Velebitska Vilo...

Bio sam tamo gdje glas je muk

tisina jedina spoznaja,

bio sam tamo i nisam mogao cuti

dodir tvoj osjetiti,

bio sam tamo uz promukao glas

i sa suznim ocima te dozivao,

a u tmini jedino tvoj lik me pratio...

Bio sam tamo na litici

gdje vukovi vise ne zavijaju,

ruze ne cvjetaju,

osmijesi umiru,

ruke hladne postaju,

bio sam tamo

i tiho cuo u daljini

da mi ime dozivas

i uz njih jos jedna rijec SAN...

Andjeluuuu,

sjeti se mili moj

da snove odsanjali nismo,

taj glas me zvao

i na ivici usamljen sam stao...

Bio sam tamo,

beznadje okusio,

onako slomljen od svih bitaka

mozda i pozelio

da litica proguta ovo tijelo

nevrijedno zivljenja,

i vjecno da usnim

san koji dozivio nisam...

Bio sam tamo,

ali glas sam ti cuo

dali sam se zalud vratio

jedino moje,

da bih samo jednu noc

u kolibi prekrivenoj snijegom

uz tebe zoru docekao,

uz kamin i vatru zaspao

tvoje ruke osjetio...

Vratio sam se da na kamenu osamljenom

uz tebe budem,

vratio se da usamljeni ne budemo oboje

vratio se da ti kazem

volim te moja Velebitska Vilo...

Sudbina...

Osame su moja sklonista,

napustene pruge za nigdje

bez vozova i stanica,

moj put u nadolazecim

maglovitim jutrima...

Sada svatam sudbine kleti mac,

nad vratom mi stoji od rodjenja

taj moj zivot cijeli,

jedan iskorak ka sreci

i on vec ostricom zlom

pocinje sjeci...

Meni se neda sici na stanici

mirnih dolina koje srce zeli,

sudbina prokleta mi zla maceha

dok majke

ova dusa jadna se i ne sjeca...

Zato Vi dobri ljudi

koji srecu imate,

budite to i za mene

ponekada se sjetite Andjela

i recite sebi

presretni smo sto nam dusa

nije ukleta kao njegova...

Kad odu svi...

Onda kad odu od mene svi,

ruke kad dignu od mene

moje snove kad pokradu

zelje moje ubiju,

ruke mi svezu,

i bespomocnog bace u tamnicu,

samo ti mi ostani...

Nikoga ove oci ne trebaju

niti se tih zlih nakaza boje

zivota se srce ne plasi

samo dok me tvoje oci gledaju

tvoje ruku miluju,

za srecu mi samo trebas ti

moja jedina ljubavi...

I neka me niko ne svati

iz tamnice moje tijelo

na kriz neka razapnu

mojom krvlju neka se caste

mojom suzama neka se smiju,

ne nemogu da me uniste

neznaju to da urade

nemogu da me slome

samo dok si ti uz mene...

Za zivot mi trebas ti

za novo jutro sunca tvoje oci

za moje proslo

sadasnje

i buduce

pokloni mi svoje srce

da uz moje

ostari na nekoj osami

prepunoj ljubavi...

Praporci kocija...

Uvijek krive pute sam gazio

na svakom od njih zalutao,

zvijezde su skrili oblaci

dok sam tumarao u pomrcini...

Evo vec proslo je i stoljece

a ja jos luam u bespuce,

tek pomalo grane sunce zivota

podjseti me kako je ljepa sreca,

ali brzo se skrije

nestane,

i opet kazem dobro vece

moja kraljice tame...

Skrivam tu srecu koja kratko traje

duboko u sebi da je ne unistim,

prikupljam kao mrvice kruha

da postane jaka,

mocna,

da krene u poslednji svoj boj,

da krene ka njoj,

onako ozaren dam srce na dlanu

i zaboravim tamu,

zamjenim sa snom koji

traje vjecnost cijelu...

Tako naivno,

cisto i bijelo,

bez trunke lazi,

da progovori moja dusa

koja se skriva,

da nemislim igre ljubavi

i kako u par recenica

te dovucem do moga kreveta,

ne,

nezelim te za jednu noc,

nezelim te niti za neko vrijeme,

ja zelim te,

za sve buduce

sto dolazi da budes uz mene

i da me volis

da me zelis,

da uz mene staris,

da budes moja

i vise nicija,

da budem tvoj

i da ti dam cijeli zivot svoj...

