Kada bih imao...

Kada bih imao jednu kolibu malu,

i u njoj jedan tepih topli,

jedan kamin

i koju grancicu u njemu,

meni bi bilo dovoljno...

Nije vazno kako se zove grad i ulica,

ne marim dali je to uvala

ili planina,

jeli to na pocetku

ili kraju svijeta,

to nije bitno...osim samo jedno,

da je tu uz mene zena,

da si tu uz mene...

Ti voljena...

Da...

to bi mi bilo dosta

sve ostalo je nista,

sve ostalo neka drugi imaju,

neka uzivaju,

za mene neka ostave mrvicu malu,

kolibu...

tepih...

kamin...

biti ce dovoljno...

mozda i previse,

da biti ce da je previse,

ma neka sve nose,

ja zelim samo Tebe...

Gdje nema tebe...

Gdje nema tvoje kose guste

tamo su moje ulice puste...

Gdje nema tvoga oka sjaj

tamo je u mraku moj ocaj...

Gdje nema tvog sunca sa lica

tumaram nasumice na obroncima litica...

Gdje nema tebe

tu nema niti mene...

prestaju kucati srca

za oboje...

U Tebi me ima...

U tebi me ima !

vise nego srce malo moze da podnese...

u svakom koraku,

u svakoj ceznji,

u svakoj zelji,

u tebi me ima...vise nego tebe same...

I nisam bolest,

ali postaces bolesna od mene,

i nisam pokrivac,

ali pokrit ces se sa mnom,

i nisam dragocjen,

ali zeljet ces me vise od bilo koje zelje!

Jer...u tebi me ima...

Iza tvojih ociju koga si skrila,

ko Ti snovima hara,

koga pod kozom cuvas

i kao krv vrelu nikome nedas!

Da...u tebi me ima...

dali to znas?

ili moram da ti sapnem ja

koliko Te u meni ima...

Tama...

Dolazi tama...slutim!

Tama u ocima,

Tama u koracima,

Tama u srcu...

Zaboravljeni vjetar duse

ponovno se budi...kida,

raznosi prasinu zivota...

Sakrio bih se veceras moja Noci

u tvoju tamu,

u krilo tvoje,

i zaspao...tiho...po prvi put sretno...

Dugo...predugo,

na ruke se navukla paucina

u mome nebu kisa

nema zrake sunca...

I ostajes mi samo Ti...tmino...noci,

kao jedina utjeha

koja nista ne pita,

cuti i place...

miluje grubo...

boli...ali trpim,

jer Ja nemam nikog drugog,

osim Tebe i tame tvoje...tamnice moje...

Cekam te...

Cekam te u polju crvenog korova

medj' milion rascvjetalih makova,

tamo gdje duga pocinje i zavrsava,

a san o sreci postaje java...

Cekam te usamljen na zemljici toj,

tu gdje tuga nesmije doci

gdje suze radosti samo smiju poteci,

cekam te...

da ti kazem te dvije rijeci male...

volim te...

Cekam te u krosnji jorgovana vrtnog

poput malog pticeta scucurenog,

dodji pod njega onako mirisnog

pogledaj raspupale cvijetove

i nadji moje oci

koje kao dvije suze sjaje...

cekam te...

njima da ti kazem

nedaj me nikom milo moje...

Cekam te u snu

da pomirisem tvoju kosu gustu,

cekam te u jutru

da otvoris na jastuku trepavicu,

cekam te...da mi pruzis ruku i povedem te,

tamo gdje sretne ljubavi idu...

.....

Za Vas koji ste po prvi put na ovim stranicama,i one koji su od skora...hvala od srca sto citate ove rijeci,ali molim Vas neka bude moje ime Andjel,ili kako vec zelite da me zovete.Ove rijeci ne pisem da bih privukao paznju,da bih zavodio,da bi me neko zelio,ove rijeci pisem da dusi podarim malo mira,ove rijeci pisem zbog...davno sam to napisao...

Komentari prije su bili dostupni,ako se vratite unazad mozda svatite zasto sada su uskraceni...ali svakako u skoro vrijeme Andjel ce se povuci...tada svi mozete pisati sta zelite...Oprostite...

Divlja Ruza...

