Tamara...

Halo...

ja sam...

oprosti mi...

znas da sam po trnju cijeli zivot gazio,

oprosti mi...

nisam se navikao na tebe.

Negdje u mojim venama teces ti

i bojim se priznati

kako mi naviku budis

da volim,

da uzimam sutnjom.

Oprosti...

Moje je nebo veliko

moji su oblaci uvijek bijeli

sta ako se zapetljas u njima,

dok ja volim pahulje i snijeg

tisinom i strascu odises mila,

to mi ledi krv u venama...

Oprosti...

sto te zovem Tamara

jer mnogo ljepse pluta snovima od bezimena,

moja Tamara,

bolje biti sam 

nego sa pogresnom 

provesti zivot cijeli... 

Umrijecu nocas....

http://www.youtube.com/watch?v=KlQCj8sIN_g

www.youtube.com/watch?v=1F5ykzRftEg&spfreload=10

Tek sada se upoznali...

Ljubav je uvijek prekratka

za one koji se vole,

ali traje zauvijek.

Mozda dodjes da trajemo

vjecnost,

a mozda navratis u san

da nikada se ne budimo.

I zasto da mislim da je ljubav

rodjena u ovom svijetu

odvojena od onog sto je 

prije bilo,

mozda smo nekada

prije ovog svijeta

ja i ti bili zajedno,

a tek sada se ponovo upoznali...

Mogu ti biti ljubavnik...

Zaboravio sam kako izgledas,

zaboravih ti kose kako tisinom pjevaju,

osmijeh ti iscezao u mojim usima

oci prazne tvoga lica...

I tvoje tijelo sam zaboravio,

tople ruke na mojim suhim usnama,

sve sam mila moja zaboravio,

samo jedno nisam

sjecanje na ljubav...

Oprosti mi ako ponudim ruke

onako gladan tebe,

oprosti ako se zapetljam 

u necije mreze,

sve je to zbog tebe,

toliko sam ranjiv da sa malo

ja bih bio sretan...

A tijelo gori,

sto sam stariji

osjecam sve vise mogu ljubiti

tebe koja nikada moja biti neces,

ali mogu ti biti ljubavnik...

Trebam Te...

Negdje u plavom plovim

dok krades mi misli,

kako ruke bi pristajale

jedna uz drugu,

blizina tvoja

da se nicega ne bojim...

Gdje si sada?

Trebam te...

Zivim u snovima

sa crnilom na ocima,

zakljucan u svojim svijetovima

a ti budi mi slobodna,

poletim kao kamen

koji zemlji se vraca

a ti budi mi slobodna,

zaboravio sam kako strasno mogu ljubiti

podsjeti me...

Gdje si sada?

Trebam te...

Samo za tebe...

Pogledaj mi oci

i reci da se ne bojis,

reci da se ne stidis,

sto umjesto boje

na njima stoji tvoje ime...

I dlanove mi otvori,

nisu tezacki znam,

nisu niti muski znam,

takvi su da ljubav znaju poklanjati,

a zgrceni dok te nema...

Zaviri u ovu dusu

lavirintom izbrazdanu,

ja i ona smo se izgubili

tu unutra samog mene,

i cekam te da me spasis

od samog sebe...

A kada bi ruku mi dala,

na tren osmijeh poklonila

koji cekam vijekovima,

ponovo bih se rodio

samo za Tebe...

Spavas nesanico...

Spavas nesanico

dok u meni milion leptira hodi,

vojska mrava prebire kozu,

oci polusnom odisu,

a ti spavas nesanico...

Pokusaj vjerovati sitom

da nije gladan,

pokusaj vjerovati nebu

da jos trpi i steze se 

nad ljubavi tom da ne zaplace,

dok sova budno motri

svaku ljubav koja prolazi, 

ostaje do jutra samo sa jednom,

nesanicom...

Skrivene dlanove od dodira,

potamnjele usne od ne ljubljenja,

i to srce koje vjekovima nikome ne pripada

sacuvah za tebe,

dok ti spavas nesanico...