Bas te noci uz praporce kocija

koje vuku se po snijegu,

tada kada zazvone sva zvona

i sreca bude na svim licima,

jedan Andjel ce otvoriti tvoja vrata,

to ce biti njegova poslednja bitka

i samo ce jedno pitati voljena,

dali je na drvcetu

umjesto zvijezde

figurica od Andjela,

dali je sreca tvoja u planinama

ili u nekim drugim ocima...

Sanjam...

Sanjam ti kose bujne

poput klasja zita

kako lelujaju

na tihom povjetarcu...

Sanjam ti oci iskrene

pune osmijeha i srece

kako me gledaju

i miluju,

tako cedno

prelaze preko moga lica

kao da nevjeruju...

Sanjam da bol zamjenih

sa zanosom,

sanjam da tugu zaboravih

i osmijeh stavih na lice,

sanjam da ljubav postoji

i da zbog nje vrijedi zivjeti...

Sanjam ti stopala meka

kako propadaju u travu,

leptiri oko tebe igraju,

sanjam kako mi vode na dlanu nosis

hladne,

planinske,

dok ti ruke drhte...

Sanjam svoj spokoj

bez igdje ikoga

poput gorstaka

koji zeli ostariti

negdje daleko od svih

sa zenom

koju voli...

Crno vino...

Daj mi da pijem nocas sestro

nepitaj za suze moje

zar su bitne i tebi

i drugima,

naspi mi samo crno vino

nek bude crno kao ova tmina moja...

Nemogu ti sestro veceras biti brat

dusa mi luta po snovima

krv moja vrela se zgrusala

a srce jedva da cujem

odisem ti sestro nekim daljinama

igubljenog pogleda

usamljen sam u nepreglednim poljima...

Nemam izlaza,

kroz to vino mozda ga nadjem

mozda mi ocima otvori neki put

mozda svatim sto svatiti ne zelim

mozda ti se sestro moja vise i ne vratim

ali neplaci

brat tvoj uvijek odlazi sam

i u tisini...

Volim je sekice,

volim je srcem cijelim

a ona nezna kako sa dusom se dijelim,

i bolje da bude tako

bolje da nezna kako je biti voljena

bolje da ne dohvati dugu sa neba,

bolje da nadje nekoga obicnog smrtnika

bolje da ima covjeka koji slici svima

mozda je bolje da se sjeca

kako je mogla biti sretna...

Ne placi seko moja

neplaci jer suza tvoja me boli

ona je iskrena

puna bola,

nemoj da se cakli na tvome licu nocas

znam da vec slutis kako bratu

zadnje case sipas

cutis i ne kazes

a vec znas

da cu sa jutrom otici u maglu...

Moram sekice moja

moram,

ostavljam ti ovu casu praznu,

i nju,

ako nekada navrati

reci joj

brat te moj volio i ginuo

za tebe,

sada svoj trag je zametnuo

nestao,

iscezao,

samo je zadnje ovo tebi napisao

ako ga volis

znat ces gdje da ga trazis...

Zivote moj...

Trebam jos samo jedan san

zar je mnogo zivote moj,

samo njega da odsanjam

pa neka bude i zadnji

zivotu moj umorni...

Tada neka i stanes

ovu dusu opijati

i kroz moje vene teci,

neka zgasnes u mom oku

i prestanes sa mnom se boriti

moje srce lijeciti,

neka utihnes

u meni zivjeti,

samo pokloni mi

jos jedan jedini

san u kojem cu sretan biti...

Neka bude to tvoj zadnji dar

dok napustas ovu dusu djeciju,

pokloni mi da joj kose dodirnem

zadnji i prvi put,

neka osjeti moje ruke

jer rijeci su puste bez dodira ovog toplog

bez ociju koje se tope,

bez usana koje vape,

bez drhtaja koji

ce srce njeno da uzme,

pokloni mi da je pogledam

i da joj led otopim,

pa sutra idi iz mene zivote

bar sretan

cu sklopiti ove oci nevine...

Uspavano srce...

Srce sam uspavao

u izgubljenim davninama,

medju rusevinama

starih gradova slatko spava,

sanja predivne sne,

tvoje ruke,

tvoje oci,

sanja i miruje

cekajuci na tebe...

Oci sam sklopio

i put neba poletio,

nezele se otvoriti

progledati,

uzivaju sklopljene

u idili pored kamina,

zamisljaju tvoje tople ruke

kako moje kose mrse,

nezele se otvarati

kada sanjaju svijet

u kojem si ti...

Ruzu rosnu sam sacuvao

u ruci mi jos stoji

za tebe je milujem,

tebi je zelim dati,

hoces li je uzeti

mila moja,

nudim ti je

za vjecnost cijelu...

