Sjecam se...

Sjecam se kako je bilo ljepo zivjeti

pod ovim svodom nebeskim,

u usima imati harfu morskih sirena

za sve druge necujna...

za moju dusu opijajuca...

Sjeam se da zivot nije vrijeme koje protice

vec dah miline...ljubavi,

kada jednom to udahnes

zelis to u dusi zadrzati dok ne umres,

da mirises...

da dises...

da se smijes...

Sjecam se kako sam imao vinograd mali

i neku kucicu daleko na jednoj osami,

na svakoj lozi grozdovi crveni

i ja ih punim rukama svojoj seljancici nosim,

a ona ne mari za plodove,

ne mari za darove,

ona gleda moje ruke

njezno ih miluje,

i samo jedno ponavlja

volim te...volim te...volim te...

Sjecam se da sam bio Ziv

prije nego sto sam Umro...

mozda zalud se sjecam

kako je bilo divno zivjeti...

Krov od bespuca...

Moj svijet sagradih na tlu tisine

sa tugom u temelju,

zidove oblozih tundrom sibirskom

nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu

koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,

jer on sve znaci,

on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,

sudba gradi krovove sretnima,

rusi nesretnima...

a nama usnulim cvjetovima bez korijena

ostaje svod neba bez zvijezda...

izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu

da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,

vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim

i svatim...

zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,

mogu li te zvati Mama,

i tebe bolu

ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,

sa Vama kuca od nicega...

bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama

moja dusa je toliko usamljena...

a zelio sam toliko malo...

vjerovati...

beskonacno vjerovati...

da ce neko i mene voljeti

i za mnom u noci svijecu paliti...

ne kao osoba...

ne kao Zena...

nego kao jedan svijet

koji se voli za sva vremena...

Ispovijed...

Volim kada snijeg pada

tako tiho i necujno,

dok lelujaju pahuljice

nocnom tamom,

uz svjetiljku vanjsku se nasloniti

i iscekivati svaku od njih

kada se barem malo

na svjetlu pojavi...

Zakoracim lijevo pa desno,

skripuce ta snjezna bjelina

pod nogama,

umiruje moje srce ludo

taj necujan razigrani ples,

kao da sve treperi,

a ipak niti sum se ne cuje...

kao da sve spava...

opijeno ledenom samocom...

Pozelim da netko tu tisinu

samnom zna da podijeli,

da bude tu uz mene

za ruku da me drzi,

i da zajedno sa mnom cuti...

krisom jednom drugom se okrenuti

bez rijeci se pogledati i osmjehnuti,

iz ociju procitati

ono sto na usnama osta neizreceno...

Ali tko ce mene razumjeti

nekoga koji pored svih godisnjih doba

kada sve pupa i cvjeta,

ozivi i naj uspavanija ruza...

kada zive sva ljudska bica...

ja ceznem za svojim ledenim tisinama,

onako ne mareci sto sam jedini

koji ovaj san u ocima ima,

a ipak boli znati da nisi isti kao drugi

u sebi placem samo da nevide ostali,

i mozda ovakav ostarim

nemajuci sa kim svoje snove podijeliti...

Ja i Ti...

Sta sam Ja bez tebe?

mozda lutalica koja ima juce

voli neke proslosti divne,

a svoje sutra nema

ostalo medju jucerasnjim stvarima...

Sta si Ti bez mene?

mozda si sretna uz nekoga voljena,

njegova ruka mozda je toplija,

ali samoj sebi kazi

dali si uz njega Zena,

dali si njegova Vila?

Dali smo mi?

samo neki stranci...

ili dva bica koja se usput srela

i do smrti zavoljela?

Sta smo Ja i Ti?

mozda tek dva pupoljka

koja cekaju sunce jutra

kako bi mogla u njemu se voljeti?

Ja i Ti...

znas li...

zelio bih ti sve zabraniti,

samo svojom te zvati,

a bojim se naglas to reci,

bojim se neces razumjeti

koliko te ovo srce Voli...

i uzmi ga...

nedaj mu da bez tebe pati...

Dvorac od leda...

Niko nece svatiti

moje uspone i padove,

za cime venu jorgovani moji,

proljece moje prepuno zime,

zaledjenih krila leptirov let...

Za suzu vrelu netrazim vise

maramicu cistu,

nego jamu bez dna

mozda u nju moji biseri iz oka stanu...

I ovaj vjetar sto ponekada kosu zamrsi

ne osjecam vise kao svoj,

buru sa pucine daleke

moje oci ne vide...

