Kada vjecnost prodje

Neka nitko nezna moje tajne

mreze na dnu mora zapletene,

liticu po kojoj hodim

i koja nikuda ne vodi...

Uvijek sam bio crna noc

tamo i pripada dusa moja,

nepoznat i skriven u moru lica

zeljen od ruku

a nikada grljen do umiranja...

Zagrljaj sa toplim usnama prodje

avantura u vjetru nestane,

oprostite ja sam zelio mnogo vise

ono jedno da ljubav nikada ne prestaje...

Sudjeno ili ne

jedno istina je

led se vraca svome ledu...

Andjeli samo jednom polete...

vjecno...

ili kratko...

to znaju oni koji ih vole...

Zivot nas

Prodje car,

prodje zanos,

prodje divan cvat ruze...

prodje ljepota,

prodje mladost,

sve je prolazno...

neciji osmijeh,

polet,

misao,

zelja...

sve prodje kroz vrijeme...

Ali samo jedno zauvijek ostaje,

srce skriveno,

postelja ledena,

a ipak pored nas netko spava...

toliko usamljeni

a nismo sami...

Cak se bojimo reci

gdje nas vode nasi snovi,

ne taj netko nemoze razumjeti

kako je divno zajedno misliti...

Ipak mora se zivjeti

i djecu nekako zvati,

kojim imenom i zasto

to nece nikada saznati,

niti ona...

niti on...

niti bilo tko...

Zivot ide ,

a srce vuce,

iz njega svaku noc suza potekne

u tisini i mraku,

ono samo za jednim boluje,

uvijek istu sjetu ima...

zeli da krene k svojim oblacima

zna da netko isto to sanja

zna da netko postoji

ko za tim zudi...

ali ...

nismo znali voljeti

kada je trebalo...

srce vuce...

zelja gori...

misao plamti...

eh da barem jednom

sam ga mogla ovim usnama ljubiti...

Moja mecavo sta mi mozes

Padajte pahulje bijele

i moje tragove skrite,

zametite ove ceste i drumove

gdje korak stavljah godinama,

i evo opet u susret vasoj mecavi idem,

bez druga,

bez brata,

bez ikoga svoga,

tako sam navikao cijeloga zivota...

Padajte sad vise nista mi nemozete

osim da sibate lice i tijelo,

da zamrsite kosu dugu,

da suzu pretvorite u ledenicu,

zamaglite i moju zjenicu...

sve mozete ali samo jedno ne

uci u moje srce vrelo

koje je ljubavi prepuno,

i u njemu vasa zima umire...

Mogu cak i u vasu mecavu bespomocan leci

da od mene napravite brijeg bijeli,

pokrijete i ove usne moje,

ali svakako ne vrijedi

ona ce me pronaci

od vaseg leda oteti

u narucje priviti i reci

volim te moj jedini...

Nedostaje mi

Nedostaje mi let latica malih

u proljetnom povjetarcu,

sa ozelenjele tresnje u beharu

koje se u kosu zapletu...

Nedostaje mi usnula livada

koja nakon snijega duboka

otvara oci sa jagorcevinom i visibabama

dok stavljam noge bose

medju njene travke zelene...

Nedostaje mi tihi zubor potoka

njegove bistre kapljice na mojim ocima

taj ledeni bijeli kamen sa dna

i kako ga drzim na dlanovima...

Nedostaje mi zapaljena vatrica

u suton kada planina se sprema

da zamjeni sunce sa zvijezdama

tu u starom kaminu

koji je prepun toplih sjecanja...

Nedostajes mi Ti i tvoja ruka bijela

tvoje oci poput dva crna bisera,

tvoja kosa da leluja kao klasje zita,

tvoje usne socnije od jagode zrele...

nedostajes mi tu gore u proljece,

ljeto,jesen i zimu,

da ti uzmem ruku

i povedem ka onom nasem nebu...

Poljubio bih te

Poljubio bih te

i ruke zavukao u tvoje kose,

privio te uz tijelo svoje

da osjetis srce moje...

Uzeo bih te za ruku

poveo u setnju dugu

i nakon par koraka

opet poljubio bih te...

Volio bih te dovesti

pod krosnje borova,

i tu na tepihu od iglica

obljubiti tvoj vrat

tvoja ramena,

tvoje tijelo...cijelo...

I kada prodje moj poljubac vreli

zelim ti opet ruke drzati,

sa tobom ka domu krenuti

i tamo uz topala kamin

iznova, ponovno,zauvijek

tebe ljubiti...