Andjelu moj jedini...

Rodjen u inat drugima

nisam birao oca i majku,

nisam imao izbora,

nisu me niti pitali

dali bi zelio zivjeti u ovom svijetu...

A mozda da su se sjetili

ili barem na tren pomislili,

mozda bas tada bi uvidjeli

da nisam isti kao ostali,

da u mojim ocima je drugi plam

u srcu mom drugi je zar,

mozda,

mozda,

eh mozda da su se sjetili

mozda me nebi ni rodili...

Ovako glogov vijenac po rodjenju dobih

amanet mi to bi za zivot cijeli

rastoh uz njega

i sve vise me stezao

trnje sa mene nije imao ko pokidati

toplih ruku zeljan sam ostao,

vjecno zarobljenik svog labirinta zelja

zene koja voljeti do smrti moze

ahhh,

a toliko sam se trudio

pronaci je u ovom vrtlogu

cemera od zivota,

svoje sunce dohvatiti

i uz njega zivjeti...

Da oce,

da majko,

pored vas ipak siroce sam

koje samo Vam luta svijetom

sa samo jednom zeljom

zaspati pored voljene moje

njene usne da me ljube,

suze da mi pokupe,

glog da mi skine,

srce da miluje,

pustili ste me moji voljeni

da Vas Andjel bude niciji,

ucili me da se borim

a u mene niste usli,

moju ljubav za kojom vapim

niste svatili,

i kako sada bilo kome reci

da samo zelim

biti neciji,

ko ce moje snove voljeti

moje oci obljubiti,

ko ce sa mnom plakati

ko ce me tjesiti,

kome da dam ovu svoju snagu

i volju da se zivota ne bojim,

ko da me svati

kada ni Vi to niste mogli...

Vas sin se umorio,

u zelji da budem neciji

sagorio,

ostala mi je samo

ova noc koja u krilu me njise,

ona i samo ona

moje korake razumije,

moje suze brise,

i samo ona mi sapuce

Andjele neboj se

imas mene

jedinu koja te razumije...

Da,

ostala je samo ona

kao vjecna saputnica kleta,

a tako zarko zelim

zamjeniti je sa suncem

voljeni moji,

tako zarko zelim biti neciji

tako,

tako,

tako,

jako zelim cuti rijeci

VOLIM TE

Andjelu moj jedini...

Bojim se...

Zamolio bih te za ples

pod otvorenim nebom

dok kisa nam

obraze i oci kvasi,

ali nesmijem,

mozda se i bojim...

Pozelim u trenu tom reci

te rijeci koje nebo ruse

izgovoriti zakopana slova

porusiti granice

sa rijecima Volim te...

Zadrhtim dok se samo sjetim

da ti ruku u ruci drzim

stegnem da osjetis

da se vise nikada

zivota ne bojis...

Svega se bojim

cak i toga da te dijelim

ali trpim

sam u sebi zudim

skrivam i cutim

nemogu od toga pobjeci

ali mogu kriti

koliko te samo zelim

voljeti...

Bojim se,

smijem li to naglas izgovoriti

mozda me neces razumjeti

ljubav moju pokusati svatiti

mozda,

mozda me nemozes ljubiti

i moja biti,

i mozda

ipak u nekom starackom domu

sa kosama sijedim

svoj konac

usamljen cu docekati

sa sjecanjem

kako sam samo malo zelio

voljeti,

i u svojoj kolibi

sretan htio umrijeti...

Sjena...

Zar i ti moja sjeno

od mene bjezis,

osjecam nemogu te stici

svakim novim korakom

sve si mi dalja...

Evo i raskrsce ubrzo dolazi

pratit cu te nekako do njega

a onda izaberi sama,

ja cu lijevo

putem svojih snenih planina,

ti moja vjerna sjeno

uhvati korak bez straha

budi uz mene,

cuvaj ove moje snove,

ili moja pratiljo kreni desno

i stani uz rame

nekom novom nepoznatom...

Ovim umornim korakom

do Bozica cu stici

na raskrsce zivota,

tada mila moja sjeno

pogledaj u oci ovog sanjara,

budi jaka kao do sada

i reci gdje ti dusa spava...

Desno je magla

i neka nova sretna jutra

srcu nepoznata,

ili lijevo putem svojih snova

uz rame ovog Andjela

koji samo zeli na bozicnom

drvcetu biti tvoja

zvijezda...

Jagnje moje...

Zamisljam te kao pupoljak proljetni

i tvoju kosu bujnu osjecam

tu u mojoj drhtavoj ruci...

