Voli me sada...

Kada se zgrusa krv moja vrela

i umine me zelja snom vodjena...

kada otpadne poslednja mirisna latica

koja je rasla u mojim ocima,

bit' ce kasno...

Kada mi dusu raspu u planini

srce isjeku 

i uz gozbu pojedu dusmani...

kada moj potok bistri zamute

kolibu poruse i zapale,

kada od mene ostane tijelo

bit' ce kasno... 

Kada prestanem sanjati,

kada prestanem ceznuti,

kada prestanem voljeti,

kada ti zagazim u rijeku bez povratka

bit' ce kasno...da me vratis

bit' ce kasno ...da me volis

jer ja te volim sada

i voli me sada...

Moja rijeko...

Pokusah sebi objasniti tebe,

dubine u kojim spavas,

brzake kojim rusis postojanje obale,

i te virove

kojim vuces u njedra smjele sanjare...

Pokusah te zamisliti kao zabranjenu,

da prestanu piti tvoju vodu

da ne sijeku vrbi grane

koja te njezno miluje,

da prestanu krotiti tvoju divlju cud...

Pokusah skociti u tebe,

zaroniti i na dnu pronaci bisere,

kroz tebe gledati radjanje sunca

dok me bistrim kapljicama umivas...

Pokusah moja rijeko

ona divlja pritoka biti

u tebe se uliti

i kao jedno ime zajedno poteci...

pokusah sve 

a samo jedno ne,

otici od Tebe...

Usamljena...

Usamljena si godinama

usamljena zivot cijeli

da si znala koliko te suza ceka

ne bi se rodila...

Usamljena si u setnjama

usamljena u rijecima

koje niko ne slusa,

gdje mi to samujes

a nikom ne kazujes

zasto cutis o nebu na kojem snivas...

Usamljena si tugo moja

vec dugo tvoja vjetrenjaca

nema svog vjetra,

vec dugo tvoja kosa

nema toplog dodira,

vec dugo smo usamljeni

ljubavi moja...

Crni labud...

Crni sam labud sred bare svoje

sto skriva perje

od onih kad dodju,

takvi su ljudi jata ne vole

uvijek se dive poslednjoj selici

zasto ne ode...

Kad ptice vole

krila se sklope

pa tuzno prebiru mrtvu vodu

trazeci sjenu koja nestade u vremenu...

Crni sam labud koji se trudi

jos jednom zaplivati

al' ne ide

bez tebe prosjak sam

koji bjezi od svoje sjene...

Nek si mi dobro moj labude bijeli

pusti krila pa poleti

nemoj kao ja cekati

ljubav do vjecnosti...

Druze moj...

I ja sam nekada znao pjevati druze

sada pjesme vise nemam,

imao sam i osmijeh

nadao se necemu

sanjao svoje snove

sada druze vise nicega nema...

Ovo nije pjesma druze,

ovo je krik planine moje

za kojom usamljeno srce cezne,

oni pasnjaci meki s proljeca,

oni snjegovi bijeli zime,

ono ljeto kad se plod bere,

one jeseni kad fijuce vjetar

dok vatra u kaminu pucketa sred svoje tisine,

ne, 

ovo nije pjesma druze,

ovo je vapaj duse moje...

Ti imas druze dom

i ja sam ga nekada imao

u djetinjstvu svom,

pozeljeh takav ali mnogo ljepsi,

mnogo bolji

imati kad' porastem,

a sudbina nekom svetica

dok drugom je maceha

mene nije mazila

do vjecnosti voljen

i do vjecnosti uplakan...

Tek tren,dva,pet ili vjecnost

srce je pozeljelo

zagrljeno setati korak uz korak

po svjezem tepihu planine,

po zarasloj stazi pokraj rijeke,

ja i ona,

sami nas dvoje

kao klinci koji se do umiranja vole...

ali druze nije moje da to imam

tren,dva,pet ili vjecnost...

Pepeljuga...

Daleko si pepeljugo moja

tvoj snijeg tek ocima nazirem,

okovala te planina tvoja

nju svojom snjeznom kapom krasis...