Korake kroz glog i dracu

uvijek napravim usamljen,

bez oca,

bez majke,

bez brata,

bez sestre,

sve to dusa preboli,

ali bez ljubavi

ne to necu moci

osjecam da cu umrijeti...

Sa vrha na dno

sa dna prema gore,

srce se naviklo

a u dusi uvijek jesen je,

put do moje kolibe male

sakrilo pozutjelo lisce...

jadna bez svog Andjela stenje

poput zene koja umire

drzeci ruke voljene osobe...

zao joj sto odlazi

a zeljela toliko jos mnogo ljubavi dati...

Zato cutim u svom hodniku mraka

redam paucinu na sva okna,

kako me nebi pronasla nicija suza

jer nisam vrijedan plakanja...

moj dvorac od leda

uvijek ostaje tvrdjava

koja je cekala samo jedno

da bude voljena ...otopljena i necija...

ljubav vjecna...

Ispjevao sam ti pjesmu...

Ispjevao sam ti ljubavi pjesmu

najljepsu od svih,

mozda je neces cuti,

mozda niti osjetiti,

mozda neces uz nju zaplakati...

ali...

ispjevao sam ti pjesmu moja ljubavi...

Napisao sam ti stih o sreci

lagan kao leptirov proljetni let,

sretan kao moja dusa dok te sanja...

napisah satkanu zelju iz ociju,

kako bi bilo divno

moju ruku sa tvojom spojiti

i samo se drzati...

drhtati...

plakati...

napisah ti stih milo moje...

Sagradih pjesmom tom

jednu brvnaru malu,

u njoj tvoju sjenu zanosnu

kako mi pleses

dok rukicama neki kolac peces,

a pogled tvoj toliko zanosan

srecu ti citam u ocima,

i oko nas nasa sloboda

usamljeni u ljubavi bez igdje ikoga...

ja...i ti...sami...Vilo moja...

Rodjendan...

Tihi dom,

treptaj svijeca,

lagano otvaram vrata svoga raja...

Negdje po zidovima plesu plamicci

vazduh odise lavandom svjezine,

sve je tako tiho,

a toliko puno,

toplina,

dolazim nekome

ko sa smijeskom me ocekuje

nakon danasnjice,

nakon bitke ohole...

Hodnik bosim nogama hodim,

trazim da poljubim

usne koje zelim,

otvaram jedna pa druga,treca

svaka vrata opet su prazna,

pomislim mozda se skrila

iza kreveta meka,

onako na podu lezi nepomicna

i ceka...

ali avaj...

nigdje ne nadjoh nikoga

opet moja zelja luda

igra se mojim mislima...

Da ipak ce biti

ove svijece upalih sam za sebe

u zelji da me netko pronadje,

ove hodnike ispunih mirisom

u potrazi za njenom bujnom kosom,

i tortu izvadih tek kupljenu

na stol stavih

onako sam za sebe...

popalih svijece

i rekoh sebi

sretan ti rodjendan Andjelu...

Nedostajes...

Kada jednom nestane

magla prekrasne zelene doline,

cvrkut zaljubljenog slavuja utihne...

tek tada svatimo

koliko nam to nedostaje...

I vratimo trenutak svojih snova,

preslikamo na liticu jave,

gdje u kanjon onoga sto smo mi

vrisnemo zelju...

toliko ga snazno trebam

da iz snova ga zove

kako bi grlila do vjecnosti...

samo njega...

A san kao san traje jednu noc

jutro ubije sve zelje u nama,

ali oni koji vole zauvijek

znaju kako da budni sanjaju

kome ruke pruzaju,

koga u srcu vjecno imaju...

i cekaju da im voljeni dodju...

vjecnost sa njima ostanu...

Usamljena ruza...

Ne,ne kazuj nikome nista

Ti moja suzo gorka,

i ti ruko drhtava

koja svijecu palis u tisini

stani...ne drhti...

smiri se moje sanjivo oko

umiri se ceznjo...

ne recite nikome

kako me plase proljetni vjetrovi...

Oni me uvijek pozovu

i ja moram poci,

svome snu,

svojoj ljubavi,

onoj svjetlosti gore

sto vrt moj obasjava

gdje mi moja ruza spava...