Bosonoga...

Uzeli su mi sve 

nisu birali

nisu zalili,

uzimali a ja osmijeh imao

u srce nisu usli

nisu to ukrasti mogli...

Bosonoga sta ces sada

kada nevina trava se stidi tvog dodira

predivna kamo sada

priznati ljudima da smo ostali

jedno bez drugoga,

i nije me sram

sto sutim

jer sutjeti ja moram...

Negdje u dnu dlanova

skrivam dodir ljubavi,

sta reci pred ljudima

obraza cistog

a grijesan vijekovima...

Ajde bosonoga jos jednom zaplesi

medju mojim dlanovima

da se ne stidim reci

kako si moja godinama

dok sam sutio

kako ima ljubav bez imena...

Jedina

Sta da ti zabranim
jer sto vise branim sve vise te gubim
negdje snovi jos postoje
usamljeni za mene
previse veliki za tebe,
jer siromasna navikla biti si...

Sad odlazim dok sve u meni place
neke tuge se nikada ne izlijece
ostajes vjecno moja zabluda 
koju sam naivno volio
sledeci put bude drugacije
ali od tebe izlijeciti se necu nikako

Ako jos jedno mogu zabraniti
to je nemoj plakati
sutra cu biti dobar ali veceras
pusti da cupamo kose
jedno drugom
kao sto smo navikli,
sutra je hladna postelja
za nas oboje,
mi smo birali kraj
i kome reci da si jedina...

Jednostavno Te volim...

Imam potrebu vjerovati u nebo

ali ko kaze da to nebo nisi Ti,

i ko svako jutro izmami moj osmijeh,

moj poljubac,

ko svaki dan mi uzima milion misli,

svaku moju preokupaciju stavlja u minuti 

na cekanje,

probleme rijesava,

postoji i kada nije tu,

ko me cini sretnim,

ako nisi Ti...

Zato pusti me u svoje srce

da se skrasim u njemu,

pokazi mi da ne slutim 

kako ovo zaista jeste ljubav,

znam da sam grijesio 

svaki put kada sam te trazio

na pogresnom nebu,

u savrsenoj ljubavi 

a sada znam da savrsenstvo postoji

u jednostavnoj Tebi...

Dvorana...

Gledam te, 
zanosnu i sretnu dok sve oko tebe blista
uzdasi stranaca u zraku
trepere poput proljetnog lista...

Ne,Ti 
nemoras znati 
da tvoja sreca me boli,
i pokusavam staviti taj osmijeh po kojem me pamtis
dok u meni sve place...

Dok me trazis pogledom
po dvorani kletoj,
i skrivas oci ispod vela bijelog
molim te suti
jer mi smo bili zabranjeni...

Lutas ocima punim suza
evo tu sam iza stuba mramornog
skrivam suze
od tebe,
od njega,
od Boga,
samo zelim te gledati
i tiho usebi necujno jecati,
sto taj prsten nisam mogao ja dati...

Pusti me jos koji tren
u ovoj tisini
dok me skriva polutama
jer ako kazu 
imali ko sta protiv ovog braka
tad ce se polomiti i oltar 
od mog krika...

Zato,
neka te ove oci jos malo gledaju,
neka te srce jos malo zeli kao niciju
a onda cu tiho krociti ka vratima
gdje ostavim ti ruzu,
neka te podsjeti dok ga gledas kako spava,
onako snena tiho mu sapni da nezna,
voli me barem malo koliko me volio moj Andjeo...

Ime bez imena

Imas ime bez imena
i zelio sam te pronaci 
u zabacenom kutku
izgubljenih dodira,
dok ti jos sutis 
ja slobodom pjevam
daj opusti se
i kreni u nova svitanja...

Promijenila si ime
ulicu i broj,
promijenila si sve
samo jedno ne,
kada oci zasuze
on ti nije utjeha.
kada strast ozivi on ti nije let do neba... 