 I cutis mi pepeljugo mila

dok se kopnis pod zrakama sunca,

a ja te gledam razapetu

izmedju neba koje sija

i planine koja lista,

topis se bez glasa 

ljubavi moja...

Sta ce od tebe ostati, 

koliko suza trebas proliti

da bi svatila,

kako ledeni brijeg

se pokriva pahuljom  mekom...

pepeljugo moja

svakom sluga

samo meni ljubav jedina...

Ti postojis...

Ti postojis u njedrima,

u srcu,

uzalud ti lik sa rosnog prozora brisem,

uzalud se borim da te ne volim...

Gazim te skidajuc' cipele

pod toplim tabanima

tvoj prhutav snijeg da istopim,

da isceznes,

da ne zuljas,

da usne prestanem kvasiti ceznjom,

pokusavam,

borim se,

ali tvoje pahulje od sna

neumoljivo padaju po meni,

sto vise te brisem

sve vise postojis...

I zelim te dati svakome

da budes tudja,

da te vole,

neka ti cvijece donose

ljube oci i rasplicu kose,

ali nemirna dusa moja

tad' pusti krik do neba

zasto me volis

zasto bjezis

zasto postojis...

Sve bi bilo lakse da ne postojis,

ovako postojanjem svojim

imam kome da se divim

imam koga da bolim

imam koga da volim...

Ako... 

ne postojis vise

srce ce postati od rasta korova tise...

Ako odes...

Sva ljubav moja tiha i sama,

ima oci dijeteta koje samo tebe gleda

ako od nje odes sutra

ne trazi da ti se vrati vise nikada...

Naviklo je srce moje

gledat sve te greske tvoje,

al' covjek grijesi a dusa masta

da ce doci jutra

u kojim ne treba vise da se oprasta...

Ovaj zivot jedan brojanicu tuge nize

ostaju tek snovi sto u nama zive,

ako oni odu

cemu vise da se oci nadaju...

Ako sutra kazes zbogom

ponesi i moj san sa sobom,

neka on bude uz tebe

kad' vec nisi zeljela ruke moje...

Ona...

Ona zna da place

i kad' studen bije

i kad' sunce grije,

gusi misli nadimajuci njedra

u svom kutku samoce

ona bez glasa...place...

Ona zna da voli,

njene usne ostase gladne ljubavi,

njeno tijelo od pozude gori,

ali nema ona nikog pored sebe

i onog koga ima njene oci ne razumije...

Ona zivi zivot zbog drugih

i nikada pitali nisu

o cemu sanja

kome se nada,

zasto tijelo daje

a srce cuva...

Ona...ona je tako sama,

svega bogata

ljubavi tako siromasna,

zato ona place

sto samo on zna reci  volim te...

Nauci me...

Nauci me cutati

kad' ulice su tako tijesne

da od sjenke mogu pobjeci,

negdje na dnu mojih ponora

ti kazes samo volim te

i odlazis...

Kako me uspijes precutati

jeftine lazi svima prodati,

davno je bilo ljubavi

kada snovi su zaplovili...

Nauci me

od zivotnih snova pobjeci...

Kako me uspijes precutati

poslednjem zrnu mladosti

koje se nada

da nece postati pepo sivi...

Kako me uspijes prezivjeti

u tom zarobljenom tijelu

koje koza u lancima drzi...

Nauci me

kako uspijes prezivjeti 

od dvije rijeci volim te...

Nauci me ljubavi

gdje od snova pobjeci...

Sami u ljubavi...

Mi,

nismo se voljeli,

samo smo drhtali

kad' bi jedno drugo vidjeli...

I ne,

nismo mi plakali

kao sto to rade zaljubljeni,

u samotnoj postelji mi smo jecali

kad' niko to drugi ne vidi...

I nismo krili ljubavne snove

samo smo cutali pred svima,

cije pod kljucem usne

cuvamo u grudima...

Stvarno...

mi se nismo voljeli

samo smo zeljeli umrijeti zajedno...

sami u ljubavi...

Samo jednom se zivi...

Ti sutonu moj zaspali

tiha rijeko istog korita

znas li da postoje jutra mirisnih boja

divlji valovi sred svog nemira...