Zvala se Divlja Ruza,

kazu mama je nije dovoljno voljela,

otac nikada zagrlio,

prijatelji njeni

svi su je pokusali izdati,

vremena kada se osjecala potrebnom

ona se nije sjecala...

ljubav za nju je bila slijepa ulica

u kojoj nikada nije bila...

Zato je bjezala,

navikla da bude sama,

sa bijesom na usnama

pokusala da opravda bol u ocima,

jer nije nikada letjela nebom,

nije imala nikog

da dijeli tugu sa njom...

I prvog dana kada sam je vidio

znao sam to je ta,

sa usnama crvenim i divljim,

poput krvi...

Ponudih joj ruku

i toplinu u mome zagrljaju,

zelio sam brisati joj suze s lica,

pazljivo,

iskreno,

povesti je do rijeke ljubavi...

Rekla je "Andjele,pricekaj me malo,

bojim se...ovo je za mene strano,

bojim se...jer srce je zadrhtalo,

nikada ono nije voljelo"...

Dosao sa drugi dan

i donio boje krvi ruzu,

u dlanovima trnje njeno

niz ruku krv moja vrela,

zelio sam objasniti

da ljubav boli,

ali mnogo manje nego sto mirise,

da sve ruze

mogu polomiti trnje ako se iskreno vole...

Zelio sam da me prati,

prazninu i tugu njenu

zelio sam da zaboravi,

zelio sam da me ta Divlja Ruza

kao nikoga na svijetu voli...

Zelio sam...

i dosao sam...

ali moju Divlju Ruzu nasao nisam...

kazu mama je nije voljela dovoljno,

otac nikada zagrlio,

a Ja sam zelio

voljeti je za oboje...

Zvali su je Divlja Ruza

ona koja nije voljela,

ona koja se nije bojala,

a sada suza u oku blista

sto nije toplim usnama

poljubila svoga Andjela...

Klisura ljubavi...

Tu na mojoj stijeni zaboravljene klisure,

gdje vazduhom treperi tisina vijekova,

borovi mirisu svjezinom smole,

tu je moj dom...

tu sa crninom svojom,

trazim kroz maglu izgubljenim pogledom

nekoga...koga sam zvao mojom Vilom...

Tu gdje slapovi biserne vodice izviru i poniru

ne dajuci rukama nicijim lice umivati,

tu gdje su travke zelene

kao tepih prosute za noge bose,

tu je moje srce...

tu usamljen stojim,

sam sebi mirisem,

sam sebi sapucem,

sam sebe bolim...

Tu gdje povjetarac tihi kose mi mrsi,

svilenkasta maglica lice miluje,

tu gdje vrijeme stoji,

tu...u moju klisuru

dolaze samo oni zaljubljeni

i cekaju kroz maglu sjenu

cekaju svoju voljenu...

cekaju svoju Vilu...

Ti si moj svijet...

Moj svijet satkan od paukove niti

na kojoj blistaju kapljice rose,

svaka nit svilenkastih snova

po jedna tuga...

i svako jutro novog budjenja,

pokida moju divnu sinocnju mrezu,

koju spletoh ocima sklopljenim...

Moj svijet prestaje

tamo gdje moram da idem,

i dok koracam pola mene i dalje spava...

Moj svijet si Ti,

da bih budan sanjao

da bih mir svoj nasao,

u njemu nedostajes samo

Ti...

Trebam te u mome svijetu

da vjecno otjeram tugu iz ociju,

svojoj dusi da podarim

naj ljepsu ljubavnu pjesmu,

treba te moje srce

da ga tvoje ruke bijele uzmu

i usne tople poljube...

treba te ovaj moj svijet...

trebam Te...Ja...

Ruza u snijegu...

Ruza u snijegu i led na propupalom crnom cvijetu,

rodjena u inat svima,

laznim prijateljima,

dusmanima,

ne voljenim ljubavima...

okovi u srcu vjecno stoje od usamljenosti

u tom bijelom svijetu...

Suza tisine gorka,

stoji na zelenim listovima,

zaledjena...ne isplakana,

sama...

gorda...

iz nicega porasla

na svaku bol navikla...prezivjela...ostala,

jedna i jedina...

ta ruza snijegom okovana...

Listovi njeni ne vidjese sunce,

korijen njen ne bi zaliven suzom istine,

latice njene ne dodirnuse ruke tople,

i nikada osjetila nije... sapat duse...

usne vatrene,

koje kazu samo rijeci dvije...

