Prosetah sinoc dusom...

Prosetah sinoc dusom svojom,
laganim korakom kao u hram krocih,
bos da ne remetim tisinu koja spava.

I zatekoh samo opustjele hodnike,
svijece koje su utihnule,
grane koje su zemlji klonule,
ptice koje hude,
potoci koji ne zubore.

Opustjela je ova dusa cekajuci Tebe.
Znam ja sam kriv sto u cekanju stradam...

Kriv sto Tvoju ruzu posadih u njoj,
pa mi sada kao korov dodje,
sve oko sebe ubija dok zanosno mirise 
i bez tog korova vise se ne moze.

Prosetah sinoc dusom svojom
iz potoka tihog vrc vode zahvatih
te ruzu tvoju zalih,
neka cvjeta i opustjelu dusu uzima,
neka mirise kada nema Tebe...

Prosetah sinoc dusom svojom
dok mjesec je varao zvijezdu sjevernjacu 
sa komsinicom jedva vidljivom,
pa upitah srce 
zar je nasa ljubav zaboravila voljeti...  

Oprosti mi ljubav...

Oprosti mi nabujalu rijeku osjecaja,

znas da nikada nisam znao sakriti ljubav.

Oprosti mi popucale oci u spokoju nocne carolije 

sto zele ostati budne,

znas i kada sam najumorniji za tebe zelim biti  naspavan.

Oprosti mi ne savrsenu matematiku 

sto sam uvijek sabirao jedno i jedno kao jedno.

Oprosti mi potrebu u posvemasnom upijanju i beskonacnom nestajanju u tebi,

i nije to zvjerska potreba zagrljaja 

nego dusevna idila pomijesana sa mucno isplakanom suzom da budes jedno u jednom.

Oprosti sto rastvaram dusu tvoju i svoju,

grebem srce do vrele krvce pronicuci u smiraju noci zapetljanim dusama do dna.

Oprosti sto nikada razotkriti necu tvoja kolebanja volje,

suzu koja tece a na dlanu ne nudis da ispijem.

Oprosti sto ne pogadjam ono nepoznato u tebi,

sto zivis zivot napamet,

a ipak te osjecam tako bliskom,

dusu citam iza ociju i bistru vodu koja nema niceg pritajenog osjecam.

Oprosti jer sebi oprastam zelju,sram,ljubav...

ljubljene usne slusati sto su dio mene,

prizeljkivati toplinu dlana na obrazu,

slusati misli koje dobacujes a koje ostaju daleke...

Oprosti mi...sto te volim...

Daj da ti poljubim usne...

Daj da ti poljubim usne

srce se steglo

dok prazne ruke traze te,

jos jedna noc bez snova

sad se ne usudjujem sanjati sam...

Mozda bi trebalo da znas

kako dahom vrelim

izmaglicu na prozoru pravim

i crtam ti lice...

daj da te poljubim...

Vampir u meni osjeca glad

mirise tvoja uzavrela krv ispod koze,

i trazim te,

trebam te,

pusti me do sebe

da te mirisem i tobom se napijem...

daj da ti poljubim divne usnice...

Moje tuzne ladje

ponovo morem plove,

traze samo jedno

sveti gral sa licem zene...tebe...

daj da ti poljubim usnice...

jer zelim te...

Gledaj ljude oko sebe

svi opet zele cuti kakva si,

a ti zamisljeno cutis

cekas laste i ispracas vozove,

izdrzi ovu ljubav moju

nemoj mi dati usne svoje...

U venama mojim

Gledam te kako protices kroz mene
ustrucavam se disati 
kako ne bih poremetio nocnu idilu
sa zebnjom uzdahnem bojec se da ne odes,
jer savrseno mi pristajes...

Dok teces nocu prisjetim se dana
u kojem si bila uz mene,
uostalom to nije nista cudno
kada si svaki dan uz mene...a nema te...
i tako tuzno izgleda
imati tebe kao ljubav
a nemati kao zenu...

Ova ljubav...pozuda...strast...suza,
nikada nece prestati,
u meni zivis i jedino zbog toga jos ziv jesam...