Kuda tvoje stope hode

kada svaki korak napamet znas,

sto bi juce

biti ce i sutra,

koliko jos vjekova srce pod kljucem da cuvas...

Probudi se nebo kisom te zove

zelec' sprati iz ociju suze,

probudi krv u venama zene

neka ljubi i voli

jer zivot je kratak i samo jednom se zivi...

Trazim te...

Trazim te

sklopljenim ocima

kao zenu u kojoj se skrivaju sve zene svijeta...

Trazim te 

u vremenu ceznje

kada sve je bilo tu

samo dodiri nisu...

Trazim te

zbog tople jutarnje kavice

snjegova bijelih i zime,

trazim te u pustinji tvojoj

vijekovima zatocenoj...

Trazim te...jer tragati moram

zbog zena koje ne osjecam,

zbog ljubavi koju ne dajem.

zbog zivota koji sanjam...

Mnogo puta ucila si me zaboravu

ali nikada slovo po slovo,

nisam dobar djak

kako ja tako i ti

ovu lekciju nismo naucili,

razbiti ogledalo lako je

a duse opet ostaju iste...

Trazim te

uprkos svim lazima

jer lagati morala si

da uz tebe srce ostane...

Trazim te

zbog nas

zbog ljubavi u dvoje

i cekam te

tamo gdje volim te...

Imam te...

Imam te
sutonom zagrljenu u suncu
dok poslednjom zrakom topline
milujes bose tabane u pijesku...

Imam te
sirovim mukom ne dorecene strasti
sred grcevite borbe
otimanja cvijetnog sna
kako bi mirisao na javi...

Imam te
nepresusnim izvorom sutnje
koji ogrnuh plastom bjeline
da nutrinom mi toci
i tijelo gladno strasti prekriva...

Imam te
i kada te nemam
sjecanja boje samo se mnoze
crtajuc tvojim rukama
po golom tijelu,
i bojim se do kraja su dosle
jos samo jedna tacka
i tvoj sam...obuzela si me...
za moja i tvoja nova jutra...

Samo moja...

Vama je ostavljam
cuvajte ljubav moju
vratite osmijeh na njenom licu...

I oci njene ostavljam vama
tako ciste i blage
da joj brisete kada pocne da place...

Ostavljam vam njeno tijelo
dodira toplih gladno
budite njezni sa tom kozom,
recite joj nesto lijepo
nemojte da se umori od cutanja...

Ostavljam vam ruzu moju
svakog jutra je zalijte
ali ako ne procvjeta
miris svoj ne pusti
znajte da ona za nekim tuguje
tad' mi nju vratite
jer ona nikada nije bila vasa
i cijeli zivot je bila moja
samo nije znala
pa jadna u korovu ponikla...

Opet sama...

U dusi tvojoj zima
mecava veje godinama
i svaki korak koji ostavljas
suncanim jutrom ne docekas,
dok u meni vriste
sretne zore
sreco moja jedina...

Kome dajes usne svoje
ove duge godine,
places li u kutu sama
dok te tuga kajanja razbija...

Tvoj je zivot tamnica
vrt prepun korova
zar se nikad nisi pitala
gdje ti srce spava...

I opet si sama
jastuk bijeli u suzama,
kome reci kako boli
kada se do umiranja voli...

Sutra...

Ako te budu pitali
da li si bila voljena
reci...slazi
ne nikada to nisam osjetila...

Kada budu zeljeli znati
zasto pjesme balade
tvoje oci orose,
reci...slazi
ma to samo vjetrovi prasinu nose...

Ljudi ce pitati svasta
ali ti budi jaka
ne reci nikome
zasto volis ovog covjeka,
neka to bude tajna
samo nasa
da smo sretni i zivi jedno uz drugo...

Sada me pusti jos jedan tren
da uz tebe budem snen
jer znam za koji minut moras poci
kao fenjer zgasnuti,
ali znamo oboje
sutra ces opet doci
gladna nase ljubavi
a ja...ja cu te cekati...

Budi bez mene...

Bjezao sam od tebe
liscem skrivao tragove
i usput mnogo ruza slomio
samo da bih bio daleko...

Moje srce nije kameno
uz tebe se stoput slomilo
zelio sam mnogo vise
da nam osmijeh sudbu pise
a to nisi svatila...