Dan zaljubljenih

Kupih ruzu jednu tamnu

svjezu...tek ubranu,

i sakrih pod kaput

kao psica malog...

A onda uzurbano krenuh

do svojih skrivenih odaja,

kako bih u tisini

uzivao u njenj ljepoti...

Pa zasto bih je upakovao

to je jednolicno to rade svi,

ako je vec toliko zanosna

treba da se vidi sva ta ljepota...

I eto odrezah jedan pramen dugi

ove svoje crne kose,

zvezah kao jednu masnu

a ispod ispisah kratku poruku

sretno ti Valentinovo...

Rijeka

Ja sam rijeka

koja virove svoje krije,

sa stijenama

stoljecima druguje,

cas tih svjetlucav od sunca...

u tren mutan

za klance svoje nemilosrdan,

ali svakako moram doci svome moru

koje ceka kao zena...

uliti se u njega

i zauvijek postati

jedna mirna plava pucina...

Pust ostao

Proci ce ovaj dan,

proci i zivot...

sve ce proci...

Labudov let u jezeru,

slavujev poj u boru,

ruzin cvijet nevin i cist...

sve ce proci...

Jedna za drugom

doci ce i nista vise,

postelju poguzvati

jutrom ustati i otici,

bez sebe,

bez ljubavi,

bez icega,

proci ce...sve prolazi...

A zelio sam samo jedno da traje

ljubav...

koja vjecno u srcu ostaje...

san koji samo jednom sanjas

dusa koja samo jednom se predaje...

Zelio...

i nekako u zelji izgorio...

a volio

do smrti volio...

trazio

i pust ti ostao...

Budi

Budi mi sestra veceras...rodjena...nerodjena,

ledena studi,

nemoj se topiti u mojoj ruci,

stegni je da zaplacem,

i kroz krv moju vrelu

ka srcu kreni...

Budi mi utjeha...sjena...pratilja

noci usamljena,

tup korak tisinom nagradi

tamom u povoj stavi,

zelim samo tebi saputati,

o snu,

o zelji,

o meni,

jer ti me nikada neces odati...

Budi tu uz mene...zimo...

da ti pricam,pjevam

o necemu...

o ljubavi...

Udrite gromovi kleti

Rijec stoji preplasena moje ruke,

stijena bi da pukne od moje muke,

pokusavam svatiti nesvaceno,

slomiti nesalomljivo,

kriz od neba tezi ponijeti

i samog sebe razapeti...

Do brijega goletnog

bosim nogama valja mi prijeci,

ove pute hodio nikada nisam

kroz glog,trnje i dracu,

gdje ja to ustvari idem

ka srcu ili placu,

ili mozda istini

zar je istinu tako tesko reci...

OOO,udrite gromovi

ove pute klete

pogodite i ove moje oci proklete,

sto gledase san u bespucu

usnise ljubav vjecnu,

ma udrite sa zemljom me sastavite

opet cu ustati i prkosno reci

nikada ja umrijeti necu...

Pucaj i ti moja voljena

kroz srce gadjaj svojim strijelama

nedaj da se popnem do usnulog brijega,

nedaj me ljudima

razapece me ni kriva ni duzna

a onda kidati

komad po komad moga tijela

jer svako bi djelic necega

od Andjela...

Znam ja to

Kako je to sa tugom zivjeti

znam ja to...

kako je bolu reci dobar dan

znam ja to...

leden jastuk usnama vrelim poljubiti

znam ja to...

kako je glumiti osmijeh

dok dusa luta livadama,

da samo ja znam to...

Ali znam i jos nesto,

ovim toplim rukama grliti,

ovim malim srcem iskreno voljeti,

znam kako izgleda

sve uzeti i sve pokloniti,

i ljubomoran biti

da znam i to,

a sve ovo zelim ti pokazati

tako tiho i slatko

pod kozu ti se uvuci

i pod njom cijeli zivot ostati...

bojis li se...

plasis li se...

malo me u srce primiti

jedan mali kutak za mene sacuvaj

ostalo sve podijeli

samo mene u njemu ostavi...

Cekaj me

Cekaj me i doci cu...

neka i crni snjegovi krenu

sve ljubavi svijeta prestanu,

pa neka od kisa budu kaljave ulice

a sunce nebude imalo onaj sjaj...

samo ti me cekaj i tada

jer ja cu ti doci...