I onog dana kada umrem
vjerujem kako ces osjetiti 
u dubini duse da ostajes bez necega,
ali nemoj plakati draga
sto te nema vise ko voljeti...

Sjeti se ljubavi moje
osmijehni se pa reci
"kako je samo taj covjek me mogao toliko voljeti",
i tek tada pusti suzu, 
zazali,
sto nam nisi dala da se volimo...

Talasi Tvoji...

Tebe nije vrijedan niti jedan.

I ti nisi nicija i svacija,

uvijek si bila samo moja,

srcu poznata od djetinjstva.

Ja nisam tvoj izbor,

nisam tvoja pijaca,

mene nemoj kupovati novcem,

nemoj ispod oka gledati,

nemoj me darovati,

jer zelim ono sto niko pozelio nije

ljubi i voli me...to je sve sto zelim od Tebe...

Da li razumijes ovu jamu srca moga,

koja zjapi cekajuci ispunjenost tobom?

Sanjas li maglu kojom se pokrivam 

dok udisem praznu noc zagrljenu tvojom rukom?

Sutim...jer sutnjom se govori ljubav pred polomljenim ogledalom

koje vise nema moj lik na sebi,

kako si samo znala 

da cu polomiti biser i rasuti po podu

pa ga sada skupljam da ugledam tvoj osmijeh...

Da sutim...

zastanem i presijecem krik 

koji se otme do pola da ne cujes kao vapaj cijeli...

Tako Ti ratuje ova dusa moja sa nocima kao dan vidnim,

tek pred jutro oci sklopim 

vidjevsi sebe kao hridinu visoku

koju tuces talasima svojim,

i pravim se da mi nije nista

a ustvari rusim se i sve dublje tonem u Tebe... 

Grancica...

Na grani uveloj

slusao snijeg tisinu zimsku

kao san u snu...

Nekoc bi procvala

sa dolaskom mirisnog proljeca,

sada hudi

jer cvjetovi vise 
nju nece krasiti...

I pita grancica kapu bijelu,

sta su oblaci

nego isprika nebu,

sta je zivot

do bijeg od smrti...

Pa opet snjezi

novo ruho grancici se sprema,

tezina polomice nju i njenu krhku granu,

pasti tlu svakako mora

ali pozelje da jos malo raduje se zivotu...

Ehh draga moja

ajde dodji pod krosnju tu,

rukama toplim skini sa grancice pahulju bijelu

da ti ponovo dise,

da ti proljecem ozeleni,

kao onomad tebe i dragog cuva u sjeni

dok vam se lice od ljubavi rumeni...

Hajde mi nocas dodji u san...
Hoces li...Zelis li...
Ja cu te cekati na pragu svojih snova...
Radovacu se kada te ugledam...

I samo cu te privuci uz sebe i necu te pustati...
Trebas mi...bas mi trebas...
Dodji mi u snove...
Da te prosetam kroz parkove...
Da ti pokazem predivne vrtove,planine,brda potoke...
I sve je tako mirno i tiho...

Moji su snovi mirni...
Ako mi u snove dodjes,ja cu te snovima i voljeti...
Ali cu te tamo voljeti drugacije...
Tamo zvijezde nisu na nebu...
Nego su pored nas,ja sam ih odavno skinula za tebe...
I sada te cekaju...
Dodji mi...doji mi u snove...


..............................................................



I ovu noc 
samocom odise jastuk moj...
ja nemam te sad pored mene...
Iako bi oci moje,
trebale biti
pune bola,pune tuge...
ja ne zelim tugovati,ne sada...
Jer u mislima
sto tvojim se imenom zove
mjesto tugovanju nije
iako te nemam pored sebe...
kad o tebi mislim,
moje se srce smije.
Mirnu noc ti zelim duso moja
nek poljupci moji do tebe dodju
gdje god ti daleko bio
gdje god ti dragi
svoje osjecaje imo
Ja sretna sam
sto postojis
sto s tobom
ovaj zrak udisem
i sto imam kome pisati
ovo sto sada pisem.
Laku noc mjesece
pozdravi mi drago moje
i poruci mu da nekada svrati
bar na kratko
do ljubavi svoje.