Volim Te...

Tuga u srcu skrivena,

bol u dusi nikom ne ispricana,

i san zakopan u dubini njenog pupoljka...

mozda dodje netko...

da je grli,

da je ne kida,

da je ne lomi,

da je voli...onakvu kakva i postoji,

da je ljubi i vjecni snijeg sa nje,

usnama otopi...

Nadala se snjezna ruza

ljubavi nad ljubavima,

ali samo jedno nije znala

ljubav boli...vise od vjecnog leda...

i samo prava ulazi tiho u srce...

ostaje...

zivi...

place...

i ljubav za ljubav nikada ne moli...

ona se jednostavno...

prosto...

istinski...

ona se...samo voli...

Zbogom pjesmo radosti...

Oprosti moja pjesmo sretna

ove ruke te nemogu vise pisati,

iz krhotina polomljenog srca

nema rijeci koje ti mogu darivati...

Ostavljam te pjesmo sretna

idi nekim drugim veselim dusama,

biti ces poklon,

biti ces pjevana,

biti ces voljena,

biti ces pisana nekim drugim rukama...

ali mojim san i tuga pliva...

ali mojim...vise nikada...

Odlazim pjesmo radosti

u zagrljaj tame vjecnosti,

na neko svoje izgubljeno nebo

gdje vuka zovem jedinim prijateljom,

kaljuzu blatnu mijenjam sa rijekom,

tamo gdje srecu ne ispija niko

tamo gdje nazdravljaju tugom...

Zbogom moja pjesmo sretna

ja nisam rodjen da te pisem ovim suzama,

Ti si stvorena za nekog pisca

koji ulazi tvojim rijecima u srca,

ja ti nisam taj,

niti pisac,

niti covjek,

ja sam samo prosjak

koji izgubljeno luta

moleci za gram necijeg srca...

Moja poslednja pjesmo sretna

mojom rukom neces vise biti pisana,

ostani amanet onima

koji te pisu veselo buducim pokolenjima,

ja nisam pjesnik,

ja nisam sretan,

ja sam tuga i bol

od toga satkan...

Zbogom pjesmo moja,

jorgovanom mirisnim kicena...

Sjecam se bio sam ziv...

Kad me tuga uzme pod svoje

ugasi u zjenicama baklje sto gore,

kad mi bol pokida njedra bijela

i krene teci mojim venama do srca,

tek tad sjetim se da sam nekada bio ziv...

Tako od jutra do sumraka,

od ruza do placa,

umirem svakim novim danom

koji se radja,

sjetim se bio sam ziv...nekada...

a onda sam umro...

sad ovako mrtav zivim...

Moj bijeli snijeg nevin i cist istopio se,

put do planine zelene i seljancice uplakane

zarastao u trnje,

moja koliba snova porusena...napustena,

u samoci svojoj kao ptice hudi i place...

Sjecam se bio sam ziv...nekada...

zbogom moja pjesmo radosna...

Nocas bih...

Nocas bih oci tvoje

malo ukrao u snu,

da mi svijetle u mome mraku...

Zelio bih i tvoje ruke

da me ugriju

u toplom zagrljaju...

Nocas bih te okovao zvijezdama

koje gledam sa prozora

i rukama zelje

donio do moje postelje...

Nocas cu biti stijena

morske obale,

na kojoj lezi tijelo tvoje

dok tiho sapuces

snove svoje...

nekome ko je daleko

a ipak cuje te...

tu je pored tebe...

Nocas bih te pretvorio

u zjenicu oka moga,

i pomilovao svaki tren

svojim trepavicama...

Juce,danas,sutra...

cijelu vjecnost

Ti si moj svijet,

koji zelim obgrliti

toplim rukama,

i voljeti do Boga,

i nazad...opet...

i opet ako se rodim

ja bih samo tebe da volim...

Nasao sam Te u sebi...

Trazio sam Te u snu,

trazio u svome nemiru,

tvoje krupne oci

trazio na propupalom proljetnom cvijetu...

Trazio sam Te u pjesmi,

najljepsoj...

jos nikada ne ispisanoj...

Trazih tvoje tragove

i bosa stopala

na putu ka vjecnosti,

potrazih tvoju sjenu

na zelenoj livadi

u drvenoj kolibi smiraja moga,

i zalutah Ti mila moja...