Cekaj i kada moje pjesme utihnu

nebudes imala vise nijednu poruku,

cekaj i nedaj se drugima

srce stegni nekim svojim okovima,

sacuvaj svijet u kojem mene ima

ne nedaj da te zovu u lude noci smijeha

ostani u mislima na nasim planinama

sta vrijedi noc

kada vjecnost pripada onima

koji cekanjem svojim

dobiju ljubav nad ljubavima...

Cekaj me mila...

jer cekati vrijedi

nekoga ko zeli

sa tobom u ljubavi da osijedi...

Sreca je

Sreca je kada ti usne poljubim

ovim rukama djecijim zagrlim,

sreca je kada te pogledam

i da nista rekao nisam

ti znas i osjecas

sta zelio reci sam...

Sreca je kada drhtis uz nekoga

osjecas ga kao dio srca svoga,

sreca je u mirnim jutrima

kada se ne bojimo vise nicega

jer pored nas netko slatko spava

koga zovemo ljubav nasa vjecna...

Sreca je kada nas umori dan

i taj nas posao toliko dosadan,

ali mi se trkom vracamo doma

i na vratima ceka osmijeh

uz rijeci dali smo se umorili voljena...

Ma sreca je kada seprtljavi muskarac

pokusa napraviti slasnu veceru

da bi iznenadio svoju draganu,

i pri tom mnogo toga zagori

ali jadan se trudi

da je malo iznenadi,

na kraju najbolje mu ide

casa vina,

dva jastuka,

na podu topla dekica,

i zagrli on nju pored kamina...

gladni ali ipak sretni

napravit ce zajedno

ono sto budu zeljeli...

Sreca je voljeti i biti voljen,

sreca je sanjati isti san,

sreca je zaspati zagrljeni

i jutrom se probuditi

a da ruke u snu nisu niti pustili,

jedno uz drugo i u snu

zajedno ostali...

Sreca je ono malo

kada dvoje se vole

i netrebaju nikoga

samo da su jedno uz drugoga...

Doci cu

(JOS JEDNOM HVALA,EVO PISAT CU I AKO PRESTANEM,BITI CE SAMO IZ DVIJE STVARI...)

Doci cu,
a dali cu te onakvu naci
kakvom te pamte ove oci,
dali ce biti onakvo tvoje srce
koje kuca samo za mene...

Doci cu medju tvoje oblake
napustiti svoje ulice
i nije vazno kako ces izgledati
na koju usnulu ruzu mirisati,
nisu vazne proslosti
ne nije vazno nista
osim onoga da kazes ko ti u srcu stanuje...

Doci cu i sklopi mi oci rukama
zavezi ih crnim povezima,
a zatim sjedi iza mene u uvo mi pricaj
kosu mi njezno diraj
i ja cu cutati
nebih zelio te zbuniti,
ne necu se niti okrenuti
sve cu sebi zabraniti,
ali samo jedno necu moci
kad stavis dlan na moje srce
ostjetit ces kako me izdaje
i koliko u njemu ljubavi ima za tebe...

Zbogom i hvala

Evo svemu dodje kraj,hvala svima koji su bili tu na blogu i oprostite...Napisao sam 200 pjesama posvecenih mojoj ljubavi i nije bila izmisljena...vise ih nemam kome pokloniti...zbogom od Andjela...

Kada ti ukradem san

Kada pahulja bijela

leprsava i nevina

pokuca na okna tvojih prozora,

otvorio joj da nitko nevidi,

nitko da ne cuje,

kako ti u njoj dolazim

i kradem ti san...

U njemu me zagrli

tamo daleko od svih

gdje smo samo ja i ti,

da nitko nepita za tugu nasu

za taj bol u srcu,

neka nesvate nikada

kako se voli i koliko boli,

kada usne su nijeme,

pogledi prazninu cute,

i kada srce drhti a nema se kome dati...

Samo nas san neka zna

kako se place u tami,

kako jastuk mirise na nedostajes

i kako jutro ne zelimo zvati

zeleci u snu vjecno ostati,

ja i ti zauvijek zagrljeni...

Sjeti se

Sjeti se kada te zamolih ruku da pruzis

prosetas sa mnom pod zvjezdanim nebom,

tako si bila uplasena neznajuci sta da mislis

u tom toplom vecernjem satu avgustovskom...