Sve je dosadno bez Tebe,
ovaj lik u ogledalu,
ovaj hod uz obalu,
vrijeme je za kestenje i kapute crne
tu sam siguran,
kada zima dolazi svako trazi toplinu
tada sute
niko ne pita za tebe...

Ti nisi moja ljubav
ti si moja vjecnost...
ali i vjecnosti ne mogu oprostiti
usamljenje setnje uz obalu...

Da li pratis moj krik
sto vise me nemas 
sve vise gubis me...

Zauvijek Tvoj...

Mogli smo mi lice pokazati ljudima,
mogli smo reci sve sto je istina,
sta to sada vrijedi
krivi smo mi
jer smo sutjeli...

Ispijali smo nase case vina
onako kako smo umjeli,
zivjeli za dodir
i sve smo probali
samo ne reci oprosti,
samo ne zivjeti za sutra
u kojem bi nas dvoje zvali...zajedno...

Ako se ponovno rodim kao zelena trava
volio bih da izrastes pored mene,
jer u ovom zivotu mogu doci i voljeti tebe
u slijedecem bi uvenuo ili pokosenog bi me mogla imati,
ostajem zauvijek tvoj...

Prsti...

Prsti nisu konci

a kada bi bili

nikada sutnju koja stenje 

ispleli nebi...

Srce nije kamen

da dodir ne osjeti,

a kada bi bilo

u samoci bi umrlo...

Sve u zivotu ima kraj

samo tisina ne...

....

Vise te nemam u snovima
prohujalim jesenjim nocima,
nema te u tragovima zime
vise ne mirises...ljubavi.

(neka oproste svi sto vrlo malo pisem)

Izgubljena vjecnost...

Ostalo je ono juce

kao nakvasena hartija,

kao napupalo nebo mirisnih zumbula,

ostalo je juce koje mirise na sutra...

Negdje otrgnutu od zaborava 

sacuvao sam te,

pocijepanih dlanova od molitve,

iscupanu od navike,

sacuvao sam tebe u sebi

onu koja zna voljeti...

Znaj da jos treperis zivotom

u pokosenom polju makova,

i mirises na izgubljenu vjecnost...

Poslednja kafa u dvoje...

Poslednja kafa za nas dvoje

i neka te ne brine sto dusa nista ne ocekuje,

u grlu zima stegla rijeci,

u oku pustinja suha,

dok pravim se nije mi nista

a svasta mi je...

Nasa poslednja kafa u dvoje

i neka usne ostanu nijeme

sve ce biti kao nekada samo uz sutnju sada,

a sutra kada budu pitali gdje smo nestali

recimo niko nije kriv

mi smo trajali dok suze nismo potrosili...

Poslednja kafa nas dvoje

u oku suze blistaju,

poslednja kafa koju dirnuti necu

jer mene vino podsjeca na srecu...

Ljubav u srcu...

Ostavljem nista razbacano u svemu

kao korov u bogatom jutru psenice,

ostavljam jutro nade pametnoj noci

da shvati kako nista nije vjecno...

Potrgan korijen koji ipak raste

sred nemila svoga zato sto mora,

ostavljam oci sto gledaju ono sto moraju

i zelim biti slijep da sanjam ono sto zelim...

Ostavljam neshvaceni list 

sto pada sred proljeca svoga...

Ostavljam sve za ono malo srece

kada osjetim da jos uvijek sam ziv,

ne ljuti se ljubavi moja sto i tebe ostavljam u pjesmi,

cinim to zbog srca

ono jadno nema vise rijeci kojim bi opisalo

volim te...

Odvedi nas...

Skupljam tisinu jos malo i biti cu silno bogat,

jedan medju prvima,

i slutim veliku stetu jer nju niko ne kupuje,

ostaje da se razbacujem sa njom,

ostaje da sam uzivam u beskrajnom carstvu tisine...

A sutra je novi dan 

i sva moja nada da to bi ruzan san pade u vodu,

opet cu razliti dusu po cesti

sa ceznjom koja boli,

stisnut cu zube i reci nije mi nista

dok istina ujeda za srce

dva pala andjela u carstvu samoce

to smo ti i ja...