Cigani me sada lome
violine suzom kvase
jorgovane zene nude
al to cvijece vise mi ne mirise...

Ne kucaj mi vise ljubavi
jer bi srce naivno
moglo opet tebe voljeti,
i neka te drugi vole
cvijece u kosu donose,
i neka ti sretno je sve
ali bez mene...

Postoje ljubavi...

Imaju ljubavi koje se nikada ne kazu,
tiho plamte u nama
i svakog jutra gorka suza
na taj plamen kapne,
tek da tiste ,bole i gore
a ne puste nebeske vatre...

Ljubavi koje u tisini came
sa likom bez imena,
skrivena ceznja koja se prica snovima,
otet uzdah prema zvijezdama
i rijeci "ne nije mi nista,
na tren doslo mi da srce place"...

Postoje ljubavi koje se cute i pate,
utjeha u tudjim rukama
koje rezu dok ljube
i cutimo zasto su oci prepune tuge,
cutimo jer to nisu tople ruke njegove...

Imaju ljubavi koje cekaju
da se vole
negdje u tami daleko od svih
na tren se dotaknu
i tako divno postanu zive...

Nemiri moji...

Za nemire moje ti znati neces

kako izgubljenim snom

rezem komadic zapocetog jutra,

ispod sklopljenih kapaka ostade nedovrsena idila

i mrzim buditi se...

Ne ti znati neces

kako nesvjesno sladim zasladjenu kafu,

podgrijan rucak morske ribe za veceru imaju,

sve bitno zaboravljam

ostavljajuci tako vise prostora

misliti o tebi...tako nebitnoj...

Moje nemire nemoj da znas

koje u sebi nosim kroz popucalu javu,

i stidim se skinuti kaput

ispod kojeg krijem poderano jedro duse...

Cipele obrnuto obuvam,

majice naopako oblacim,

i svi idu naprijed

dok ja lagano koracam unazad

trazeci izgubljeni pocetak,

ne...ti ovo nemoj da znas...

Znali smo oboje...

Godina za godinom prolaze

vjetrove iz kose odnose,

a ti sudbino moja

cvrsto drzis ruke

i ne kazujes kako si me zalutala...

Lazem sebe

lazem i druge

kako sretan sam

da u srcu nema tuge,

a ti sudbino moja

znas da jos uvijek je volim...

A godina za godinom  ide

surovo nas lome,

i tebe na tren dotakoh ruzo 

zar si od tog dodira uvela,

cime se igramo

i da ljubav ne broji godine

znali smo to oboje...

Sretan-srecan 8.mart

Neka Vam srca u ovom danu budu ispunjena ljubavlju, i neka iskren osmijeh srece bude na Vasem licu...zeli Vam Andjel

Ako Te pozelim...

Ako Te ponovo pozelim voljeti

neka to bude zauvijek,

jer zivot je san

i samo u njemu ja od tebe nisam izdan...

Ako pozelim tvoje ruke u mojoj kosi,

tvoje suze na mojim usnama,

neka ovaj put zauvijek ostanu,

neka ne idu

kao sto su odlaze

sve ove duge godine...

Ako si voljela ne reci nikom,

i potopi nase ostrvo snova placom,

ubi me u sebi,

jer ja sam toliko slab

da bih te ubio u meni...

Ako sam kamen vijekovima

tada popucah od tvojih saputanja,

i ako rekoh nije ljubav

toga vise nema ,

sa nadom krenuh prema Tebi

pronaci san koji nije mrtav...

Ako sam svaciji od rodjenja

olujne noci znaju

nije bila moja zelja,

i samo nebo zna kako sam zelio prestati i ostati,

a ti ljubavi moja,

ti si me izdala,

Ti koju sam jedinu volio do umiranja...

Ako me pozelis poljubiti...nemoj

 moje usne su mrtve

za Tebe...za oboje...

 jer ljubiti lako je

i ove usne ljubise mnoge,

ali voljeti pozeljele su samo srce tvoje

da voli ove grudi moje...

Ako pozelis

mozes da me ljubis,

ali srce ne trazi vise nikada,

jer ostade uz Tebe neku

koju voljeh na pocetku...