Sjeti se kako si pitala dali letim u oblacima

jesam li svacen dok zivim medju ljudima,

i kako si uporno se cudila mojim odgovorima

rece ovo nemoze biti istina

zar jos netko na svijetu isti san ima?

Sjeti se kako je srce tvoje malo drhtalo

iznenada ono jadno po prvi put se probudilo

na sve pakosti ovog svijeta ono vec bi naviklo

ali na ljubav ehh to nikada nije imalo...

niti one rijeci "mozes li me voljeti barem malo"...

Sjeti se kako si pobjegla kao nekim rodicama

dok istina bi duboko u tebi zakopana

pocelo je budjenje necega sto nisi imala godinama

i bojala se sebi reci pa zar sam vec zaljubljena...

Sjeti se kako to nisi dala sebi priznati

ne nemoze to biti istina ma takav Andjel ne postoji

ne nevjerujem u to ma svako se moze prodati

ali samo jedno nije bilo tvome oku jasno

kako sam tvoju dusu citao

kako sam u tvom srcu sve tajne otkrio,

ne nisam znao

samo sam rekao ono o cemu je i moje srce ceznulo...

Sjeti se da sam ti opet dosao

i do jutra s' tobom ostao,

sati su prolazili kao minute

i nije ti se dalo spavalice mala niti leci

zeljela si vjecnost tu uz mene biti...

a onda par sati spavanja

i vidimo se ispod onog starog hrasta

gdje ljubav vjecna pociva...

Ali dodjoh prije srcem vodjen

kao da sebi rekoh cekat cu ali vrijedi cekati,

kada poranila i ti,spavalica nije mogla vise spavati

i rece mi ma sto ti toliko poranio

vec bi jasno ljubomora iz duse se otela

koju nisi dala da srce prizna

nakon drugog susreta nisi me vise nikome dala...

Sjeti se mila

sjeti se jednog svijeta

jednog jorgovana,

sjeti se koliko si jednog Andjela voljela...

Ruza ne mirisana (ponovljena pjesma )

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza

prosetah nosen mirisom sna,

tek ovlas rukom

dodirnuh latice mnogih,

ali ne bjese tako njezne

njihov miris ne osjetih,

ruke povukoh,

u strahu,

u zbunjenosti,

zasto te premile latice

moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi

vrtlar stari je ulozio u njih,

tako divno izgledaju,

miris pustaju koji dusu plijeni

i tako isto,

zanosno,

ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga

u kutu vrta,

na osami bez ikoga,

u trnje zarasla,

listovima prekrivena,

od ruke vrtlara ostavljena,

ne mazena,

ne okopana,

divlja,

samoj sebi prepustena,

rasla,

cutala,

miris svoj ugasila,

cvijet davnina nije pustila,

i sva u leptirima razigranim rasla

njih u svojim laticama napajala,

ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,

a vrtlar me za ruku vracao,

ne strance,

ne prilazi njoj,

vidis koliko predivnih ruza

moj vrt ima,

pa svaka je na svoj nacin jedinstvena

zasto bas nju da uberes,

pa niti trnje,

niti lisce,

niti travu oko nje neda mi okopati,

divlja je strance,

njene latice ne mirisu,

njene boje se u oblacima skrivaju,

nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,

njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,

usne su ostale nijeme,

oci ukocene

prema tom kutu obraslom gledale,

trazile neki put

izmedju trnja i uvelog lisca

samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,

zasto se skriva ta ljepota njena,

zasto je usamljena,

nedokuciva,

zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,

glas razuma i vrtlara nije dopirao

do njih,

same su krenule put trnja i glogova,

rukama golim i stopalima bosim

razgrtah put

samo da vidim te latice srece,

culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade

vidjevsi sliku nestvarnu,

kako krocim u tu obraslu divljinu

i moje noge i ruke ostase ne ranjene

ruzine bodlje povijase se

ne zeleci povrijediti me,

uvele lisce

postade zeleno,

i oci ugledase ono sto su dugo trazile,

blistava poput kisne rose na suncu,

u tisini tame,

povijena ka tlu,

rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,

kao da se stidjela mirisati,

kao da se bojala

koliko mirisati moze...

U zanosu srece te

uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,

"starce,

samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,

samo nju ponijeti,

samo nju milovati,

samo ovu crnu ruzu

starce moj,

zelim zauvijek na srce staviti

i samo nju vjecno usnama ljubiti"...