Odvedi nas odavdje

ja sam se zapetljao u sopstvene zile,

i kao zedan grm cekam te u idili beskonacne tisine,

mozda navratis i pokom suzom ovlazis listove svele...

Za Tebe...

Zelio bih ti reci sve o meni,

koliko sam zatvorena knjiga koja iscekuje,

nada se,

tvojim prstima kako prelaze preko stranica.

U cekanju dugom na korice paucina se pohvatala,

u kutku zabacenom miruje

ocekujuci svjetlo da upalis...

I imam ti jos nesto reci,

zelio sam poceti tamo gdje drugi su stali,

a meni se nije dalo niti doci tamo 

odakle svi pocinju...

Tkalac...

Tkalac nikad nisam bio 

a tebe sam tkao,

naivno i slutnjom,

zamisljao boginju na kraju veza,

ali usput kao svaki naivac

grijesio sam...

I pokusao sam ukrasti vez i konac

od onih koji na stotine divnih tkanina imaju,

pokusao sam ukrasti njihovo savrsenstvo,

i prevarih se,

njihovo savrsenstvo nije vrijedno tvog koljena,

prevarih se trazeci tebe kod drugih...

Sada kada moja tkanina je satkana,

svi se dive tebi 

i traze jos stotine takvih,

ali ne znaju savrsenstvo je jedno,

i naivci kao ja samo jednu tkaninu imaju...

Nada...

Necu ti reci za jucerasnje izgubljeno proljece

koje nastojim pronaci u popucaloj

povrsini mora,

u stvarnoj idili tisine

pokoji val pokvari sliku sutrasnjice

o kojoj Ti zelim pricati...

Kada bi bila moja pokusao bih udahnuti tvoj osmijeh zauvijek,

brsljan koji te gusi golim rukama pokidao,

kada bi bila moja pustio bih da dises

da letis,

pustio bih te da budes slobodna...

Ti boginjo moja,

znas li koliko bi bili sretni kada bi usne se dotakle...

to pricam vjetru koji sapuce "ipak nju nemas",

to pricam moru koje talasima pise po pijesku

"nikada nju imati neces",

to sutim u srcu 

koje jedino sutnjom odgovara

valjda pusta da se nadam...

Juce...

Juce si bila tu

znam da je krenulo po zlu,

toliko dugo bio sam usamljen

nisam navikao biti snen.,

oprosti prsti navikli nisu

biti na tudjoj kozi,

oci navikle jesu

plakati suzu da drugi ne cuju...

Mozda sutra budes u tom vozu

koji ide ka zaboravu,

sta vrijedi kada voljela nisi

juce uz prugu...

Sutra necu imati nista

a ti ces i dalje biti jedina

uz koju cu moci sanjati

uz koju nece me boljeti

zivot...

Oprosti Angie,

volim te

oprosti sto juce 

nisam rekao rijeci te

oprosti

sutra cu biti bolji

i necu priznati kako sam

plakao kao musko cijelu noc za tobom

2014

Nas vise nema

nestali smo,

iscezli smo,

osusili se kao tinta,

al' ostase slova...

Sutra ce drugi se voljeti,

i nebo ce pitati

zar postoji ljubav veca od njih,

a zvijezda ce da suti...

poslije nas doci ce mnogi...

Da li mozes razumjeti

koliko se bojim voljeti...

....

Kada me boli ja kazem da me boli,kada te volim ja kazem da te volim,kada placem ja kazem plakala sam.Neko ce se tome mozda smijati,neko pomisliti da sam luda,ali neko ce ipak prepoznati istinu,prihvatiti je i uzvratiti.I tada bas zbog tih trenutaka prihvatanja,zbog tog prekrasnog i carobnog trenutka otvaranja duse,(kada nema zavidnosti,ljubomore,sumnje,pritajeni misli),ja zaboravim na sve,postanem srecna i ushicena kao malo dijete jer je vrijedelo tragati i traziti Te.I vrijedi.....jer te neizmjerno Volim...*

