Odavde do vjecnosti...

Ako me budes usnila

kako ti koracam usamljen

kroz cvjetna polja makova,

nemoj mila...

nemoj da ti se suza otme...

nemoj da te budim iz sna...

Ako me budes vidjela

u nekim drugim ocima,

iskra ljubavi zasija u njima,

ne varaj se mila...

nemoj, 

to nisam ja...

ne trazi me u drugima,

jer oni mi nisu dorasli

niti do koljena...

Ako me budes voljela

drhtajem svoga tijela,

usnama vrelim,

suzom iz oka,

onda...

mila nemoj malo,

znas da mi treba ljubavi

odavde do vjecnosti...

Ako ti budem zelio otici,

zadrzi me zagrljajem toplim

reci mi 

"ljubavi sve ce proci",

i nemoj kriti ljubav,

i nemoj da te bude strah,

i nemoj mi braniti srce,

jer dovoljno je sto se ja bojim

reci...

milo moje...

volim Te...

Goro ledena...

Moja Goro ledena

ti me nisi rodila

a ceznuo sam da mi budes majka,

tvoje livade rosne,

tvoj cvrkut ptica 

u sumaglici jutarnjeg budjenja,

tvoj miris borova,

tvoj spokoj,

vidjeh kao dijete ulice

i tu kod tebe Goro...ostade mi srce...

Gdje si sada moja Goro ledena

i onaj tvoj predivan odsjaj jezera

dok se mjesec kupa u njemu,

ja ti zaboravih...

Gdje su one tvoje pahulje bijele

i prtina duboka koja skripuce pod nogama,

tisina bjeline,

toplina kolibe,

ja ti zaboravih...

Gdje je ona snom vodjenja setnja

ruka u ruci bez rijeci,

usna na usni dok tijelo drhti,

ehhh,moja goro ledena,

biti voljen...kako to izgleda,

ja ti zaboravih...

Nisi se trebala roditi...

Volim tvoju kosu

kojoj povjetarac blag

sapuce ljubavnu sonatu...

Volim tvoj osmijeh

u kojem nevino jutro se radja

spremno predati danu,

spremno pociniti ljubavni grijeh...

Volim tvoje oci

u kojima spava

sva njeznost ovog svijeta,

volim ih zato sto citaju

gdje sniva dusa moja...

Volim tebe...cijelu,

i nisi se trebala roditi

tada ne bih znao sto znaci voljeti,

nisi trebala poniknuti

jer tada ne bih znao koga zelim ubrati,

ovako...

kada si vec rodjena,

kada vec postojis,

ja bi' da budes moja voljena

odavde do kraja zivota...

Tisina ljubavi...

Bolujem a nikome ni rijec

tisinom ogradih svoj dom

setnjom po uvelom liscu jeseni,

to bi bila moja ljubavna idila...

More sprema buru

sta mi moze kad' sam stijena,

nebo sprema oluju

ali avaj kada sam zemlja ledena,

a...moglo je biti bolje...

I tu negdje na kraju slavlja

pijani ne znaju koga su voljeli,

a ja zaglavih pijan sve do sada

znajuci koga srce voli...

Obrnuta je dusa moja,

obrnut moj sat

koji tece unazad,

obrnuta je moja ljubav,

ali prije nego skoncam

volio bi' znat'

kako me to voljela ona?

dali je plakala?

Obrnut sam sav

i ne mogu se mijenjati,

mozda ipak malo,

ali voljeti...ne to ne mogu prestati,

i nemojte mi to oduzimati

jer cu kao cvijet uvenuti...

Samo me voli...

Evo dati cu sve

i sacuvaj mi dusu

jer je kao prhut maslacka lagana...

Dahom svojim

mozes je otpuhati

i ostat cu ti pust

stabljika gola bez svog ruha...

Sacuvaj mi oci

i u njima suze biserne,

obrisi ih toplom rukom

kada pocnu padati za Tebe...

utjesi me...

zagrli me tada

jer plah sam ti poput srne...

I srce cu ti dati

jer ono nije moje

pripada samo Tebi,

ali molim Te...voli ga,

jer nisam ja svako

ja ti placem

i za mnom se place...

ljubavi...