I svaki put kad joj dodjem

pozelim je zagrliti i nikada ne pustiti

ali trnjem moje gole ruke ranjava,

usne moje zedne njenih mirisnih latica

ona listovima poreze,

i u tisini povucem se

na koljena pored nje kleknem

te suzama krupnim zalijem ...

da mi raste,

da ne uvene,

a ja cu cekati pored nje

da trnje skloni od mene

pa makar mi to bilo poslednje

jer toliko volim je...

Divan par...

Tiho stavljam krik u sanducic mali

zelim da cuti,

oci sakrih pod kapke teske

neka plove kroz snove,

ruke ostavih u dzepu

da nikoga ne diraju...

znas li da me bolis...

kako me volis...

Eto i ozenio sam se

nekoga sam morao uzeti

da uz mene ljubav osjeti,

i ne nije obicna,

cak je nemogu niti zagrliti

ako krenem poljubiti

usne zavrse na golom jastuku...

ime joj je tuga...

Nekako mi odgovara

uvijek cuti,

kada pricam samo svoje rijeci cujem,

kada cutim opet samog sebe cutim,

a da imamo i drustvo

uvijek su sa nama,

ona ih birala za kumu i kuma

rece neka to budu

bol i samoca...

Znas pozelim je prevariti,

ostaviti,

pobjegnem na one puteljke svoje

koji vode do planine moje,

ali me brzo pronadje,

i samo se nasmije...

svatim sta mi zeli reci

ne Andjele nemas ti nikoga osim mene,

vidi kako su ti ruke prazne

nemas nikoga da te povede do kolibe tvoje...

Valjda mi valja sa njom ostariti...

ja i tuga...

divni kao dvoje

a u stvari ja usamljen kroz drvorede hodim

samo pomislim da uz mene jos neko postoji...

i da me barem malo voli...

Daleko...

Daleko je moja koliba mala

gdje je sva ljubav zaspala,

negdje tamo iza onih gora i dolova

preko mnogih rijeka i potoka,

daleko je moja ljubav netaknuta...

Daleko su one moje livade zelene

na kojima oci moje ostadose,

tamo negdje iza oblaka crnih

i jos dalje od samog neba,

iza kise i oluje,

iza mecave i snijega,

iza tuce i groma...

daleko je moja koliba mala

kao pupoljak ruze rascvjetana

kao zena koja ceka svoga Andjela...

Daleko je moje jezerce tiho

suncem bistrine okupano,

onaj kamin topli sto s veceri plamti

vuk koji na podu sa mnom lezi,

daleko je moja zebnja,

sutnja,

ljubomora,

sve pomislim ,

da kolibe vise nema,

da je jadna porusena nekim ruznim rukama,

otrgnuta od moje zelje,

od mog sna,

iscupana iz grudi poput srca...

Ali svakako valja meni krenuti

ka svojoj kolibi,

mozda jos uvijek meni se nada,

mozda me nije zaboravila,

mozda...mozda...

nekoga nadjem na njenim vratima

kako me ceka...

i mozda mi kaze Volim te

moj Andjele,

Volim te ljubavi moja jedina...

Bijeli jorgovan...

Kada budes za vjencanim stolom

neka to bude sa pahuljama,

pozovi me ljubavi tada

da ti dodjem sa bijelim ruzama...

I ne brini srno,

svoj pogled cu skriti,

tiho u sebi

da nevidi niko

sam u svom kutu plakati

sto taj covjek

koji te zeni

nisam mogao biti...

ja...

moja ljubavi...

I kada kazu mila,

ko je covjek sa bijelim ruzama,

reci samo,

jedan Andjel koji se zalud nadao,

i nekoga volio...

Ako budem Vilo

i nekoga zenio,

zvat cu te tada,

u ruci samo

donesi miris bijelog jorgovana,

tad znat ce svi da si ti

moja jedina,

moja poslednja i prva

ljubav zivota...

Eto klecis sada

pred oltarom bijelim,

svoj pogled skrivas

pod velom,

i nemoj gledati

kako suze mi teku,

stavi svoj potpis,

i zaboravi jednu kolibu malu...

I kada podjes sa njim pod ruku

na praku ces naci buket i cedulju bijelu

na njoj slova moga sna,

podari te rijeci njemu

reci mu...

da te voli barem malo...

od onoga koliko te Andjel volio...

Srno...

Eto Srno!

pred tvojim ledenim zamkom stojim

uz jorgovan mirisni

ja ti dane brojim

cekajuci da vrata otvoris...

Vidi Srno!

kako mi sijede saraju kosu crnu

na licu primjetim po koju boru,

al u dusi djecak sam naivni

koji ne zeli se probuditi,

koji bi zelio vjecno,

zauvijek,

voljeti...