*Imala sam uvijek moje snove...snove koje sam sanjala...snove koji bi bili puni... ma ti najbolje znas koji snovi...Htjela sam ljubav...beskrajnu ljubav...htjela sam tebe...a onda sve sam to dobila.Imala sam snove,a ti si me naucio da sanjam jos vise... dobila sam ljubav tvoju...jer me volis... podrzis me u svakom padu,das mi snagu za svako sutra... das mi osmijeh za nova jutra...I zato,nedam prasini da padne na sve ovo sto imam...uspomene koje su iza mene potiskujem...koliko god one drsko hodaju po meni...guram tamu od sebe i probijam se kroz svijetlost tvoga pogleda...

Aleja mira...

Tebe sam izgubio

i tesko mi pada ova samoca,

okna su sklopljena,

postelja razbacana,

mirisni stapici guse ustajalost,

a zelio sam gubiti sve

samo Tebe imati pored sebe...

A svice novi dan

koji se kupa u suncu,

miris mora krisom ulazi 

kroz zavjese...bojim se...

kako nisam otisao daleko od Tebe

ma koliko trcao liticom ljudskog zivljenja...

Opet sa snijegom dolaze sjecanja

kojima mirisu moje godine tuge i ljubavi,

dolazi tihi mlat vjetra po vrhu borova

u mojoj aleji mira kojoj se uvijek vracam

od rodjenja njoj sam vjeran,

mojoj samoci...

Ona je moje cistiliste

i svaki put iz pocetka vida rane,

nadam joj se i kada sreca grli,

jer stvorena je da bude dama

ugostitelj bez mane,

ime koje se nikada ne zaboravlja,

nju znaju razumjeti 

oni koji su zeljeli biti pitomi

a grube ruke realnosti nikada to nisu uspjele.

Ti moja idilo od uvale 

koja si imala sebe 

dovoljno plahu da budes divlja,

od tebe mi ostala

aleja mira u zagrljaju vjecne samoce...

Bojis se biti voljena...

I vrtimo se pod maskama

ko bolje laze dobija sve,

a gdje je ljubav

davno zakopana stvar...

Ti komsinice

tako dobro lazes

zar niko ne rece 

kako ispod namjestenog osmjeha

krijes zenu punu bola,

lazes ljubav

da spava pored tebe,

i ulogu u domu tom si izgubila,

postala si stvar koju navijaju drugi

da svira ono sto slusati zele...

A veceras oni dolaze

da te promijene

dok bila si pod kozom

od smrti starija,

u ocima jedini mrtvac 

medju zivima,

oni dolaze da te podsjete

kako za ljubav si uvijek mlada...

Ti bojis se

biti voljena...

Ponoc...

Promijenila si me
kao kockar sto gubi zivot cijeli
pa krene da dobija
a ti ne slutis koliko su oci moje 
postale Tvoje...

Kada bih moga zvati nebo...zvao bih,
i more bih budio za Tebe,
jer Ti postojis oduvjek u meni
samo sto te otkrih
u nekim danima juce,
pa sada sutim
jer pola mene nedostaje
za zivot cijeli...

Zaboravljen zivot...

Sve sto pocelo je sutra nestat ce

a nisi vjerovala da ljubav ostaje,

dok ti umires polako

ja kofere spremam poci za tobom...

Reci ces sutra strancu 

kako si probala voljeti

ali on to nece svatiti

tako ces glumiti do kraja zivota...ljubav

a ja sam te zelio voljeti...

Moji snovi su rusevina

gradili smo dvorac od suza

sada oboje zivimo

zivot bez zivota,

sve sa tobom je otislo u dim

a ja bih jos sanjao...

Juce sam vidio te u prolazu

tuga se kupala u ocima tvojim,

ne rekoh nista

pognuh glavu i plakao sam krisom

sto nisi sretna,

zivot si zaboravila mila moja...

Mirises...

Samo Ti znas tako mirisati

na izgubljen zivot,

zakoppanu sebe,

nebo bez dodira...

