu ostave,

a ono svakim danom biva sve starije

i granama skoro da dotice lisce otpalo

skoro moze ponovo da miluje

te listove svoje,

koje cuva ispod sebe kao da jos uvijek mogu da....

ozelene...

Volim te kao

Volim te...

nemogu objasniti sebi,

nemogu objasniti niti srcu,

netrudim se objasniti nikome

sta znace ove male rijeci dvije,

nemogu niti rukama zabraniti da te zele,

nemogu dusu zakljucati jer nekada mora slobodna

biti,

ma prosto je,a toliko boli,

kada moras slovima reci

a ne usnama izreci

te rijeci volim te,

neznam dali ces ih cuti...

Volim te kao sto voli dan zoru,

kao sto ruza voli rosu,

kao snijeg planinu,

kao promrzle ruke tolinu,

kao Andjel svoju kolibu,

ma tako jednostavno,

volim te...

i pozelio sam da volis i ti mene,

jer samo ti znas voljeti me...

Srce moje

Potrazih neku istinu u jutarnjoj setnji pored mora,

zamotan u svoju maramu i sa rukama u dzepu,

korak za korakom u pijesku ostavljah usamljen trag,

studen koja kosti ledi i bura podivljala

ali nemari za to ova glava luda

daleko je negdje sa mislima

u nekom labirintu iz kojeg nema izlaza...

Osjecam se poput neke nemocne ribice

koja se zaplela u mrezu nesvacenog ribara,

niti je prepusta njenim morskim dubinama

niti je zeli ubiti i sa njom se zasladiti,

niti je zeli dati drugima,

pokusavam istinu njegovu dokuciti

zar misli da je ta ribica zlatna i zato je nikome neda?...

Umoran od tog razmisljanja sjedoh na klupu

pogledom odlutah na pucinu

u susret podivljalim morskim talasima,

i iz srca progovori ceznja,

ahh gdje je ta moja koliba mala u snijegu zatrpana,

gdje je ta toplina kamina dok vatra u njemu pucketa,

gdje je ona iskrena sreca sa rukom u ruci

dok bosim nogama jutarnja rosa se gazi,

tu je u mome srcu sve to zivi

ono je prepuno ljubavi

ono nikada nece umrijeti

ono ce svoju kolibu imati...

Poput djeteta

Svi mogu doci i proci samo ce jedan Andjel ostati,

svacije usne mogu ljubiti ali samo jedne ce boljeti,

za svaku bol hrabrost ces naci

za svaki put neku stazu ces pronaci

ali samo jedno nikada neces moci ubiti

svoj san...u njemu jedan Andjel zivi...

Mozes slagati svakoga,

mozes suze skriti u tami ih isplakati

mozes ruke necije uzeti,

usne poljubiti

mozes tijelo svoje bezgresno podariti,

mozes u zanosu ples odglumiti,

ali kada potones u san

koga ces tada sanjati,

koga ces u potaji da nevidi niko grliti

za kim ce suza jutrom na jastuku ostati

za koga ces krisom,

da nevidi niko,

svijecu upaliti?

Mozes sve,ali samo jedno ne

svoga sna se odreci

koji je bio isti,

moj i tvoj...

dva bica koja su zamrznuta bila

na nekim svojim planinama

i od nikoga svacena

gdje ljubav njihova pociva...

Ljudi su prolazni

lica njihova koja traju noc

ludog nekog zanosa sa vinom pomjesana,

sve prodje,

muzika utihne,

na kraju uzdah iz njedara se otme

ahhh gdje je sada moj Andjel

koga jutrom pokriva

cija ruka mu kosu crnu milovala...

da,daleko je tvoj Andjel

usamljen ledenom posteljom se pokriva

jutra je zamijenio nocima

u ocima suza blista

i poput nevinog djeteta vjeruje

da postoji negdje ljubav vjecna...

Evo me dome moj

Krenuh cikom zore dok jos sunce se radja,

tisina spava medju blokovima i ulicama,

tamo gore gdje cvjeta najljepse cvijece

gdje nebom plove dugine boje,

krenuh gore...u zagrljaj sjecanju svome...

Hodih usamljen ispod plasta svoje tisine,

kroz jele i borove mirisne do precice znane,

samo poj pticica razigranih bi u krosnjama sume,

kao da pjesmom rekose,

dobro dosao,dugo te nije bilo Andjele...

Postidjeno oborih glavu samo

sta da im kazem kada svaku rijec bi zelio da slazem,

moje oci odaju sve sto je u meni

one govore umjesto rijeci...

ali i nestigoh pogled dici

a povjetarac blag zaplate moje kose

sapnu tiho "idi,Andjele,idi na svoje livade rosne,

na svoje obronke,do one svoje stijene,

dugo vec ceka na stope tvoje"...

