Gdje da podjem ove kisne noci
ni ove drumove vise ne poznajem,
noge mokre negdje same hode
i ovaj ledeni vjetar
sto kroz te kapljice probija,
ne osjetim...
zar je bitno sto oluju donosi,
zar je vazno sta ce biti,
odvec dugo me to ne zanima...
Negdje dole u to tlo oci zure
tupo gledajuci kako redam
stopu za stopom po toj vodi,
na tren mi se ucini
da vidim njene oci
zastanem,
ne zeleci uznemiriti
tu iluziju u odsjaju bare,
da malo barem traje,
ali kisa je neumoljiva
ona moju zeljenu sliku razbija,
tad uzdahnem iz dubine duse
i nastavim koracati
ka beznadju...
Sa mislima odlutalim
i dusom slomljenom
i dalje koracam negdje,
ali gdje me te noge nose
kao da znaju kuda su posle
ma kojem cilju me vode,
ni upola odgovor nisam nazreo
kad odjednom stadose...
podigoh glavu
da vidim zasto vise ne kroce
dali sam to stigao do kraja puta...
Gle i kisa vec bi stala
nisam niti osjetio
a u daljini kroz maglu
nazirah siluetu drveta,
onako poput zene koja je pognula glavu
i svoje duge kose pustila do zem lje
bas na to me podsjeti,
uzurbano krenuh da te kose njene sklonim
pogledam sta krije pod njima...
Pokretom laganim
sklonih te vrbine duge grane
dok mi lisce polako se zavlacilo u kosu
pogled se zaledi od nestvarnog prizora
u haljini bijeloj
i sa svijecom u ruci
sjedila je tako usamljena
na ledenom kamenu
ta moja Vila...
Oci bijahu u suzama
a ruka je drhtala
dok tiho nije progovorila
"Andjelu...
moja nada nikada nije prestala
svaku noc za tebe sam svijecu palila
da ti obasja put do mog
zatocenistva
da me pronadjes mili moj
u svim nevremenima
i cekala bi te ljubavi moja
ovako sama stoljecima"...
Pomislim da sam neki list na grani
koji se odupire vjetru,
kisi,
snijegu,
onako prkosi svim tim nedacama,
jer zeli biti na tom drvetu,
jarko zeli pripadati tu
gdje nadomak njega je drugi list...
A onda dodje oluja,
pokida mnoge grane tog predivnog stabla
to zeleno lisce popada tek tako po tlu,
gledajuci taj prizor okrene se
ali ni tog lista nadomak njega
nema vise,
ostade sam...
na polomljenom drvetu...
Onako gordo sa rosom na sebi
koje podsjeca na suze
osjeti da je usamljen
i nemocan vise boriti se sa vjetrom
a mogao mu prkositi jos uvijek
ali vise razloga za to nema...
I taj list postade pomalo zut
poce da vene,
dok obican povjetarac ne dodje
a on se pusti u njega
da ga ponese i baci
na istu tu zemljicu
gdje drugi su davno prije njega
zavrsili...
Ponadao se,
da ce bas mozda pasti
do onog lista koji mu je bio tik do njega,
zbog kojeg se odupirao tom vremenu,
da ce mozda opet biti tako zuti skupa,
ali nade njegove nije cuo vjetar
i baci ga na mjesto
gdje nigdjenicega nema,
samog...
kao osudjenika
koji je dugo prkosio
i na kraju poklekao...
Sada u samoci samo se sjeca rijeci
koje su saputali na grani
on i list do njega
"Voljeti znaci osjetiti besmrtnost"...