Nema vise drage moje...

Nema vise drage moje

otisla je kao jutarnja rosa

koja umi divan poljski cvijet

i isceznu sa prvom zrakom sunca...

Moje drage vise nema

pusta osta koliba stara,

i njen kamin prepun pepela

koji je vatrom gorio nekada do neba...

Vise drage nema moje

a znao sam biti samo njen,

predadoh joj dusu kao list vjetru,

kao suza obrazu,

kao oblak nebu...

Moja draga znala je biti moja

a sada je nema vise,

dok usamljena u tisini suze brise

upitah sebe samo jedno

da li se sjeca kada smo zeljeli plakati zajedno...

Nema vise drage moje

koga voljeti poslije nje,

sa kim sanjati ljubavne sne,

kada moje sunce...otislo je...

Zedne usne...

Bojim se tvojih usana,

tvoga pogleda,

sto vatru bude

mojim zaspalim grudima...

Bojim se za tvoje juce,

za tvoje sada,

sto mijesas kao vino

koje me opija

i znam da sam tvoj tek sutra...

Bojim se tvog mjeseca,

tvog sunca,

sto tako brzo mijenjas

moju tamnu sobu

u svjetlom okupanu idilu...

Bojim se tvojih dodira

koji njezno prelaze preko moga tijela,

da ne odu,

da ne prestanu,

da te imam kao bajku vjecnu...

Bojim se voljeti tebe

koja places nase snove,

koja zivis za ljubavi smrtne,

koja nijemo cutis ljubav...

Bojim se...

ali mnogo manje od tebe,

jer moje usne zedne

naglas mogu reci volim te...

Budi zena...

Ljudi su zli

ti nemoj biti takva,

ti nisi jedna od njih,

ti mozes,

ti znas,

ti zelis voljeti...

Tvoje srce nije kamen,

tvoja zjenica nije zgasla,

tvoja dusa nije pustinja,

ti mozes, 

ti se ne bojis,

ti zelis,

probuditi zenu koja u tebi spava...

Zivot bez ljubavi nije zivot

kojeg si privremeno dale nekome,

tvoje usne nisu rodjene 

da cekaju kao milodar poljupce,

tvoje tijelo je vatra i cezne

da se u necijim njeznim rukama probudi,

ajde ustani Ti

pa voli,

pa se pusti,

nemoj vise biti papiga zarobljena,

zena od morala,

domacica usamljena,

djevojka cedna,

jer ti si zena ljubavi gladna,

boginja koja samotnim snom hoda

ti si sve sto moje grudi zele...

Cija si,u ljubavi...

Nikada necu znati ko si ti

cija si kada moja nisi,

koga ljubis,

sa kime spavas,

kome vrata otvaras

dok mene nema...

Nikada znati necu

zasto places nocu,

on te budi dok buncas

dok ga kroz snove sa mnom varas...

Ja ne znam ko si ti,

tako malo smo zajedno bili,

tako malo ljubavi zajedno zivjeli,

sve jedno drugom dali

i plakali,

tako gordo plakali

kada smo ruke pustili,

ja podjoh nikome

a ti u ruke njegove ledene...

Ne zelim znati ko si ti,

ime tvoje nista neznaci,

koliko si imala,

cija si bila,

nista ne zelim znati moja mila,

samo me voli

kada jorgovani dolaze,

jer ljubavi tuzno je,

sve tako bez nas

tuzno je...

Cija si

zar je bitno cija si...

ko si

zar je bitno ko si...

jedino sto vrijedi

su rijeci 

volis li me ljubavi...

Doslo je vrijeme mila moja...

Dosle su vrane da pitaju

zasto srce ostavih na pruzi toj

koja vodi do tebe,

a ja cutim

sa suzom se borim

zar da priznam

samog sebe izdam

glas pustim i izustim

kako sam samo tvoj...

Dosli su ti dani

kada ulicni sviraci

dok prolazim

sa pjesmom utihnu

pogled dignu

isprate skitnicu bez doma

koji luta bez cilja

sa jednom zenom koju cuva u ocima...