Sta znaci voljeti...

Nemoj plakati sto jesen stize

svaki cvijet zna kad' valja mrijeti,

zemlja se sprema da podje spiti

a oci cekaju novi pocetak

sred konca ljeta 

i tihog 

snu prepustenog zvizduka vjetra sa planine...

Uskoro ce suze prestati

sa njima i ruza uvenuti dusom zaljevana,

ostat' ce samo kamen

sred ledine svoje

samotno da prkosi cudi i vremenu...

Ja i Ti da li je sudjeno da budemo vjecno sami,

kamenje koje puca u sebi

suzama koje niko ne vidi,

da li je sudjeno da venes kao otrgnuta kamelija...

Miris zivotne ljepote zove

dok ti spavas,

a mene ce da prozdru

oni koji ne znaju sta je ljubav,

sta znaci voljeti...

Popucalo nebo snova

Za ono sutra koje zebnjom ceka u magli

crtam te  grafitom onog' juce,

stilom nesvacenog slikara koji gubi savrsentsvo

zbog jedne jedine boje koja nedostaje,

pa cuti...

I disem jer disati moram

dok rukama objasnjavam slova,

samo tako sad pricati mogu

o onom juce sto bi da preskoci danas

i porodi se cikom sutrasnje zore...

I pjevati bez glasa...ja moram,

jer kako drugacije ukrotiti tugu

koja vristi popucalim nebom snova...

Samo da si rekla volim te...

Evo ja sam kriv
ti ne reci rijec,
sjeti se ponekad
sta sam bio nekad' i sad...


Voljeh tvoje oci 
dok su lutale po meni,
voljeh tvoj osmijeh
koji bi zivot moj,
mila moja volio sam te
mozda te volim i sad'
ali to znati neces
jer ostajes sama...


Sreco...ljubavi...
bilo bi lakse da znam 
kako te ostavljem nekome
uz koga ce tvoji snovi da se ostvare,
ali boli
vjeruj ljubavi da strasno boli
sto te ostavljam da sanjas
a nikada ne poletis...


Ja sam kriv...ljubavi
sto volim
sto zelim,
ti nemoj voljeti vise,
sjeti se ponekad 
kako je moglo biti bolje...mnogo bolje...
samo da si pruzila ruke 
i rekla volim te...

Voljeti...

Nebo suncem przeno

place suze plodne,

al' suma vjetrom ranjena

lije lisce uvelo...

Zasto se zima uvukla

u moje ljeto

pa tijelom drhti 

cekajuci jesen kisa...

Ehh da smijem rijeci koristiti

kao otpalo lisce jeseni

kakvu bi lomacu stvorile pjesme moje...

Ali cutim 

pa se lomim

zasto da volim ono sto vise mene ne voli...

.....

"Kada sanjam...

pusti me ...to je svijet moj...

Kada padam drzi me,

samo rijecima hrabri me...

nije potrebno vise,dovoljno je i malo,

samo misli mi podari...tek toliko da znam da ti je stalo...

Pusti me da se nadam,

 jer to je jedino od cega zivim...

Pusti me da placem,

 jer jedino tako sad mogu govoriti...

To su moje rijeci drugacije ne znam...

to je moje srce...

to sam ja...hrabra...

evo opet ti priznajem...

znas...osjecam te...i to previse"

Ostavi nesto svoje...

Nemoj pitati u kojem to snu

sve ove godine ja zivim,

znas me pa slazi

danas cu vjerovati u bilo sta...

Nemoj reci cija

nemoj reci ko

pusti da vjerujem

kako si bila sama

jer sve drugo boli me...

Danas sam spreman 

oprostiti sve,

danas mi vrati san od pamuka,

daj poljubi me nesreco moja

da se smirim 

jer umoran sam ti od ovog cutanja...

Sutra ces opet poci i ja to znam

ostavi na pragu nesto tvoje da nisam sam,

bar suzu jednu

da budi sestrice jutrom

u mome oku...

Nema ljubavi bez tebe...