Idem za nigdje,

i placem za nista,

tumaram bespucima nasumice,

dok pred ocima vidim tvoje lice

a dusom pliva miris jorgovana

koji sinoc ukradoh iz tvoga vrta...

Trazih Te...

i nadjoh...

tamo gdje jedino nisam smio da pitam...

nadjoh te u sebi,

u srcu,

u dusi,

u tijelu...

to vise nisam ja

to si Ti

koja stanujes u meni,

i sve moje pripada samo Tebi...

Dvije male rijeci...

Od vremena tog,

srce pretvorih kamenom,

popuca sav led kristalne duse moje

rasu se njedrima kao inje prije zime,

i pokusah rijecima opisati dvije male rijeci

ono sto bi trebalo ljubav da znaci...

Za ispis zelje moje,

trazim nebesku hartiju

i pero od beskraja vece,

po modrom svodu pjevao bih slovima vjecnost

a opet nista ne bih uspio reci,

kada sve puste rijeci stanu u samo dvije obicne,

dvije koje zamijene opise nepotrebne

tako male... a tako blistave kao dvije zjenice

u njih zivot moj cijeli stane...

ma...

volim te...

Zar trebam nesto drugo reci,

sve to u nedoumice pretociti,

pa zapetljati da se zbune filozofi,

ipak nebo,

kisa,

duga,

i sva moja tuga

stanu u dvije rijeci

koje punim njedrima svojim

vrisnem nebu,

ljudima,

Andjelima,

tako male a do smrti vjecne,

volim teeee...ludice...

to je nesto od mene mnogo jace,

i kada Ti ovo kazem

znaj da u meni sve place,

od zelje da Ti to sapnem bas u lice,

pogledam Ti okice,

uzmem rukice,

i povedem putem nase kolibe

u kojoj moje srce ostade,

kucajuci usporeno na stolu starom

navijeno isparanom gramofonskom plocom

koja ponavlja,

na jednom dijelu stala...

volim te...

volim te...

volim te...

Sapni mi...

Nemam prosce da te prosim,

nemam novce da te kupim,

nemam druga ,nemam brata,

ja ti nemam nikoga,

osim svoga srca...

U njemu samo jedna zelja tinja

da skine rosu sa tvojih usana,

upije sav tvoj drhtaj u ocima...

Ljubio bih te nocima,

po kisi,

uz stud,

uz zar,

ljubio bih tijelo tvoje,

kao da je prvo,

jedino...

zadnje...

i ne bih nikada stao...

Dali znas kako izgleda ljubav

koja nitima ispletena je

od strasti,ceznje,zelje?

dali znas kako mi kreveti mirisu

nagom kozom tvojom?

Mozda neznas,

mozda se bojis ruku mi uzeti,

mozda se bojis da cu otici...

mozda je uvijek mozda,

a samo jedno je istina

zaviri u srce svoje

poslusaj jednom zelje njegove,

neka ti sapne,tiho...

neka nitko ne cuje...

i tada mi reci koga ono voli

ko u njemu stanuje,

cije oci tvoje srce malo zeli...

cije ruke,

tvoje kose netaknute nocima traze...

Sapni mi...

odaj mi...

zelis li me poljubiti...

dotaci...

i svoje prste u kosu mi uvuci?

Bebo...

Ja znam kako ti je tesko

kada se nekog voli,

a on odlazi

i nije bilo tvojom greskom...

I nemoj bebo pitati

jeli slobodno uz mene mjesto,

bolnu ranu na srcu

ne... ti ne otvaraj nikom...

Pomislit ces mozda

da nekim novim licem

izbrisat staru ranu,

ali ja ti nemogu tako

ja u dusi nosim

ljubavnu bol od neba vecu...

Zato u mome kutu

ti ne trazi spas,

i ja bi zelio da me neko voli

ali ti nisi ta...

pusti me bebo i idi

ja ti nemogu pomoci

kad kroz tebe gledam

i moje srce samo Nju vidi...

Odlazi i ponekad upali svijecu

za Andjela koji sjedi izgubljen

sam u svome kutu,

cekajuci svakom godinom

sijece svoju kosu dugu,

i ima samo pjesmu

u kojoj suzama crta svoju ljubav

vjecnu...

Lanac bola...