A moja je bila takva

Gledah divan par

tako stari vec a jos se vole,

imaju oko sedamdeset bar

a i dalje ko klinci za ruke se drze...

Usput prododjoh pored klupe parka

na njoj sjedi on a ona mu u krilu

rekao bih djeca srednjoskolska,

neprijmecuju nikoga dok jedno drugo miluju...

A onda kolica i jedna bebica mala

neplace samo rukicama mase

on ta kolica lagano gura

dok ona ga drzi ispod lakta sa osmijehom setase...

Gle i taj pas na uzici svoju setnju zaboravi

zastade pored neke male pudlice,

nekim svojim njuhom jedno drugo su prepoznali

slozise se i vlasnici on i ona

ovo nece proci bez kavice

pomislih eto i oni su se zavoljeli...

Svi su izgleda nekoga nasli

a ja jos uvijek lutam nekim svojim drumovima

bjezim da me nebi pronasli

dodje vrijeme kada je kraj avanturama...

Moje je izgleda doslo

srce se zakljucalo

zivim u nekim svojim snovima

usamljen setam po planinama

i traje to vec godinama

jer samo jednom pomislis ljubav je vjecna

a moja je bila takva...

Postelja meka

Zeljan sam postelje meke

znas druze onako tople,

ne nije to tek da nebudem sam

nego onaj iskren zagrljaj...

Znas kada ono legnes na stranu

zavuces pod drugi jastuk podlakticu,

a ona te gleda u tami oci sjaje

i ti nju i to traje i traje...

Cutite oboje dok usne se smijese

kao da ne zelite otici u snove,

ona ti prstima miluje usne,kose i obrve,

izucava cijelo tvoje lice...

Znas druze osjetio ovo nisam

niti ono da se za pokrivac otimam,

vucem ja sebi uz smijesak

a ona sebi kao kakav prosjak...

A onda te poljubi ono istinski strasno

i kaze ti u lice mojjj si zar ti nije jasno,

zatim na grudi moje legne

obgrli rukama cijelo moje tijelo

i zaspi bezbrizno kao malo jagnje...

Prebaci i nogu preko mene

ima i tabane hladne

pa zavalaci pod moje tople noge

pa joj kose milujem

prstima njezno dodirujem

i pokusam malo maknuti sa stomaka

tu njenu nogicu jer postaje teska,

a ona iz sna promrlja,

"samo probaj je maknuti

odmah cu te poljupcem opaliti"...

Da nisam to druze imao

a toliko sam o tome sanjao,

vec odavno svoje tijelo bilo kome zabranio

umorio se druze sa nekim biti

i kada treba spiti jedno drugom ledja okrenuti,

umorio se druze

godinama to vec traje,

zagrlim jastuk leden

i pomislim da je netko tu

od koga sam cijelim srce voljen...

Posao bih tamo

Kada odem neka ostane za mnom muk

jedna tisina bas onakva sa kojom dodjoh,

nek urlik u studen pusti samo usamljeni vuk

nad onom mojom stazom kojom tako tiho prodjoh...

Neka za tren utihne i razigranih ptica poj

ruza u trnju neka zaboravi kako joj dolazim,

i svi oni kojima sam bio spokoj ili nespokoj

zaboravljen! to ime zelim sebi da stavim...

Posao bih putem zaborava

koji vodi tamo u doline mog predivnog sjecanja

bez adrese i broja,bez imena i prezimena

tamo daleko gdje svice ona samo moja zora...

I poveo bih samo jednu jedinu osobu

onu neku svoju Vilu koju sam upoznao

nekada davno u toplom avgustovskom sutonu

i sa njom neki nas samo svijet sanjao...

Volio sam tu svoju Vilu

volio sam njena oka dva

volio i zelio je zvati cijeli zivot

ljubavi moja jedina...

dali je jos volim

to moze reci samo ona...

Moji jorgovani

Zaspah negdje u mirisu proljeca

opijen predivnim drvom jorgovana,

tu pod krosnjom njegovom

usnih cijelom dusom svojom...

Tako slatko i mirno stopljen sa tisinom

lica ozarenog tim mojim smijeskom,

predadoh se cijelim srce svojim

spreman u snove da poletim...

I taj poj slavuja zaljubljenih

negdje u tisini sna ja osjetih,

odvedose me daleko od cesta gradskih

na kojima rodjen sam i zivot provodih...

Podjoh do vinograda nekog malog

zamisljah ga plodnog kao svog,

dok u rukama drzim kiticu grozda

tik do mene ona

skriva lice da osmijeh ne oda...