Evo po drugi put si uspjela da me povrijedis

a ja nisam trazio nista osim da ostanes,

nisam te pitao cija si,ime,ulicu i broj

pozeljeh jedino kad nemas nikoga da budem malo Tvoj...

I sjecam se male sobe nekog osrednjeg hotela

tvojih ruku i vrata koja si otvorila,

a zatim voz koji me odnosi daleko od tebe

pamtis li mila suze koje si prolila

ljubav...

koja mi i sada grudi steze...

Opet si uspjela da me povrijedis

to si uvijek znala,

za pogresne stvari kao da si rodjena,

sad' kad' si opet dosla

samo mi jedno reci zasto si odlazila...

Pomiri me sa sobom

reci slatku laz u koju cu zeljeti da povjerujem,

jer nema meni ljubavi bez tebe...

"Eh kad bi znao"

Eh kada bi samo znao koliko mi znacis
u svakoj se ceznji tvoje ime krije
i ako si daleko,strasno me privlacis
niko tako do sad znacio mi nije...
Kad bi samo znao koliko te zelim,
u zeljama svojim svakodnevno snivam,
u mislima sa tobom svaki tren ja djelim
svaku svoju nadu na tebi zasnivam...
Kad bi samo znao koliko te volim
nikog tako nisam nosila u dusi
za ljubav se nasu svakog dana molim
da je nikad niko ne zgazi,ne srusi...
Sta god da ti kazem,kasnije osjetim
da nesto nereceno ipak ostalo je,
da li pravih rijeci ne mogu da se sjetim,
ili za ovo rijeci prosto ne postoje...

Kazu da spava...

Nisam je pronasao u pijesku koji ocajem svojim prevrtah.
Ne pronadjoh je niti u vucijoj jazbini 
koju golom rukom bez vida osjetih.
U duboke virove mutne rijeke svoje plaho tijelo bacih,
nebil' na dnu ispod vijekovne stijene njen biserni trag ugledao.
I nebo sam gledao 
pitajuci koja zvijezda nju skriva 
ili pak cijeli nebeski svod svojim likom je prekrila,
a ja ne vidim,
a ja ne mogu da je poljubim.


Trazio sam...
a pronasao nisam...
kazu da spava u svom cemeru bez osjecaja.


Nisam je pronasao...
rekose da spava i place.
Uz balade sjetne suze krije
 i rece tvoju ljubav vise buditi nece.

Moja tiha sjeno...

Zeno sa imenom bez imena

sto rasu kristale po nebu sred nocne tmine,

sto u sjeni sjedis podno mjeseca

sa tim blistavim tijelom zeljnog dodira,

znas li da postoji neko kao Ti...

U idili zapocetog sna

trgas spavacicu koja boli drhtajem obuzetu kozu,

i vristis potajno u sebi gladnu vucicu zeljne strasti i ljubavi,

a cutis,

tijelo pustas da propada,

znas li da postoji neko ko Te zeli...

Tugo moja zasto me ne uzmes

dok jos mladosti imas,

da ti uzdah hvatam uzdahom,

da ti kroz ruke tecem,

da ti usnama lijecim rane sto bole...

Pridji mi moja tiha sjeno

i zaroni u mene,

uzmi sve ono sto je vec vjekovima tvoje,

pa me pokri sobom da ti ne uvenem...

Nedaj me...

Za bijele zime,za srecne snove

tebi pruzam ruke,tebi dajem sebe,

pusti da vjerujem u tebe

i kada vjere nema vise...

Negdje u mome kraju

stariji legende pricaju

da su svi ljudi dobri

samo moj narod

umije strasno da grli i voli...

umre u ljubavi...

Vidim svijet se rusi

ovaj grad me lomi

ovaj grad me gusi

nedaj me...

Ti si jedina sansa

da ne potopim ljude

da ne uzmem srce,

nedaj me 

i vrati svijetu mom...

Dosao je kasno...

Kazu dosao je kasno,

nekako sa prvim proljetnim vjetrom dok su pupali prvi cvjetovi,

iz neke magle se pojavio usamljen na tom juznom drumu,

ali dosao je kasno...