Doslo je vrijeme mila

da kazem ono sto dusa skriva

ti si moja prva i poslednja

ljubav nebom zabranjena

zena jorgovanom mirisna

tuga i sreca suzom ispisana...

Do umiranja...

Vjetar zivota ore brazde

po umornom licu tuge,

ali ja te cuvam pod kozom

grijem...

nedam nikom....

Sunce izlazi

najavljuje kraj mojim nocnim bitkama

branio sam te kroz snove

a jutrom me zuljas u ocima...

I pitam te

kakve to nokte imas

da ovo srce malo grebes...

Molim te

budi njezna mila moja

jer ja ti vec dugo nikoga nemam

i nisam navikao

biti voljen....

Vjetar sam izgubio,

san je jutrom nestao,

Ti ko po navici dolazis i odlazis

ali veceras po prvi put kazem ostani

ostani zbog suza

mene i tebe dva baksuza

koji se vole od rodjenja

a moraju da sute do umiranja...

Koraci tisine...

Oprosti mi

sto brsljan oko srca vezes,

sto tugom kafu sladis...

Oprosti mi

sto sjenka samoce uz tebe seta,

sto u tebi srecne zene nema...

Oprosti mi

sto pusta zemjica si postala,

sto tvojim nebom nema vise ptica...

Oprosti mi

sto mirisnu ruzu ledom okivas

sto tijelo dajes a usne grizeci bolom sakrivas...

Oprosti...

Ne krivi me

sto sam postao sjena od kada tebe nema

i sto suze za mnom places

a moje ne cujes...

Znam...

Znam 

eto vec navikao sam

voljeti

biti niciji

tijelo poklanjati samo po kazni...

Znam

suza mi sestra

a koga drugog zvati

kada samo ona ostaje vjerna...

Znam

ti ces otici

kao sto odlazis iz sna godinama

a ja cekam i cekajuci starim

osmjeh nudim

osmjehom cutim

i trudim se da sakrijem

zasto sam niciji...

Znam

kako cutis zavejana zivotom

trgajuci grancicu po grancicu mladosti,

i bolis samu sebe

a ja cekam 

da bolimo zajedno oboje...

Cuj Bezimena...

Cuj bezimena

zasto stojis vani u ledu svom

tako usamljena,

tako tiha?

Cuj bezimena

zasto stojis tako izgubljena

sa ocima krvavim

i propalog osmijeha?

Cuj bezimena

nemoj pomoci njima

koji spalise

srecu u tvojim grudima,

ne odustaj sada

ustani i bori se...

Cuj bezimena

ti sto sjedis na ivici jave i sna

osjecas li me

zelis li dotaci me?

Cuj bezimena

svaki zid mozes preskociti,

da li cekas nekoga 

da te pozove van tvojih zidina?

Cuj bezimena

hoces mi pomoci

da se brinem o tvom srcu od kamena,

otvori ga

da se vratim kuci...

Cuj bezimena

zasto stojis na drumu tom

i uvijek radis sta ti kazu?

Cuj bezimena

razbi flasu

prospi vino,

pogledaj istinu...

Cuj bezimena

da li me osjecas?

Dvoje za vjecnost...

Sad' bih krenuo

u okupanu zoru nevinog sunca,

obukao crninu

kako oci nebi vidjele krvave mrlje

ispijenog vina

koje su kapale sinoc sa usana po grudima...

Da... ta zavijena noc 

u kojoj se po prvi put uplasih vuka

koji usamljen tumara mojim grudima

gazec' tek procvali jorgovan,

u agoniji otrgnuta misao bi spas

ali nju zarobih u sobu 

jer znam da nema kome poci,

znam da niko je ne ceka...

Znas...vec ti dosta puta rekoh

noc je isuvise kratka sanjarima,

zato i nakon budjenja ponesu san u ocima

mirisu po njima

i ne bude se sve dok imaju

nekoga pored sebe kao voljenog saputnika...

A sad' bih krenuo

nigdje i nikome...

jer za vjecnost

treba dvoje...

Sireno moja...

Ti, 

zarobljena sirena

u mrezi tudjeg ribara,

koja sred ugusenog jecaja

priziva tisinu,

oblaci plast crnila 

da sacuva neobjasnjenu istinu...