Ima te u meni...

Imam ruke da te miluju

kao bisernu kapljicu na dlanu...

Imam tisinu u ocima

da te pokrijem s' njom

prije spavanja...

Imam ljubavi u sebi dovoljno

da potraje do vjecnosti...

Imam te u dusi

kao sunce koje mi grije grudi

i volim te kao sjenu koju nemam

ali bdije do mog kreveta...

Imam te u sebi,

mnogo vise nego sto sam 

mislio da te ima...

Imam te izmedju trepavica,

pa mi sjajis danom pred ocima...

Imam te ispod kapaka,

pa mi plovis snovima

i volis do budjenja...

Ima te ljubavi posvuda...

Na svakom cosku ulice stojis,

u svakoj kapljici kise

do usana mi dodjes,

u svakom kutu

samo ti sjedis...

Ima te ljubavi...mnogo,

....

mnogo vise da bi u jedan zivot stalo...

Ljubavi...ima jedan covjek...

Ljubavi,

kada bi kamen mogao govoriti

ispricao bi nebu samo jednu pricu,

ima jedan covjek...

koji voli jednu zenu...

Ljubavi,

kada bi more moglo presusiti

u poslednjoj kapljici bi ispricalo,

tamo na obali ima jedan covjek...

voli jednu zenu...

Ljubavi,

kada bi sunce prestalo grijati,

poslednjom zrakom prije vjecne noci

obasjalo bi lice covjeka...

koji voli jednu zenu...

Ljubavi,

ima jedan covjek...

koji te svim srcem...

voli...

njegovo ime je...

Ja...ljubavi...

Volis li me...

U noci prepunoj mjesecine

dodjoh ti pod prozore ni cula me nisi,

i zastadoh jedan tren

da te pitam samo rijeci tri

volis li me...

Da, 

evo zovem te osjetis li...

dali se nesto u tebi probudi

san se poklopi 

moj,

tvoj,

znas da sam tu,

otvori prozor da udju rijeci...

volis li me...

Pozuri,

 nemoj cekati voljena

znam da se samo skrivas

i uzivas u mojoj ljubavi,

volis da te volim,

volis da ti sapucem ove pjesme,

volis biti voljena

a ja samo jedno zelim znati

volis li me...

Zivot...bez tebe...

Budim se utorak jutro

prosli dani vec odose,

trazim tebe za sve godine

a svatim da sam usamljen...

I sjednem za stol

koji ceka za dvoje,

mada nikada doruckovao nisam

pomislim ljepse izgleda

gledati tvoju sjenu preko puta...

Isprzena jaja,pomalo zagorjela,

nisam bas neki kuvar...oprosti mila,

svakako neces okusiti miris jutra

kako se budi u mojim ocima...

Cistim stol...onako iz navike,

i nisam jeo,ne mogu bez tebe,

bacam sve...cini se

radim to godinama...

Vrijeme je da podjem zivotu,

otvaram vrata, 

ali ja zivim u svom snu,

cekam da se desi

ono sto nikada svatio nisam...

Cudno izgledaju ovi ljudi

ili je obrnuto,

svakako ne dotice me

ja svoj zivot zivim

sa tobom kada zvijezde dodju na nebo...

Usamljen sam ti moja Vilo,

usamljen do vjecnosti...

jer sanjam kako se uz tebe budim...

ja i Ti...

srusimo svijet...

moja ljubavi...

Nasa ljubav...

Nasu ljubav nije stvorio pogled

nasu ljubav nije uzeo dodir

nasu ljubav tek treba da objasne

oni koji mogu objasniti nemir...

I suze kada teku nisu uvijek sretne

nisu uvijek kapljice biserne,

a nase bistre tek treba da krenu

niz obraze moje i Tvoje...

Ove ruke nemaju uvijek drugu ruku,

nisu nikada milovale ono sto zele,

ostajale su prazne u cekanju

onog koga bi do vjecnosti grliti htjele...