Rekose crn je bio,

kose mu bijahu pustene i povjetarac je lagano mrsio vrhove,

dok naocalama skrivase pogled,

na licu se nista citalo nije,

ali suze na obrazima rekose sve njih nije mogao skriti,

jer dosao je kasno...

O njoj su znali sve,

znali su je svi bolje od njega,

njene navike,

njene ljubavi,

njen zivot,

njeno prezime,

on nista znao nije

nije zelio niti znati,

on ju je volio,

beskrajno volio i vjerovao u nju...

nista drugo nije vazno bilo,

ali rekose dosao je kasno...

Svi oko nje znali su da ima nekoga,

zeljeli su i doznati sve o njemu

ali ona je skrivala svoju ljubav

bojeci se da ga ne ukradu

cuvala ga u srcu,

zarobila svoju i njegovu dusu,

ali pomisli san nikada nece doci

njegove usne nece ljubiti,

pomisli njega je tesko imati

uz njega je bila slaba,srecna,voljena i zena,

sa njim kao da nije ona,

pomisli dovoljno je malo osjecati

a razum ne gubiti...

Rekose za nju da je bila

jaka,cvrsta,

straha nije imala od bilo cega,

ali nisu znali istinu sto je krila

duboko u sebi,ubijala...

niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela

jer bi zadrhtala,

jedino on je bio taj kojeg se bojala,

zato sto ga je ludo voljela...

i svatila je u casu tom

kasno je...

Pogled oci u oci,

na jednoj strani sretna lica,

osmijeh i pjesma vesela

i njemu poznata zena u bijelom...

u rukama buket bijeli,

preko lica veo skrivase oci uplakane...

na drugoj strani on,

usamljen,

bez pjesme,

bez svatova,

bez icega osim srca

kojeg je zelio njoj pokloniti...

ali dosao je kasno...

Drhtala je i plakala,

suze nije mogla suzdrzati,

niti bol svoju skriti,

u trenu sve je svatila,

livade bosim nogama nece gaziti,

iz njegove ruke bistri potocic piti,

na dekici kraj njega nece lezati,

kolibu malu nece imati

ljubav zbog koje se umire

nece osjetiti,

ali sve odvec bi kasno...

na ruci prsten je sijao...

na usnama karmin se pokvario

u kojeg je on toliko vjerovao...

Dok je stojala u mjestu kao od kamena

on joj pridje,

po prvi put mu lice pogleda,

usne,

u tren skinuo je naocale

ispod kojih se ukazase uplakane 

zelene oci,

sva ljubav svijeta je stanovala

u tim ocima,

a sada su plivale u suzama...

Rece tiho,

"nisi me ljubavi zvala

za kuma,

niti svata,

oprosti ovo je tvoj dan zivota

i ne bih da kvarim

ovo veselje pijanstva i kica,

dosao sam kasno

oprosti nije to bila zelja moja...

uzmi mila samo buket ovih ruza

svaka je po godina nasih

ne odsanjanih snova

i ne placi molim te

jer tvoje suze bole me...

Muzika je stala...

svati zanijemili...

jedino ciganin stari

naglas rece ono sto su svi znali,

DOSAO JE...ON...

dosao da bi je volio

i sada sam je ostao...

Mozda tako ljubav pjeva

Pogrijesila sam 

da mnogo puta pogrijesih

a da to nisam to znala,

i kako pogrijesih sve njih

tako i tebe ja sam pogrijesila...

I jedina stvar koju bih sad promijenila

je ovaj zivot moj,

za koji mislih da je takva sudbina

dok nisam tebe pronasla... 

Ja sad kroz narod  prolazim

a sjecanje  vuce,

 to je jace od istoka

gdje sunce novo izlazi

i nada se budi....

Ostajem suznog pogleda 

uperenog k' daljini

negdje u masi ja te trazim,

ako ne dodjes ja vise ne postojim...

Ljudi opet mi govore

vrijeme je krenuti dalje,

ali kako bez tebe,

kako kad' sve moje osta uz tebe,

ne ja nemam volje ici dalje...

Ne osjecam nista,

i ne trazim nikoga,

u meni samo jedna nada tinja,

da ces doci...

oprostiti,

da cu te bar jos jednom ljubiti...