Snovima te dozivam

da pomilujes ove oci vlazne

dok gledaju tvoju sliku

kroz taj neobican ram...

Jastuk rukama grlim

svaku noc na njemu te vidim

njezno predjem preko njega

i sapucem koliko te samo volim...

Nemocan sam jagnje moje

da budem bez tebe

srece nemam kada nisi uz mene

jutro je novi mrak

a ledene ruke ne zele

da miluju druge tudje usne...

Dodji mi u snove

u moje ruke svoju glavicu spusti

i zaspi,

u tvoju javu me pusti

otvori mi svoje grudi

strah ostavi,

srce pusti neka drhti

voli me ljubavi,

voli i uzmi,

jer bez tebe moji su puti

izgubljeni...

Jedino moje...

Oprosti mi,

ako sam volio previse,

zaboravi,

ako mozes moje snove,

precuti,

nase sastanke i rastanke,

spali,

sve moje slike

i stihove za tebe pisane...

Porusi,

nasu daleku kolibu malu,

pokosi,

travke tek nikle,

vucjaka,

pusti sa lanca vukovima,

srce moje jedina,

pusti neka luta

usamljeno kada ga Vila

njegova nije voljela...

Nisam ti bio dovoljan

da budem jedini

za kim ces plakati i patiti,

niti naivan nisam bio

ali sam vjerovao

da postoji ljubav i zena

koja je vrijedna moga umiranja...

Sada odvec duboko si ranila

ovo malo srce moje

koje je izgaralo u zelji

da ima samo oci tvoje,

porusila si mila moja

i izdala

snove moje,

koje sam zelio

i sa kosama sijedim

da sanjam uz tebe,

jedino moje...

Oce moj...

Jos nisam zaboravio tvoj cedan pogled

tvoje grube ruke koje su bile njezne

kad bi dodirnule

moje obraze

i kose crne...

Nemam te,

a pamtim te,

oce moj...

Dozivam te noci ove

da umiris svog Andjela

i obrises mu ove suze sa lica

uvijek si to znao

tebe sam samo imao

za prijatelja,

brata,

ti si bio i ostao

moje jedino skloniste

od nemirne bure,

znao si moje snove

citao moje srce,

tebi sam oce moj

bio i ostao sin tvoj...

Nemam te vec dugo

a dodjem ti cesto

na grob i kazem sve sto reci

nisam smio

dok sam te imao,

dali me cujes

dok ti rukama zemljicu

milujem,

suzama ruze nakvasujem,

osjetis li svog Andjela

i njegov korak

dok dolazi

u tvoj mirni kutak...

Vracam tvoje rijeci

dok ti na klupi sjedim

usamljen ti dodjem

uvijek smo ja i ti

samo nase price imali

jedan drugog razumjeli

i kada bi cutali...

Volio sam te oce moj

svim ovim srcem malim

volio kada me jutrom budis

i kazes ajde Andjelu

idemo zoru cekati

gore u planini,

sretan sam skako iz kreveta

i krao se od majke i brata

samo da me uzmes za rukicu

i povedes u tu moju goru...

Nemam te oce,

i malo se zivota bojim

ruke mi drhte,

jos i danas pamtim rijeci

koje trepere

sine jaci si od stijene

i u tebi stanuju sve

daleke zore

koje obicni ljudi

ne svate

i da milijun godina zive...

Pamtim moj oce,

pamtim sve rijeci tvoje

a sada te nemam,

nemam ni Vile,

nemam nikoga,

tvoja stijena oce moj

polako se rusi,

tvoj Andjeo

sa samocom zivi

a tako cesto si znao reci

sine voli

i kada volis

voli srcem cijelim

i nikada ne zali

sto to cinis...

Ledena goro...

Klanjam ti se moja

ledena goro,

ovim rukama

na tlo ti padam,

koljena krvava

u tvoje travke stavljam,

dodjoh ti na kraju krajeva

stidan,

ubijen,

izdan,

usamljen,

mozes li me pomilovati

barem ti,

moj svijetu zeljeni...

Za utjehu te molim

tvojim bespucima

da lutam

i nadjem sam sebe,

mozes li mi otvoriti

svoja njedara

i primiti sina zalutalog

koji ti je na rubu

placa...

Mozes li ove suze moje

kad poteku,

skriti,

u potok pretvoriti

da ih niko ne vidi,

zelim negdje u tvojim kutima

skrivenim

sam svoju bol isplakati,

tugu otjerati,

izdaju ubiti u sebi...