Ti, 

mogla si voljeti nekada

usudila se prkositi moru i buri,

a sada srce ti rezu

hrapave ruke tudjeg ribara,

i ne postojis...

ne, 

nisi nikada postojala,

za ribara tog samo si plijen

zarobljen njegovim mrezama...

Ti, 

koja samo snu smijes  reci

koji zov divljine te mami,

i cutis zivec zivot koji ne zivis,

sama u sebi places...

krijes,

suze krijes sireno moja...

Ti, 

koju imam

kao sapat tisine...

Zato mila...

Znao sam voljeti prije tebe,

znalo je i boljeti

u tren pomislih to se ljubav zove,

ali nikada ovako srce nije voljelo

nikada ovako nije boljelo,

nikada zbog ljubavi suzne oci nisu bile...

Pitao sam na svakom koraku

da bih ucio nekim drugim ocima

pitah jer bili su stariji,

rekose ljubav je ovakva i onakva,

ali nikada ne opisase

kao takvu koju dotakoh u tvojim ocima...

Tebi se nisam nadao...

Na sve sam bio spreman,

ali pronaci jos nekoga

ko gleda istim ocima

to nikada ne...

Zato mila...

U trenu kada sjenke 

pocnu plesati po zidovima,

kada suza postane toliko vrela da bi se skrila dlanovima,

kada upitas sebe zasto si plakala,

tada ces znati zasto ribe plivaju,

zasto ptice lete,

i zasto volim samo tebe...

Nedjelja...

Sve je kao jucer

ostade ne ispijena soljica kafe,

mirisi koji plove sobom

kao da nikada isceznuti nece,

i jedno srce malo 

koje je ukralo Andjela dok spava na oblaku...

A vozovi polaze

tako tesko odlaze,

kao da kradu sudbine

koje nikada vise nece biti sretne...

Dugo sam gledao tvoje uplakane oci

cak niti usne nisu ostale mirne,

drhtale su zeljom vratiti ono sto odlazi

i trebale su reci

samo jedno...ostani...

a vozovi polaze...

Znas,nikada nisam volio nedjelju i vozove

znam ni' ti,

podsjecaju na turoban kisni sumrak

zal za praznicima koji prodjose,

podsjeca na ljubav

koja bi carobna do subote...

I sta bi sudbina

da zivim izmedju jave i sna

uzivajuci u zvizduku pistaljke konduktera

cekajuci da me odnesu do nedjelje

sada jedinog dana 

u kojem oci postanu zive...

Miris zene...

Volim te kada sutis
tisinom brsljan oko mene pletes
da ogoljenu istinu
prvi progovorim u bunilu


Volim te naslutiti
kao postojanost
u svijetu popucalih snova
gdje smisao zavrsava


Volim te udahnuti
neskladom duse svoje
kojoj donosis harmoniju
i koncem idile zasivas zjapecu jamu...


Dok te volim gubec' sebe
pomislim kako te otimam
od korova u kojem rastes
stidljivo sred ljepote svoje
i zelim...da toliko zelim
da samo meni mirises...

A Ti pitas gdje si...

Vi ste tu
da i ja sam tu
cas mi nalaze da se s Vama smijem
podignem casu
i polako gutljaj ispijem
veceras ste tu za gozbu
dok ja zalutah na Vasu pir pobjedu...


Vi imate svoje pjesme koje glasno bi pjevali
pomalo nalik horu krestavih glasova
od kojih svaki se trudi da bude prvi,
jadna je ova gozba
ali cutim
jer ja sam tu
a oci odaju kako sam u drugom svijetu...


A Ti pitas gdje si?


Roletne spustam za novo sunce,
kisobranom prizivam kisu,
i cutim...tisinom plovim
uvijek sam to volio
a sada se tog muka bojim...


Ne,nemoj me pitati gdje sam...
jer zivim...nekako,
kako to samo ja znam...


Nadam se poju slavuja
koji ne slecu na okna moga prozora,
jorgovan ne cvjeta vise,
zima toplinom ne odise,
i sta mislis gdje sam?


Spavam ti mila moja,
spavam i cekam...nasa proljeca...