Pogrijesila sam mnogo puta u zivotu

pogrijesih za tebe

bojeci se same sebe,

pomislih da si isti kao svi

ali ti bi jedan jedini

koji moje srce iz grudi ote...

Sada ti ljubavi ja neznam zivjeti

zbunjena sam...

priznajem pogrijesila sam,

pogrijesila sto srce nisam pustila

sto te voljeti nisam znala,

zelim samo jos jednom oci ti vidjeti

usne poljubiti,

kroz suze uz grcaj reci 

oprosti ljubavi,

oprosti mi,

bez tebe ja ne postojim...

Voli me sada...

Kada se zgrusa krv moja vrela

i umine me zelja snom vodjena...

kada otpadne poslednja mirisna latica

koja je rasla u mojim ocima,

bit' ce kasno...

Kada mi dusu raspu u planini

srce isjeku 

i uz gozbu pojedu dusmani...

kada moj potok bistri zamute

kolibu poruse i zapale,

kada od mene ostane tijelo

bit' ce kasno... 

Kada prestanem sanjati,

kada prestanem ceznuti,

kada prestanem voljeti,

kada ti zagazim u rijeku bez povratka

bit' ce kasno...da me vratis

bit' ce kasno ...da me volis

jer ja te volim sada

i voli me sada...

Moja rijeko...

Pokusah sebi objasniti tebe,

dubine u kojim spavas,

brzake kojim rusis postojanje obale,

i te virove

kojim vuces u njedra smjele sanjare...

Pokusah te zamisliti kao zabranjenu,

da prestanu piti tvoju vodu

da ne sijeku vrbi grane

koja te njezno miluje,

da prestanu krotiti tvoju divlju cud...

Pokusah skociti u tebe,

zaroniti i na dnu pronaci bisere,

kroz tebe gledati radjanje sunca

dok me bistrim kapljicama umivas...

Pokusah moja rijeko

ona divlja pritoka biti

u tebe se uliti

i kao jedno ime zajedno poteci...

pokusah sve 

a samo jedno ne,

otici od Tebe...

Usamljena...

Usamljena si godinama

usamljena zivot cijeli

da si znala koliko te suza ceka

ne bi se rodila...

Usamljena si u setnjama

usamljena u rijecima

koje niko ne slusa,

gdje mi to samujes

a nikom ne kazujes

zasto cutis o nebu na kojem snivas...

Usamljena si tugo moja

vec dugo tvoja vjetrenjaca

nema svog vjetra,

vec dugo tvoja kosa

nema toplog dodira,

vec dugo smo usamljeni

ljubavi moja...

Crni labud...

Crni sam labud sred bare svoje

sto skriva perje

od onih kad dodju,

takvi su ljudi jata ne vole

uvijek se dive poslednjoj selici

zasto ne ode...

Kad ptice vole

krila se sklope

pa tuzno prebiru mrtvu vodu

trazeci sjenu koja nestade u vremenu...

Crni sam labud koji se trudi

jos jednom zaplivati

al' ne ide

bez tebe prosjak sam

koji bjezi od svoje sjene...

Nek si mi dobro moj labude bijeli

pusti krila pa poleti

nemoj kao ja cekati

ljubav do vjecnosti...

Druze moj...

I ja sam nekada znao pjevati druze

sada pjesme vise nemam,

imao sam i osmijeh

nadao se necemu

sanjao svoje snove

sada druze vise nicega nema...

Ovo nije pjesma druze,

ovo je krik planine moje

za kojom usamljeno srce cezne,

oni pasnjaci meki s proljeca,

oni snjegovi bijeli zime,

ono ljeto kad se plod bere,

one jeseni kad fijuce vjetar

dok vatra u kaminu pucketa sred svoje tisine,

ne, 

ovo nije pjesma druze,

ovo je vapaj duse moje...

Ti imas druze dom

i ja sam ga nekada imao

u djetinjstvu svom,

pozeljeh takav ali mnogo ljepsi,

mnogo bolji

imati kad' porastem,

a sudbina nekom svetica

dok drugom je maceha

mene nije mazila

do vjecnosti voljen

i do vjecnosti uplakan...