Mozes li me primiti

pod krosnje borova

sumaglicom jutra me umiti,

nemam vise nikoga

moja goro od leda satkana,

ostao sam samm,

slagan,

razocaran...

Vjera me napustila odavno,

Boga nemam i on digao ruke

Djavla se ne bojim

jer ni on me nece,

i jedina vjera

koja je ostala

bila je ljubav moja jedina,

od nje sam ti sada zgazen,

od mog svijeta otrgnut,

moja koliba srusena,

prazan sam ti

moja goro,

prazna je moja dusa...

Molim te da lijecis ovu ranu moju

svojim spokojom

u noci tisine,

da vratis u moje zjenice

osmijehe,

na moje ruke drhtaje,

u moje srce osjecaje,

vjerujem ti goro moja

da me bar ti neces povrijediti

da ces bar ti moju ljubav svatiti,

da me bar ti

moj ledeni zaspali cvijetu

da me bar ti

neces

izdati...

Zid placa...

Polako cu navuci

ovu zavjesu na bini

i predstava je zavrsena

oprostite ljudi

idem putem svoga

zida placa...

Iza sklopljenog paravana

necete vidjeti moje suze

niti moje sklopljene ruke

kojima svijecu

u ledenom domu palim

usamljen...

Tiho poput aveti cu nestati

neki ce pamtiti

a neki brzo zaboraviti

ali pjesme ce ostati

kao poklon mojoj ljubavi...

Tada kada odem

iz vasih zivota

napustim i moju dusu

spomenite moje ime

u prohujalom vjetru

spomeni i ti

moja ljubavi,

bio je jedan Andjel

koji je samo zelio voljeti...

Nemojte crne ruze nositi

nemojte plakati

nemojte ni ceremonije praviti,

samo me pokopajte

tiho i necujno

da se ne bude ostali mrtvi...

Grumen ledene zemljice

stavite na moj kovceg

stavi prva ti

moja ljubavi,

neka zemljica bude

negdje sa visoke planine

pored neke kolibe

to neka bude

zadnje od moje zelje...

Da mi mirise dole

gdje neznam kako je,

neka me podsjeti

na cvijece i livade

kamin i zore

ljubav i zagrljaje,

neka me podsjeti

na moju Vilu

koja me nije znala voljeti...

Oprostite mi svi,

oprosti mi i ti

moja ljubavi

ako sam volio previse

i samo zelio

da budem voljen...

Polje krvavih makova...

Povijen sam u polju makova

prijatelju moj,

sunca nemogu dohvatiti

od korova tog krvavog,

nedaju mi glavu dignuti

zrake sunca uhvatiti

prijatelju moj...

Poklopili su moje latice

svojim crvenim,

moj korijen polako umire

niti kisne kapi

nemogu upiti

da vrate me u zivot,

prijatelju moj...

Osudili da odumrem

zbog samo jedne kolibe

koja zivot mi znacila,

a molio sam ih

prijatelju moj,

suzama preklinjao

nemoj te rusiti

moju kolibu staru

u njoj sam je ljubio

pored kamina

s njom snivao,

ne rusite je

bez nje

moje srce je polomljeno,

prijatelju moj...

Nisu znali da dusu mi vade

moje snove ubijaju

nisu znali da zivog me

sahranjuju,

prijatelju moj...

i tijelo se pobunilo

ocima Andjela sam pokosio

te pogane duse

ne,

nisam pitao tada dali je grijeh

srce je presudilo,

jer je voljelo tu kolibu staru,

stadoh tada na vrata njena

gord i spreman da ginem

za tu starinu

da je nedam nikome

da je cuvam

ali svatih

prijatelju moj

da sam usamljen,

moja Vila nije pored mene

na tim vratima...

svatih nemam zasto da se borim...

Tad pruzih

moj korak tezak k njima,

suze pustih niz lice,

oborih glavu da se ne vide,

pridjoh sa rukama pruzenim

i rekoh

"vezite me u okove

i sudite za moje hirove

ali kolibu ne dirajte

mozda nekada svrati do nje

i sjeti se mene"...

Eto prijatelju moj

sada znas zasto tamnicim

u polju makova

da moje latice niko ne vidi,

ali ipak zivim od pomisli

da stara koliba jos uvijek

u planini stoji,

i ceka...

Sada idi druze moj,

pricu imas

o Andjelu zarobljenom

u polju krvavih makova,

i na kraju samo jedno te molim

ako vidis

moju Vilu

reci joj

da ponekad svrati

u polje makova,

bosih nogu,

barem tabane da joj osjetim

prije smrti...