A ceznja je samo rijec za nas dvoje

osjecaj koji place kada srca vole,

ceznja ubije sva mora i daljine,

ceznju cemo ubiti,

cijeli svijet srusiti,

kada nam se usne dotaknu...milo moje...

Sa kojeg si neba sisla...

Pozeljeh ljubav

koja se ljubila nije,

srce koje voljelo nije,

oci koje plakale nisu,

pozeljeh te takvu

da te imam samo kao svoju...

I iz kojeg to svijeta dolazis

a da njime krocio nisam,

i kakav to miris na usnama imas

da mi dusu njime opijas...

I kakva si to ljubav

da mi leprsas u ocima

kao pahulja bijela zimskim nocima,

zasto bas Ti se zalijepi

na mome srcu...

Skupljas dijelove moje tihe tuge,

usamljene noci ispunis svojom sjenom,

hvatas moje jutro,

moju zvijezdu,

hvatas mene

i vezes svilenom trakom ljubavi...

Dali si Ti zena...ili Vila?

i sa kojeg si to neba sisla

a da njime letio nisam,

i kako to da zamisljen hodim

smjesim se samom sebi

dok te u mislima ljubim,

a patim...patim...i patim...

Gdje to ides duso moja?

Gdje to ides duso moja

zasto mi iz grudi bjezis?

Oprosti mi Andjelu

k ljubavi tvojoj letim,

vise mi nije dom u tvom tijelu,

a uskoro za mnom

i srce ce od tebe otici...

Nosim joj kljuceve

tamnice tvoje,

oslobodi je...pusti je,

neka leti pod oblake,

pusti malo da je drugi vole...

Idem Andjele,

peku me suze njene

svako jutro na jastuku isplakane,

a i tvoje grudi me stezu,

ne mirises vise nijednu ruzu,

ne radujes se pred zimu,

u oku nemas vise sjaja

i ledena je tvoja postelja bijela...

Zelim kod nje poci

uz toplo tijelo se priviti,

prikrasti u njene snove,

i ako te nadjem u njima

ja cu se vratiti,

ali ako te nema u tim ocima...

znaj...ja se ne vracam tvojim grudima...

Ehh,kada bih mogao...

Kada bih mogao

nacrtati oblakom lice tvoje,

toplom kisom ljeta 

okupati kose,

i povjetarcem blagim

saputati uspavanke...

ehh, kada bih mogao...

Smjestio bih te u vjekove

 prikrivene ceznje,

sebe zakljucao u tvoje srce

da tamnicim do kose sijede,

i rosa jutarnja bih bio

da me popiju te usne...

ehh, kada bih samo mogao...

Od zelje da postoji zelja veca,

i od ljubavi da postoji vise ljubavi,

i od srca da postoji nad srce...

ehh, kada bih mogao,

biti tvoja zelja najveca,

tvoja ljubav iznad svih ljubavi...

ehhh...kada bih mogao...

biti srce tvoje

i da me nedas nikome...

da kucam za nas oboje...

samo kada bih mogao

voljeti za oboje...

ali ne mogu 

tu mi nedostaju oci tvoje...

Zbog tebe...

Tebi cu nocas satkati nebo

da po njemu hodis bosim stopalom,

probudit cu polomljeno srce

sabrati sve djelice i ponuditi otvorenim dlanom...

Zbog tebe cu jesenje kise

ubiti ljubavnim suncem,

rosni pupoljak moje duse

ostaviti na jastuk pred spavanje...

I nemogu ti reci koliko te volim

jer se bojim

da me neces razumjeti,

nemogu ti reci koliko te zelim

jer se bojim

da me neces svatiti,

smijem ti samo odati koliko te sanjam

i to radim cesto...budan...

Crtam te tisinom...

Dali te moja pjesma dira

poput barsunastog paperja,

miluje ti kose u snovima...

Dali si nekada pomislila

koliko mozes biti voljena,

i da zivot se mjeri

samo uzdasima

provedenim u ljubavi...

Dali znas da u tvojim ocima

kupa se moja duboka ceznja,

nemiri plove jastukom

dok crtam te tisinom...