Svratih jucer do prodavca starog

pa upitah

da nema jos koju starinu

bas onako nalik njemu iz nekog njegovog vijeka...

Rece da,

pribavio sam ti nestosto cuvam jos od zadnjeg tvog dolaska,

ovdje je ispod pulta

i nije za nikoga osim tebe,

zove se lanac bola...

Nanizan je poput djerdana,

poput brojanice bez kriza,

i nemoj da te cudi sto nema tog privjeska,

jer taj kriz ... to si ti,

razapet si na njemu sam u sebi...

Ahh,starce...

zasto me tako oholo vrijedjas,

kao sin bez oca ja pokucah na tvoja vrata,

zazeljeh da te zovem i oce,

a ti mi darujes nesto sto niko nemoze da nosi,

pa zar i ti da me kaznis...

Ne sinko varas se,

poklanjam ti nesto sto nemoze svako da nosi,

i stavljam ti to oko vrata da osjetis

kako svaka kuglica boli,

ali zapamti sinko moj dragi,

nit koja te bobke drzi je ljubav,

ta nit kroz svaku bol je prosla

i na kraju se zakopcala...

spojila...

ljubav je napravila ovaj lanac bola,

i kada se ona jednom zakopca oko vrata

nikada vise ne spada...

tek tada ce mili moje djecace

i osmijeh iskrene srce na tvoje lice da dodje...

Uzmi ga,

besplatan je za tebe,

ali ponesi i ovaj drugi,

jer znaj kako tebe ljubav boli

jos vise boli onu koja te voli,

uzmi ponesi i njoj

i samo jedno reci joj,

neka zakopca ovaj lanac ljubavnih bisera

oko tvoga vrata...

Ljubavi...

Sakrit cu se

u naj udaljenijem kutu

kreveta tvoga...

i mirisat cu Ti

poput propupalog jorgovana...

Pod stopalima tvojim bosim

biti cu meka prostirka

koja te vodi

put odsjaja u ogledalu

tamo ces naci

moje usne boje zrelih jagoda...

U sivilu neba

pomijesat cu dugine boje,

iscrtati lice tvoje,

obrise tvoga tijela

okovat cu vecernjim zvijezdama

da mi sjaje...da ih grlim,

da ih imam kao Tebe...

Zelim da budes moja jedina ptica

koja leti pod burom i olujom,

pati,

boli,

voli...

ali zeli doci do svog smiraja...

zeli sletjeti na ostrvo gdje njen Andjel spava...

Zasit cu sve tvoje bolne rane

da iz njih vise krv ne lipti,

opravdati noci besane

pred nebom koje ce da se stidi,

i reci...

"pocetak je moja ljubavi

onda kada se pocne smrtno da voli"...

Sreo sam je u snu...

Sreo sam je u snu dok spava,

izgubljenu,

gordu i plahu...

I nisam je zelio probuditi,

jer predivno je okice sklopila,

kose po jastucima raspustila

i poput djeteta trazila praznim rukama

po postelji bijeloj,

nekoga svog,

nekoga voljenog...

Bila je tako divna

ta moja Vila...

Spavala je zaboravljena od svijeta,

zaboravljena od ljudi,

zaboravljena od ljubavi,

na nekoj svojoj planini zivjela

i cekala,

kada ce san krilima vjetra donijeti

ono sto ce vjecno voljeti...

Ruke bi u molitvu stavila

i nocu sa tisinom uz svijecu

prema svojim snovima krenula,

lutala usamljena zelenim livadama

sa nadom u srcu,

da jos jedna slicna dusa

stanuje tu na izgubljenim poljima snova...

Tu sam je sreo,

tu u svome kraljevstvu,

i nije znala da je ista ja,

da sam isti ona...

dva bica

a jedna zelja,

dva bica

a jedan san...

ne nije znala

da je njena molitva uz svijecu ispunjena

da su njeni usamljeni koraci

dobili pratnju...

Preplasena pocela je bjezati od svoga sna,

zeljela je prestati sniti,

zeljela je zelju povuci,

svijecu ugasiti,

jer san je poceo boljeti...

ali zalud srce je pocelo voljeti...

I sada dok je gledam kako tiho spava

pomislim sta to sanja,

dali u snovima grli svoga Andjela

dali me jos uvijek voli...

ta moja Vila...