Pruzih korak sada vec lagan

kao da zurim u zagrljaj nekoj svojoj ljubavi,

kao da ce mi pobjeci...isceznuti,

i dodjoh na rub sume

ispred mene prizor znani

leptiri po cvijecu razigrani,

sunce zrakama budi uspavane rosne travke,

u daljini ona moja stijena koja uvijek ceka,

nista se nije promijenilo,

livada,stijena i koliba mala,

sve je tu kao i onog dana kada sam sve to pronasao...

Pokosen kosom bola,

ubijen gromom tuge,

sjedoh poput gromade na ono svoje mjesto

tik do litice te stijene,

na kojoj i sada urezana slova stoje...

VOLIM TE VJECNO MOJ ANDJELE...

I svatih u trenu ovo je moj dom

iz kojeg nezelim vise nikada otici,

tu me vise nitko nemoze naci,

nitko me nemoze povrijediti

niti cu ja bilo kome bol nanijeti,

zelim tu u kolibi maloj sam sa svojim sjecanjem zivjeti

one sretne slike u snovima vracati

kavicu jutrom skuvati,

neki krompir oguliti,

sa pticama i cvijecem tiho saputati

na svoju stijenu sjesti i ona slova vjecno...

pomilovati...

uz kamin pred veceri koji pucketa,

na stolici staroj neke pjesme napisati

koje nitko vise nece procitati...

Mogao bih...(-19)

Mogao bih krenuti dalje

ali noge ukocene na mjestu stoje,

bez srca,

bez snova,

nema dalje...

tako obicno izgleda svaka staza...

Mogao bih ovaj muk u sebi ubiti,

pozeljeh i ljubav iz srca iscupati

jer beskrajno mnogo boli...

ali neide,

srce za ljubavi poslo bi,

ostaje samo umrijeti

mislim da bi tada sve se smirilo u meni,

jedino tada bi prestao voljeti...

Mogao bih ruke pruziti,

usne darovati,

neko novo sunce uhvatiti,

ali kako...

kada zivim u jednoj dalekoj planini

kada sanjam u jednoj maloj kolibi

da mogao bih...

ali sta vrijedi nitko me nece razumjeti,

tko bi to jos pozelio covjeka sanjara,

nekoga ko nezna sta je to svadja,

nekoga kome je ljubav zakletva,

nekoga ko masta da ljubav je vjecna

i da samo jednom se zove jedini i jedina...

ko bi pozelio takvog muskarca

koji ne gleda zenu kao slugu,

nego kao vjecnu ljubav svoju...

Idi druze...idi

Idi druze,

veceras bi zelio biti sam,

kroz drvored samo svoje stope cuti,

kapuljacom pokriti neispavano lice,

i negdje daleko pogledom izgubljenim lutati...

Idi druze,

nemozes mi pomoci,

veceras za druga zovem svoju samocu,

samo sa njom mogu cutati ona ce jedina razumjeti

ono sto ne zelim nikome reci...

Idi druze...idi...

tebe jos uvijek nose vjetrovi

neke klinke od devetnaest tek,

a mene zovu moji planinski vrhovi

neki snjegovi bijeli tako cisti i nevini,

sa vukovima u samoci bor pred Bozic okitim...

Idi druze...idi...

neces me svatiti,

uzalud ti zene koje se nude

uzalud rijeci da me zele

tvoj glas ne dopire do mene,

srce je gladno samo jedne...

one za kojom pati...

i bolje zato me pusti

zelim se zvati niciji...

Gdje je moj spokoj...

Gdje si moja daleka kolibo mala,

gdje si moj psicu koji je cuvas,

gdje si moja pahuljo bijela,

gdje je sada cijeli spokoj vas...

gdje ste sad???

Gdje si srno moja praskozorja

gdje si trakvo rosna negazena

gdje je srce moje u grudima koje nekuca

gdje si duso moja zar si odletjela

gdje si suzo zasto vec ne krenes sa moga lica...

gdje ste svi,zar ste me svi izdali???

Gdje si Gospo moja

evo svijecu ti po prvi put palim

a niti jednu zelju nemam,

palim je da me vidis

kako pred tobom stojim,

da mi oci pogledas,

da mi kazes sta u njima citas,

gdje si Gospo,zar me i ti ostavljas...

Znam...

svjestan sam...

kada moje Vile nema

onda nema nicega,

ona je bila moj san,

ona je bila moja pjesma,

ona je bila moja ljubav vjecna...

Tako malo sam zelio...

Skupit cu pepeo svoje duse u saku

ponudit vjetru neka je raznese

na sve strane gdje ga zelja nosi,

jer je nemam vise kome da dam...