Tek tren,dva,pet ili vjecnost

srce je pozeljelo

zagrljeno setati korak uz korak

po svjezem tepihu planine,

po zarasloj stazi pokraj rijeke,

ja i ona,

sami nas dvoje

kao klinci koji se do umiranja vole...

ali druze nije moje da to imam

tren,dva,pet ili vjecnost...

Pepeljuga...

Daleko si pepeljugo moja

tvoj snijeg tek ocima nazirem,

okovala te planina tvoja

nju svojom snjeznom kapom krasis...

 I cutis mi pepeljugo mila

dok se kopnis pod zrakama sunca,

a ja te gledam razapetu

izmedju neba koje sija

i planine koja lista,

topis se bez glasa 

ljubavi moja...

Sta ce od tebe ostati, 

koliko suza trebas proliti

da bi svatila,

kako ledeni brijeg

se pokriva pahuljom  mekom...

pepeljugo moja

svakom sluga

samo meni ljubav jedina...

Ti postojis...

Ti postojis u njedrima,

u srcu,

uzalud ti lik sa rosnog prozora brisem,

uzalud se borim da te ne volim...

Gazim te skidajuc' cipele

pod toplim tabanima

tvoj prhutav snijeg da istopim,

da isceznes,

da ne zuljas,

da usne prestanem kvasiti ceznjom,

pokusavam,

borim se,

ali tvoje pahulje od sna

neumoljivo padaju po meni,

sto vise te brisem

sve vise postojis...

I zelim te dati svakome

da budes tudja,

da te vole,

neka ti cvijece donose

ljube oci i rasplicu kose,

ali nemirna dusa moja

tad' pusti krik do neba

zasto me volis

zasto bjezis

zasto postojis...

Sve bi bilo lakse da ne postojis,

ovako postojanjem svojim

imam kome da se divim

imam koga da bolim

imam koga da volim...

Ako... 

ne postojis vise

srce ce postati od rasta korova tise...

Ako odes...

Sva ljubav moja tiha i sama,

ima oci dijeteta koje samo tebe gleda

ako od nje odes sutra

ne trazi da ti se vrati vise nikada...

Naviklo je srce moje

gledat sve te greske tvoje,

al' covjek grijesi a dusa masta

da ce doci jutra

u kojim ne treba vise da se oprasta...

Ovaj zivot jedan brojanicu tuge nize

ostaju tek snovi sto u nama zive,

ako oni odu

cemu vise da se oci nadaju...

Ako sutra kazes zbogom

ponesi i moj san sa sobom,

neka on bude uz tebe

kad' vec nisi zeljela ruke moje...

Ona...

Ona zna da place

i kad' studen bije

i kad' sunce grije,

gusi misli nadimajuci njedra

u svom kutku samoce

ona bez glasa...place...

Ona zna da voli,

njene usne ostase gladne ljubavi,

njeno tijelo od pozude gori,

ali nema ona nikog pored sebe

i onog koga ima njene oci ne razumije...

Ona zivi zivot zbog drugih

i nikada pitali nisu

o cemu sanja

kome se nada,

zasto tijelo daje

a srce cuva...

Ona...ona je tako sama,

svega bogata

ljubavi tako siromasna,

zato ona place

sto samo on zna reci  volim te...

Nauci me...

Nauci me cutati

kad' ulice su tako tijesne

da od sjenke mogu pobjeci,

negdje na dnu mojih ponora

ti kazes samo volim te

i odlazis...

Kako me uspijes precutati

jeftine lazi svima prodati,

davno je bilo ljubavi

kada snovi su zaplovili...

Nauci me

od zivotnih snova pobjeci...

Kako me uspijes precutati

poslednjem zrnu mladosti

koje se nada

da nece postati pepo sivi...

Kako me uspijes prezivjeti

u tom zarobljenom tijelu

koje koza u lancima drzi...

Nauci me

kako uspijes prezivjeti 

od dvije rijeci volim te...

Nauci me ljubavi

gdje od snova pobjeci...