Ne Srno!

nemoj me pustiti medju ledene zidove svoje

jer otopit cu u njima srce tvoje,

donjet cu ceznju i nemire,

pustinjske vjetrove zazvati,

tvoje oci suzama natopiti...

Eh moja Srno!

znas li da ljubav trazi zrtve

i ja sam ti vec odavno postao njen plijen,

pomirio se sa svim

prestao se otimati,

i davno sam sebi priznao

da u mome srcu stanujes samo Ti...

A ti Srno!

nemoj vrata otvarati

pusti da latice jorgovana po meni popadaju,

moje lice i kosu dugu prekriju,

pusti da ti ostarim cekajuci

umrem na zelenoj ledini

mirisan,

usamljen,

mozda tada izadjes

u narucje svoje me uzmes.

i kazes ...

volim te jedino moje...

Ne,neznas Ti...

Ne neznas ti...

da ljudi su zvijezde razbacane nebom

i u strahu od samoce skupljaju se u gomilu

boje se biti sami...

a ja ti oduvijek sam sam

usamljena zvijezda neba

koja bjezi od gomile izgubljene

cekajuci svoju zvijezdu sjajnu

bas kao i ja usamljenu

u nekom nasem svijetu...

Ne neznas ti...

koliko si jaka za druge

i krhka za sebe...za mene,

jednom kada ljubav te dotakne

uzalud je cekati nesto

sto se vec dogodilo,

ali jutro kada svane sve bude jasnije,

volis li...

to ces srcu samo reci...

Ne neznas ti...

da sam poput sokola

koji nikada nije imao potrebu

upoznati drugog sokola,

trazeci samo svoju golubicu

ne kao plijen ili zrtvu...

nego kao ljubav jedinu

koju cu cuvati do smrti...

Ne neznas ti...

koliko je vjetrova u meni

koje sam zelio umiriti u tebi,

drzati samo tvoju bijelu ruku

da se ne bojis vjetra niti mraka,

da te uspavam dodirom dlana

kada kise tuku,

da se svijes uz mene

i osjetis moju sretnu suzu...

Ne neznas ti....

da moja snaga lezi u netaknutom jutru

vjecno suncem okupane planine,

da snaga je moja suza vrela

sa kojom se umiva samoca...

ne,neznas ti...

koliko te zelim voljeti

i koliko bih zelio da me volis ti...

Bosonoga...

Pozeljeh te sinoc...bosu,

necujno u spavacici bijeloj...dolazis,

preko lica mi nadvila bujnu kosu

tek okupana

dusu mi opi taj miris...

Usne crvene kao jagode zrele

kroz tamu nosis do mojih ociju,

drhtaj me obuze zasto ne poljube

pomislih ...

ali neka traje spreman sam na tu igru...

Pozeljeh te sinoc...,

na goru zelenu mirises,

u ocima nosis smiraj kolibe male

dok srce plamti vatrom kamina...

Pozeljeh te sinoc...

pozeljeh te sutra...

pozeljeh te zauvijek...

ali zelja

osta moja pusta zelja,

vlazan jastuk od suza

jutrom me podsjeti

kako je divno u snu tebe voljeti...

i kako je tesko san izgubiti...

Noci ljubavi moja

I ove noci magla mi je dom

pliva mojim licem poput aveti,

dok nikome nedam

da razumije ove moje zjenice

zelene poput duboke rijeke...

Ejj vjetre stari moj druze

samo naprijed!!

potrgaj ove izgubljene noci

moje kose duge,

baci uvojke u rijecne valove

dok magla me jos krije...

znas da jutrom

moram se vratiti ljudima

biti njihov

a usamljen...

Noci ljubavi moja...

vjetre odani pratioce...

samo vama mogu zelje ispricati

u vasim njedrima se sakriti,

podijeliti svoje snove...

samo Vama...

reci kako boli...

voljeti...

Budjenje u dvoje...

Jedino sto ostaje u sjecanju

kao tragovi u izgubljenom vremenu,

jeste osjecaj kada smo bili zivi...

voljeli i bili voljeni...

ostalo su samo lica koja prolaze

tik pored nas...

potrudimo se naci slicnost

u ocima,

u rukama,

ali uzalud sreca traje trenutak,

zanos samo jedan cas,

dusa ostane ne probudjena

negdje daleko u svojim snovima...

