Kazu dosao je kasno,
nekako sa prvim proljetnim vjetrom dok su pupali prvi cvjetovi,
iz neke magle se pojavio usamljen na tom juznom drumu,
ali dosao je kasno...
Rekose crn je bio,
kose mu bijahu pustene i povjetarac je lagano mrsio vrhove,
dok naocalama skrivase pogled,
na licu se nista citalo nije,
ali suze na obrazima rekose sve njih nije mogao skriti,
jer dosao je kasno...
O njoj su znali sve,
znali su je svi bolje od njega,
njene navike,
njene ljubavi,
njen zivot,
njeno prezime,
on nista znao nije
nije zelio niti znati,
on ju je volio,
beskrajno volio i vjerovao u nju...
nista drugo nije vazno bilo,
ali rekose dosao je kasno...
Svi oko nje znali su da ima nekoga,
zeljeli su i doznati sve o njemu
ali ona je skrivala svoju ljubav
bojeci se da ga ne ukradu
cuvala ga u srcu,
zarobila svoju i njegovu dusu,
ali pomisli san nikada nece doci
njegove usne nece ljubiti,
pomisli njega je tesko imati
uz njega je bila slaba,srecna,voljena i zena,
sa njim kao da nije ona,
pomisli dovoljno je malo osjecati
a razum ne gubiti...
Rekose za nju da je bila
jaka,cvrsta,
straha nije imala od bilo cega,
ali nisu znali istinu sto je krila
duboko u sebi,ubijala...
niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela
jer bi zadrhtala,
jedino on je bio taj kojeg se bojala,
zato sto ga je ludo voljela...
i svatila je u casu tom
kasno je...
Pogled oci u oci,
na jednoj strani sretna lica,
osmijeh i pjesma vesela
i njemu poznata zena u bijelom...
u rukama buket bijeli,
preko lica veo skrivase oci uplakane...
na drugoj strani on,
usamljen,
bez pjesme,
bez svatova,
bez icega osim srca
kojeg je zelio njoj pokloniti...
ali dosao je kasno...
Drhtala je i plakala,
suze nije mogla suzdrzati,
niti bol svoju skriti,
u trenu sve je svatila,
livade bosim nogama nece gaziti,
iz njegove ruke bistri potocic piti,
na dekici kraj njega nece lezati,
kolibu malu nece imati
ljubav zbog koje se umire
nece osjetiti,
ali sve odvec bi kasno...
na ruci prsten je sijao...
na usnama karmin se pokvario
u kojeg je on toliko vjerovao...
Dok je stojala u mjestu kao od kamena
on joj pridje,
po prvi put mu lice pogleda,
usne,
u tren skinuo je naocale
ispod kojih se ukazase uplakane
zelene oci,
sva ljubav svijeta je stanovala
u tim ocima,
a sada su plivale u suzama...
Rece tiho,
"nisi me ljubavi zvala
za kuma,
niti svata,
oprosti ovo je tvoj dan zivota
i ne bih da kvarim
ovo veselje pijanstva i kica,
dosao sam kasno
oprosti nije to bila zelja moja...
uzmi mila samo buket ovih ruza
svaka je po godina nasih
ne odsanjanih snova
i ne placi molim te
jer tvoje suze bole me...
Muzika je stala...
svati zanijemili...
jedino ciganin stari
naglas rece ono sto su svi znali,
DOSAO JE...ON...
dosao da bi je volio
i sada sam je ostao...