I negdje duz ove rijeke

koja jedino tece prema sjeveru

tvoj je dom,

potrazih te...

Dok Ti trazila si me

misleci da je zivot toliko dug

kao sve te godine u kojima ostavljala si sebe...

Nema me vise mila,

pamuk ispod lica moga se istopio,

sada ti tonem

kroz barsunastu postelju

tamo gdje sam ti vidio oci...

Spavaj...

Od rodjenja ucili kako sa ljudima zivjeti

a ja svoj svijet ogradio

oko njega draca i kameni zid,

sada ti placem zbog ljubavi tvoje...

U bijegu od pitanja na koje odgovor znam,

u strahu od osmijeha laznog,

ljubavi moja ja trazim samo zaborav

i u traganju svom ja ti polako umirem...

Spavaj...ljubavi,

veceras bdijem za nas oboje

a jutro ti donese ociju sjaj,

spavaj jer ja pozeljeh zenu kao Mariko

onu koju muz tuce

u ljubav vjeru izgubila,

a ona me voli

i ja nju volim...

Spavaj mila...

sutra te ostavljam,

a trebalo je malo neba da procvjetas,

sada bih plakao ako dopustis,

isceznuo kao izmaglica

i...

zaboravih kako je Tebe voljeti...

....

Nije naucila biti sretna...

Nemojte biti grubi sa njom,

jer ona je postala takva zbog vas,

niste znali koliko leptira u njoj spava,

niste je nikada pitali sta zeli,

da li je sretna...

Nemojte njoj suditi,

jer vi ste ti koji su grijesili,

htjeli ste da voli to sto vi volite

zeljeli da prica samo kada niko ne slusa,

da mrzi ono sto vi mrzite,

i niste se nikada upitali

sta nosi u grudima...

Nemojte odmah pricati

jezikom zmije,

vi beskicmenjaci,

vi koji ne znate sta poljubac znaci,

i vi takvi bi sudili njoj

sto zeli voljeti,

osmijeh na lice staviti,

ne nemate pravo glasa jer vec odavno ste mrtvi...

Nemojte moju tugu zvati

jer ona ce uvijek tuzna biti,

nije ona naucila biti sretna...

Biti Tvoj...

Nesto sto nisam htio a dogodilo se,

ima nesto sto nisam smio a ucinio,

u dubokoj magli ostao 

zgusnutih rijeci u grlu

pa suzom pricao miris dodira...

Zalutao,

posrtao zaplicuci od tvoje kose

koje bistvuju u svakom sjenovitom kutu

jave i sna,

dok samoca opet navire

u njoj te pospremih,

ne nema mi dalje

lelujas prostorom i ljuljas uspomene

koje nikada nisu bile juce...

I opet bi grijesio,

mladelackom ceznjom mirisao

neka koza u ognju se przi,

vrijedi biti tvoj

u pomucenom pogledu nemira,

u presusenoj zori zivljenja,

na ishabanoj stazi kolotecine,

na nebu razapete duse,

vrijedi biti tvoj

u sumrak drhtaja

u jutro potrage izgubljenog sna,

vrijedi biti tvoj

za sva vremena...

Hvala...

Jos jednom da zahvalim,toliko truda i tako divan izbor pjesama moze ucinit samo neko ko osjeca ljubav i suze

Meni jedna od najdrazih...Miris zene

Navikla...

Ti mozes da sutis

kao niko na svijetu tom,

navikla da boli 

i kada osmijeh vlada,

navikla biti nesretna

navikla biti ne voljena,

navikla biti u sebi usamljena...

Ti zeljela bi vrisnuti,

zeljela bi isplakati svu tugu

sto lezi u grudima,

a nemas kome to reci

zato sutis stoljecima

u cekanju svom

nekoga uz koga ces moci plakati...

Ti mozes jos uvijek voljeti

zivot nije daleko od tebe,

svakim danom gazis kroz njega

ali pogresnom stranom ides srno,

pokusaj sutra promijeniti ulicu,

pokusaj uzeti drugi semafor,

pokusaj...nas zamisliti zajedno...