I drvo zivota koje posadismo

kada nogama dotakosmo ovu zemljicu,

raste u nama stihijom vodjeno,

nadom budjeno,

da netko ce doci i obojiti njegovo lisce

svojim snom...

tako ziveci cekamo usamljene stope

koje ce pod njegovu krosnju leci

i zauvijek nasem drvetu zivota

njezne rijeci ljubavi saputati,

voljeti nas zbog nas,

voljeti nas san,

voljeti ono sto jesmo,

uhvatiti nasu ruku pod ruku

i povesti nasem svijetu...

Ali sreca je uvijek prazna,

casu vina crnog nam sipa tuga,

ispijemo do dna

a na usnama ostane gorak okus

i zelja jedina

ugledati na dnu ta dva oka voljena...

vratiti nekoga

vratiti ljubav

vratiti i barem na tren osjetiti

kako je to divno nekoga svim srcem voljeti...

sanjati i buditi se u dvoje...

zauvijek...

da nikada vise osmijeh sa naseg lica

ne ode...

Ceznja...

Ko sam bio ja?

Dali sam bio nekada,

ono sto sam sada?

Vjerujem da sam samo jos jedan sanjar

koji pod ovom nebeskom kapom hodi...

Pogled upucen ka gustoj magli,

i zivot zivis uzgred,

tek sto zivjeti morah

sa tugom u ocima,

tu medju ostalim licima,

uz ostali svijet...

A tebe sam jedinu zelio ljubiti

srcem svojim cijelim,

jer mnogo puta ja ljubih po navici

i bojah se bilo kome reci

zasto su mi tuzne oci

za cim to moja dusa zudi...

bojah se bilo kome to odati,

samo tebi sam to otkrio

i pustio drhtavo srce malo

jedino tebe ono se nije bojalo...

Njezne rijeci ja sacuvah

ruke vec dugo ne pruzah nikome,

ceznja me uzela pod svoje

u njoj topla postelja bijela

i tvoje uho,

na njemu usne moje

sapucu najnjeznije rijeci

koje su sacuvane samo za tebe...

Draga moja,

mila moja,

sa tobom zauvijek...

i dusa prepuna naseg svijeta,

u ocima suza srece bista...

ceznja me uzela pod svoje

vec nekoliko godina ima...

SRETAN 8.MART

SRETAN 8.MART ...NEKA VAM U OVOM DANU DOM ISPUNI LJUBAV I BUKET BIJELIH RUZA POKLONJENIH OD VOLJENIH...

Nekada

Precutah svima svoj san u mislima,

neke izgubljene predjele u tisini budjenja,

biserne kapljice nevine rose,

tihi sapat bosih nogu jutarnje setnje...

precutah...slagah...

Cutao sam vijekovima svoju zaspalu zelju

skrivah pogled sanjara u mnostvu nicega,

pretvarah lice svoje u ono kako drugi zele

i precutah gdje snivaju moje oci snene...

Drum za drumom i ruka za rukom izgubih se

u beznadju svoje nikom ne svacene potrage,

gdje to moje srce hodi,

za cime to bjesomucno kuca...

precutah...slagah...

Cutah...istinu...

da miris jorgovana u mojoj dusi spava,

jutra sretna u dvoje bez ikoga,

precutah...zanijemih...

zasto srce boli...

sta to ono voli...

ne rekoh...

to si samo ti znala citati...

nekada...

Ostat ce pjesma moja

Ostat ce pjesma moja

kao trag u vremenu,

zapis na klesanoj ploci

golim rukama...

Ostat ce stih koji se pamti i ponavlja

u samoci,

u mrkloj noci bez zvijezda

rijec ljubav ce ostati...

Ostat ce voljeni i ne voljeni

bez svog proljeca i jeseni,

putokaz k' suncu

crni oblaci vjecno ce prekriti...

Ostat cu ja,

zelja necija,

tuga mnogima,

samo bol svoja...

Ostat ce svijet nemilovan rukama

ne ljubljen voljenim ocima,

bistri potok mojih zelja

utihnut ce u idili svog zubora...

Ostat ce koliba zivota moga...

rusevna...

vrata raja zauvijek zatvorena,

ostat ce nista...

gola pucina daleka i njena oluja,

moja mirna luka potonula...

ostat ce ... moja livada ne kosena

jutrom ruza ne zaljevana...

ostat cu...

ja...

izgubljen medju ljudima

kada nisam nasao svoje

mjesto pod zvijezdama...