Tako malo sam zelio,

tako skromno sanjao,

niti bogatstvo,

niti novce,

niti kule i gradove,

sta je sve to ako ljubavi nema,

ako nije moje srce zivo...

Tako malo pozeljeh,

samo vjerovati u nekoga,

letjeti sa nekim onim nasim nebom,

imati neki nas svijet,

voljeti se ne mareci sta ce ko reci,

vikende provoditi u dvoje

na nekim livadama rosnim

ili uz obale koje miluju morski talasi...

onako pobjeci od svih

sa rukom u ruci,uz zapletene kose,

gledati jedno drugom u oci

i tiho saputati sa ljubavlju

te rijeci volim te moja vjecna ljubavi...

I kada prodje taj vikend bajni

kuci se vratiti u nas topli dom se zavuci,

jedno uz drugo se privuci

i u slatke snove zagrljeni potonuti...

Jutarnje budjenje i poljubac za dobro jutro

krenuti na posao sa osmijehom

jer cu se vratiti opet mojoj ljubavi,

i nepomisliti nikada ono sto drugi misle

da moja jedina me moze izdati,

nekom strancu usne dati,

neeee,

to neka misle oni koji se ne vole,

oni koji nevjeruju u svoje jedine,

a ja bih zelio vjerovati samo jednoj zeni

i samo nju za vjecnost cijelu imati...

Tako,tako malo sam pozelio,

srce dusu i sve sto je moje

nekom napokon da otvorim,

da joj kazem bez bojazi

uzmi sve ovo je tvoje,

a samo jedno zelim

samo jednu malu stvar,

zelim da vjerujem u tebe,

nemoj me izdati molim te,

jer ako to ucinis

neces ubiti moje oci,

moje usne,

moje tijelo,

ubit ces nesto mnogo gore,

ubit ces moje srce,

moju dusu,

moje snove,

ubit ces moju vjeru u tebe...

ubit ces moju Vilu koja u meni stanuje...

............

VECERAS NEMOGU PISATI STIH,RIJECI SU STALE U GRLU...MOGU SAMO ISPISATI DVIJE PJESME KOJE SU VEC OD NEKOGA ISPJEVANE...

Miligram feat. Kaliopi - Nevinost

=======================

Zauvek pamtim taj dan

kada si usao u stan,

kada su se vrata odskrinula,

a srce prosulo na pod...

Tu sam disala s njim

sta god da izmislim,

nebi bilo uredu

da lazima u tvom srcu prazninu popunim...

EVO PONOVO USPELA SAM

DA LJUBAV RAZOCARAM,

DA TE IZGUBIM ZAUVEK

I OD SEBE OTERAM,

ZELIM TO

ZELIM DA ZABORAVIS ZLO,

ZELIM DA NESTANEM

KAO I TAJ DAN,

ZGRESILA SAM

SRUSILA SVAKI SAM MOST

AL' NE ZABORAVI

DA SAMO TVOJA JE

MOJA NEVINOST...

Nisam zaplakala,

nisam zadrhtala,

za sve pogresne stvari

sam oduvek lazne hrabrosti imala,

a ti bio si blag

kao nikada drag,

ja sam znala da to znaci to

da mi nikada neces preci prag...

Hajde oprosti mi neka me pojede sram

neka se iskupim sad kako umem i znam

i neka me niko vise ne zavoli

kada moja ljubav boli...

Zeljko Joksimovic - Zaboravljas

=======================

Nocas bez glasa ti na mojim vratima,

ne licu ti kisa znam da lije satima,

i neka lije...

bar suze krije,

ja ne bih hteo

takvu da te zateknem...

i trazim reci

bar to nek spreci

da mi tisina vrati dane protekle...

Mirise ti kosa jos taj miris osecam

ne nemozes uci ja nezivim vise sam,

DA ON TE VOLI ZNAJ JOS ME BOLI

POSLEDNJI ZAGRLJAJ KAD SI OTISLA...

ZABORAVLJAS STA SMO JEDNO DAVNO REKLI,

KAD OSTAVLJAS,OSTAVLJAS SVE STO SMO STEKLI,

SACUVAJ BAR ONAJ PONOS U TVOM GLASU

KOJI SAM VOLEO...

ZABORAVLJAS U STA SAM TE NEKAD KLEO

KAD OSTAVLJAS,OSTAVLJAJ ZA ZIVOT CEO

SACUVAJ BAR ONAJ PONOS U TVOM GLASU

KOJI SAM VOLEO...

Mirise ti kosa jos taj miris osecam

ne nemozes uci ja ne zivim vise sam

DA ON TE VOLI ZNAJ JOS ME BOLI

POSLEDNJI ZAGRLJAJ KAD SI OTISLA...