Znas li koliko dugo sam skriven,

tamom tvog straha pokriven,

i cekam u kutu tvog srca

kada ces me osmijehom

obasjati poput sunca...

Osjecas li kako se praznina duse

zove imenom mojim,

osjecas li kako te zovem

zavijanjem ranjenog vuka

kome treba samo njegova vucica...

Dali osjecas kako snovi se sniju

kako bi bili probudjeni...

Osjecas li...

kako ti poklanjam bijelo jutro

duse moje,

dok te ogrcem ogrtacem

ljubavi svoje...

Osjecas li kako ti sapucem

voli me kroz snove,

a sutra kada se probudis

poljubi me...samo...malo...

Nemoj da se bojis...

Nemoj da se bojis

kreni uz mene nocas...

Znas odvec 

da su mi puti 

trnjem pokriveni,

moji vrtovi 

u korov zarasli,

u nebu mome ptice ne lete,

zivi ne zive,

dugine boje ne postoje...

ali...

neboj se...

Drzi me za ruku

osmijehni se 

i voli me...

Tada cu trnje posjeci,

u vrt ne mirisanih ruza dovesti,

svoje nebo prepuno slavuja pokazati,

a dugom ti ukrasiti kose...

Zato nemoj da se bojis...

voljeti nije grijeh

a i da jeste...

grijesan sam

neka mi sude...

Ostavljam ti...

Ostavljam ti pjesme

koje su placuci molile

da im suze brises...

Ostavljam ti nebo plavo

koje sam zelio 

sa tobom dohvatiti,

sada uzmi ruku tudju

i po njemu sretna jezdi...

Ostavljam ti snove

u kojima sam bdio iznad tebe,

drhtavom rukom milovao ti kose,

sada neka ih drugi miluju...

Ostavljam ti zelene livade

na kojima si bila moja jedina

seljancica i dijete...

Ostavljam ti putokaze

do kolibe male,

kamicke bijele pored ceste,

da je lakse pronadju oci tvoje...

U njoj ti ostavljam

kutijicu malu

gore na kaminu,

tu sam ti ostavio

srce,

dusu,

ljubav...

ali samo jedno nisam...

nemogu ti ostaviti oci

jer bez njih

necu nikada vidjeti

dali me volis ti...

Sta sam ti ja...

Dali pupoljak ruze

koji ceka da procvjeta,

ili uveli list

koji lezi pored puta,

sta sam ti ja?

Mozda sjeta u ocima

ili osmijeh na usnama,

dali sam tuga u dusi

ili srce prepuno ljubavi,

sta sam ti ja?

Dali sam vjetar ludi

kojeg se svako boji,

ili sam tiha luka

koju bi svaka grlila ruka,

sta sam ti ja?

Mozda sam ziv u tvojim snovima

ili sam umro ispod jorgovana,

dali je moj brod osudjen lutati morima

ili sam tvoja ljubav vjecna...

sta sam ti...ja?

Ti oprosti...

Oprostio bih susu zemlji,

noc bez jutra,

dan bez mjeseca,

samo jedno oprostiti ne mogu

sto nas pusti 

da nam zivot prolazi... 

bez nas...

A Ti...

oprosti mi,

sto toliko obican sam bio,

sto neku kolibu daleku sam snio,

ja i ti...djecu imamo,

za njima trcimo,

sa njima se smijemo,

oprosti mi...

mnogo sam sanjao...

Oprosti sto sam zelio vjerovati

u Tebe,

u godine,

u vjecnosti 

koje postoje kada se dvoje vole...

oprosti mi...

na mome nebu

koje crtah kao zjenicu u tvom oku...

Oprosti...sto sam Te volio,

oprosti sto nikada nisam docekao

rijeci te

ne volim te moj Andjele...

Oprosti...

sto srce kuca...tiho,

i sto sam ti dusu uzeo...

Svatit ces nekada

sta su snovi,

kako je to uz nekog se buditi

a u snu drugog ljubiti...

oprosti...

sto nisam ti mogao to objasniti,

a zelio sam samo jedno

da budem ti jedini

da mi budes jedino...

oprosti mi...

ljubav mnogo boli,

a ja je bolim za nas oboje...