Satima beremo plodove nase

pogledi svaki tren se susretase

kao dva klinca vjecno zaljubljena

sami sebi dovoljni bez ikoga ja i ona...

Dok bi se smijesila mene bi pitala

volis li me ljubavi moja jedina

a ja bi odgovorio ne nikako

ali na kraju vinograda ces vidjeti itekako,

nema vise zice i ploda da te spasi

sjeti se da bih dole mogao u tvoj red uskociti,

a ona bi na to ljubavi bolje idem rucak praviti,

onda se okrene i sa smijeskom nestane,

da ljubavi samo bjezi al doci cu do kolibe

i uci na vrata nase kuhinje...

Sami sebi samo dovoljni

izgubljeni i vjecno jedno u drugo zaljubljeni

usnih taj san koji pamti moj jorgovan

i dan danas hodam a nisam budan,

pozeljeh da on bude vjecan...

Starac i koliba

Prosetah jutros onom starom stazom svojom

i pozeljeh u tren vidjeti sta je sa onom kolibom mojom,

dali je prodavac stari vec nekome nju prodao

mada je obecao "sine samo bih je tebi dao"...

Zaboravih svakodnevne stvari koje stoje

zazeljeh vidjeti one moje poljane u idili tisine,

sendvic,vino,lagana muzika i spreman sam poci

zelim do tog bistrog planinskog potoka doci...

Osjetio nisam da sati su prosli vozeci drumom

uz prozore otvorene plovio sam tom sumom

cvrkut ptica zaljubljenih u borovima trazio

i sam u sebi onako tesko uzdisao...

Nesto u meni je drhtalo sa suzom se borilo

pogled u mjesto pored mene ono je prazno zjapilo,

ipak usamljen sam da ovaj svijet sa nekim podijelim

svatih ko bi njega i zelio sa mnom dijeliti...

Ali misao prekide prizor kao iz bajke

daaa,jezerce malo u planini zaboravljeno

okupano suncem i kao suza bistro,

livade i beskrajno planinsko prostranstvo

i jedna jedina koliba mala

tako mi draga dok oko nje u nedogled samo tisina...

Koliko ponesen svom ljepotom koju oci gledaju

tako u cas i suze na licu pocese da sijaju,

iz dimnjaka kamenog dim je isao

vatru u njoj vec je netko meni stran upalio...

Vec sam svaku nadu u sebi ugasio

pomirio se sa sudbinom zlom tu kolibu netko je kupio

i porazen sa snom koji je izgubljen

spreman da se natrag okrenem,

pozeljeh samo da vidim dali je sretan taj sto u njoj

zivi...

Korakom teskim dodjoh do vrata drvenih

kako samo divno izgleda osjecaj kao da je moja,

kao da zeli da blista u punom njenom sjaju

dok cuje moje korake kako prema njoj koracaju...

Ali na njoj nebi starog natpisa

da se prodaje sva ta bajna idila,

ruka pokuca i srce u meni zadrhta

a u cas otvorise se ta vrata

i na njima poznato lice onog moga starca...

Rijec u grlu mi je stala a suza me izdala,

pomislih pa zar jos nije prodana

zasto na njoj nema onog starog natpisa,

zasto je starac i sada cuva,

na sve to dobih samo smijesak tog covjeka

i njegove rijeci,

"sine kada si otisao iz ove kolibe male

odmah je moje srce od prodaje odustalo,

i mnogo njih je poslije tebe dolazilo

zeljelo kupiti ovo sto je od nje ostalo,

i placali vise nego sto se trazilo,

ali je nikome nisam dao,

cekao sam i cekla je ova koliba moja

povratak tvoj jer te mnogo zavoljela,

ti ces je samo znati cuvati

njen kamin onim punim zarem naloziti,

samo ti sine znas ovu kolibu voljeti,

zato moje srce nikada nikome je nece prodati

zelim je tebi na dar pokloniti,

da mozes svoju ljubav sa nekim u njoj podijeliti"...

Ljubav vjecna

Pogledaj me,

pogledaj oci moje,

nemoj skriti tajne svoje,

samo gledaj i reci nevolim te...

Dodirni me,

neka tijelo zadrhti

al nedaj se prevariti

i onda se povuci

opet naglas nevolim te reci...

Ruzu ovu uzmi

rukama svojim primi

miris njen u trenu osjeti

a zatim uz rijeci nevolim te... baci...