Osjecas li me...

Osjecas li me u blizini sebe
i ako sam ti miljama daleko?
osjecas li me u srcu svome
koje sam snom i ceznjom dotako?


Osjecas li me pod ocima
dali te zulja moja sjena?
Dali sam sunce tvoje
koje ti jutrom ozari bijelo lice?


Osjecas li moje rijeci ljubavi
koje sam tiho saputao,
"zelim ti pod kozu se uvuci
i uzeti tvoje srce malo"...


Dali sam krocio u dusu tvoju...duboko,
molim Te...reci mi...koliko?
Mozes li prezivjeti,
brodolome...
snove...
bez mene?


Osjecas li da tvoj strah pada
dok koracas usamljena nocima,
i znas li da je to
u dvije rijeci opisano,
nedostajes mi...
nedostajes mi Andjele moj,
nedostaje mi osmijeh Tvoj,
nedostaje mi sve,
nedostaje srce moje
koje si uzeo i zakljucao...
osjecas li...koliko volis me,
koliko volim Te...


Osjecas li da nista vise ne boli
od onoga kada se dusom voli?
Osjecas...znam...
da me volis i to znam...
samo jedno ne znam
koliko cemo jos plakati oboje
jedno za drugim...
milo moje...

Spavas li...

Dali spavas?

Ako si okice sklopila

pusti da bdijem iznad tvog kreveta...

Mozda ne sanjas mene...

mozda mi te neko kroz snove krade...

ali neka...trajat ce samo jedan san,

a ja...ja sam ti ljubavi vjecan...

I bdit cu nad tobom,

kao povjetarac blagi

prstima prolaziti kosom,

cuvati poput

indijanske amajlije cuvara snova,

bas poput sunca

koje sjedi u kutu kreveta

i grije te hladnim nocima...

da ne budes sama

da ne budem sam,

oboje gladni ljubavi...

ja i Ti...do vjecnosti...

Dali spavas?

Ako spavas...sanjaj mene

kako ti dolazim kroz pahulje bijele,

u ruci nosim jorgovane

koji su cvjetali u mojoj sobi,

nisu uvenuli,

jer su zeljeli zivjeti...docekati,

da ih uzmu ruke Tvoje...

Kao niko...

Dadoh ljubav kao nikome,

srce poklonih kao nikome,

ali zalud...

mene nisu naucili

kako je to sretan biti...

u ljubavi...

U mojim nogama bosim

stanuju ledene zime,

kao ni kod koga,

dusa suha trazi

toplinu poljupca,

zarobljen u kavezu snova

kao ptica zeljna sretnog leta,

da...bas...kao ni kod koga...

A budem i ja sretan ponekad

to traje kada zima dodje,

stavim ruke u djepove

i u snijegu brojim usamljene korake,

sanjam tisinom nekoga pored mene...

bas...kao niko...

I da...imaju mnoge oci

koje bi zeljele skratiti moje noci,

ali iskreno ne ljube,

toplo ne grle,

dusa ne zeli,

srce ne voli,

ostaje mi sanjati Tebe...

jedinu, 

koja moze ovim usnama

vratiti toplinu...

I mogao bih da te ne volim...

Tada bi bio kao svako...

Ipak ja sam Ti kao niko...

Voljela me...

Sjecam se bila je lijepa

nosila je sjetu u ocima,

zeljela je tako malo

i sanjala svog covjeka...

Sjecam se bila je uplasena

kao srna pored vuka,

i nije znala

koliko je ljubavi rijeka duboka...

Voljela je cvijece

ali nije imao ko da joj donese,

voljela je osmijehe

ali nije imao ko da je nasmije,

voljela je kutke tisine

ali nije imala s kim dijeliti iste...

I drvoreda se sjecam

dok viju pahulje bijele

koje nikada nisu pale na nase kose,

pamtim livade procvjetale

koje nikada nisu nase noge gazile...

Sjecam se...

ostao sam usamljen

sa svojim snom,

kao jagnje u coporu vukova...

Sjecam se...

voljela me...