Okreni se i idi

nemoj se niti osvrtati

hrabra si mozes ti to uraditi

nevolim ga sebi kazi i idem dalje zivjeti...

Pa jutro ce novo svanuti

doci ce netko koga ces voljeti

znas da su muskarci skoro svi isti

i svi ce uvijek samo jedno traziti

a ja ipak nekako daleko ti gore stanujem

nekim svojim plavim nebom putujem

za kolibom izgubljenom i nesvacenom ceznem

ljubav vjecnu u snovima prizeljkujem

i kada kazes nevolim te

ja ti milo moje zauvijek nestajem...

Goro moja ledena...

Eh Ledena goro moja gdje si sada,

jednom si me pustila iz ledenog narucja

u uvo mi sapnula idi nadji ljubav vjecnu,

i krenuh ostavih te,

tvoj mir,

tvoje ledene noci,

tvoja mirisna jutra,

tvoj spokoj koji mi dusom pliva...

tvoj kamin i njegovu toplotu...

I gledaj me sad

kako kroz trsku i sas ti starim putem dolazim

uz put umih lice na potoku bistrom

a zasto? reci cu ti nebrini

nisam vise onaj klinac koji voli slagati,

nisam ti nevjestu doveo,

nisam ti ljubav vjecnu nasao,

zato sam ti usput plakao

i umih se da ti nebih takav dosao...

Eto goro moja ledena sin ti se praznih ruku vraca

i nemoj me molim te vise slati dolje medju ljude

nezasluzuju oni da imaju svoje Andjele...

neka ih da svoje zivote zive,

neka se svadjaju,

neka lude noci imaju,

neka ih valjda u tome uzivaju...

ja bih goro moja u tvoja njedra

tamo do one kolibe moje

i samo tebi da poklonim najljepse stihove svoje...

Drvo ljubavi

Lisce ce otpasti i predivna stabla ogoljeti

s koncem jeseni postat ce tako obicna i jadna,

sablasno sa uvelim granama zvizduk zime cekati

a njihova ljepota otpala u nekom blatu zavrsiti,

ohole ljudske noge ce pogaziti ono cime su se krasili...

Sa prvim snijegom sve ce biti zameteno

neko novo ruho ce ta stabla dobiti

ne toliko predivno kada su lisce na sebi imali

ali barem neku utjehu ce naci

od stida i zalosti necim novim svoje grane pokriti,

jedino ona kojima je grana prema tlu oborena

jedino ona nece zeljeti svoju bol skriti

jedino na njima niti predivan snijeg nece ostati...

Napokon i snijeg ce proci u kaljuzu se pretvoriti,

a stabla promrzla radovat se proljecu

i nekom novom liscu koje ce njihove grane krasiti,

ponovno ce svojom ljepotom uzdahe mamiti

miris svoj u mjesecu ljubavi pustiti,

ali samo ona,najljepsa medju njima

svoje grane ce sve vise prema zemlji pruzati

i zeljeti da ono otpalo lisce ponovo na sebe vrati...

Gledat ce to drvo u bolu kako ispod njega leze

jedini listovi koje je na sebi zelio imati,

ali uzalud njih nikada vise nece moci vratiti,

i godinu za godinom sve vise grane ce obarati

nitko vise nece gledati ostale drvorede stasite

zeljece samo pod tim stablom hlad naci

skriti se od svih i pod njim njezno saputati

u kori njegovoj urezati srce i ime

svoje naljepse stihove,svoje suze,svoje ljubavi...

prozvat ce ga "drvo ljubavi"

I svi drvoredi ce biti zavidni

u oholoj svojoj naravi sami sebe pitati,

zasto svi zaljubljeni zele samo pod tim drvetom biti

zasto kada jedino to stablo nezeli nikoga imati,

nezeli se svojom ljepotom diciti,

zasto...

u strahu to nece naglas smjeti reci

jer znaju da to drvo bi cijelu sumu unistilo

kada bi ga samo neko povrijedio

ili njegovo lisce otpalo spomenuo...

Zato cute i nista ne govore,

gledaju neke nove klince zaljubljene

kako uzurbano trce da svoje ime na njemu ostave,

a ono svakim danom biva sve starije

i granama skoro da dotice lisce otpalo

skoro moze ponovo da miluje

te listove svoje,

koje cuva ispod sebe kao da jos uvijek mogu da....

ozelene...