Kako bi bilo divno...

Hladna jutra tisine

koja bih oplakao neki drugi put,

srce ploce mermerne

razbio bih i bacio u kut...

da to sam ja!

na korak od vrha do dna...

Uspavani lahor koji dusom mili,

slobodan sokol koji nebom jezdi,

sta im vrijedi kada cu sve u uragan pretvoriti,

sokola do zvijezda povesti

i nece me moci pratiti...

sta vrijedi zivjeti...

bez ljubavi...

Eto na kraju svatih ja sam ipak usamljen,

zvjezda sjevera koja bi ovu noc bila u tvojim rukama,

sjajna,

vrela,

nasmijana kao nikada...

ali...nema te...

kazaljke su stale...

kazu mrtve duse se bude sa ponoci...

lazu...

jer na moje prozore godinama niko ne pokuca...

valjda se boje

kucati na okna koja od ljubavi su satkana...

Tako sam usamljen u prostirki bjeline,

vjetar zarobljen u sobi tisine,

srce na podu...kuca

sta to na njemu pise pokusavam vidjeti,

urezane su te rijeci,

niti suze ih nemogu izbrisati,

volim te ludice

kada ces vec jednom to svatiti...

I ove ruke koje pruzam k njemu nisu moje,

volio bih vratiti ga u grudi svoje

ali sta kada niti tijelo nije moje,

sve je to tvoje...

nisam zelio ali sam pozelio,

nisam htio ali se dogodilo,

sanjao sam i usnio,

kako bi to bilo divno

da me volis barem malo...

Nedostajes mi kao zivot...

Nedostaje mi blagi povjetarac u mojoj kosi,

zumbul mirisni izgubljen u zelenoj travi,

nedostaje mi planinsko sunce na licu,

bistri potocic mali u svom zuboru...

Nedostaje mi u praznoj ruci tvoja ruka,

na usnama zrelim okus tvojih usana,

nedostaje mi srce moje iz grudi

koje spava tamo uz tebe u tvojoj postelji...

Nedostaje mi ona moja dusa izgubljena

koja je davno otisla od mene

pa sad uz tebe seta,

nedostaje je mi moj smiraj kolibe male

u kojoj te upoznase ove oci sanjive...

Nedostajes mi Ti...

bez tebe sam sjenka,

nedostajem samom sebi...

nedostajes mi...

ne kao zena...

ne kao ljubav...

ne kao tren...

ne kao ceznja...

nedostajes mi kao Zivot...

Crveni mak...

Izrastao u polju zita

ni kriv ni duzan,

predivan cvijet krvavi

taj mak korov koji pati...

Zelio je svima reci

da nije htio tu izrasti,

skrivao se u klasju

ali zalud latice crvene

tako divne,

lako se pronadju.

Nije zelio kvariti polja blagorodna

cak bi i svoju rosu,svoje suze

poklonio klasju koje cvjeta,

od sunca skrio listove zelene

i trazio svoj mir u polju kojeg ceka zetva...

Ali nebi sudjeno tom predivnom cvijetu

da pronadje ljubav svoju vjecnu,

da uz nju doceka zetvu...

pokosise ga...

pokidase...

ti kosci nemili

koji u svome vrtu ne zeljese korov krvavi...

I pade srce,

pade dusa njegova,

polomise njegovu stabljiku zivota

samo zato sto bi ljep i zanosan

samo zato sto imao je svoj san

i bio prkosan,

ubise taj cvijet krvavi

koji je zelio samo malo ljubavi...

I bi mak crveni

prozvase ga korov

samo zato sto zelio je da voli...

zelio da ostari

uz ljubav koja istim nebom plovi...

Nisu me ucili...

Pogledam iza sebe

moje stope ne ostavljaju trag,

jedan zivot u tami

koji ne bih zelio nikome...

Nikada nisam vidio sutra,

nisu me ucili

da postoji bol veca od boli,

nisu me ucili

da postoji rijec ljubav

i da bez nje

zivimo mrtve duse,

sa njom zivimo svoje snove...

Nisu me ucili kako popraviti

slomljeno srce,

kako zaustaviti suzu

kada sama od sebe pada,

nisu me naucili

kako ubiti svoj san...

ja to neznam

ne razumijem...

priznajem na tom putu nevin sam...

I vidi gdje sam ti sada

u ljubavi svojoj stojim do grla,

nemogu da disem,

ceznem,

patim,

volim,

i jedva glas mogu da pustim,

osjecam unutar sebe raspadam se...

a neznam,nisu me ucili

kako prestati voljeti...

ja to neznam...

i ne zelim nikada saznati...

ostajem...

priznajem...

umirem...

ali...

volim te...

Reci mi...

Reci mi zasto ruza ima samo jutrom rosu

dali to place za sinosnjim snom,

reci mi zasto lane ima tuzne oci

dali je to sto mora bjezati cijelog svog zivota?

Reci mi zasto poneki jorgovan nikada ne procvjeta

dali je to sto sunca ljubavi nema,

reci mi zasto palimo svijece i stavljamo u prozore

dali to nekoga potajno ocekujemo

a cutimo...

nesmijemo niti to ime da izgovorimo?

Reci mi zasto Bog voli sve bijele Andjele

samo crnog ne priznaje za svog,

dali to sto crni voli jednu zenu

a svi ostali ljubav dijele svakome?

Reci mi zasto je moja koliba pusta

dok sjedim usamljen pored njenog kamina,

dali je to sto nemam vise nikoga

a samo sam Tebe zelio kao nekoga svoga?

Reci mi gdje sam to doveo ljubavi

do najvece ljubavi nad ljubavima

ili do najveceg bola nad bolima,

a da nisi niti osjetila

koliko se moja krv

pod tvoju kozu uvukla

i tece kao nabujala rijeka

do tvoga srca?

Ostrvo ljubavi...

Moje pjesme tuge i bola

mozda su moja sudbina,

poneki krik u samoci sto pustim

zagrizem usne da ne kazu sta zelim,

i zivim...onako zivim

i placem,

toga se ne stidim,

bolujem jer boli...

i samo svojoj pjesmi to mogu reci

jer navikao sam nemati nikoga...

Nisam onaj kojeg ljepota plijeni

za kosom i ocima necijim zudi,

ja bih malo vise ili malo manje

zelio bih dusu tvoju,

srce tvoje,

ostalo dijeli kome zelis

ali to dvoje cuvaj za mene,

kao sto ja poklanjam ti sve sto je moje...

I reci ...

sta cu ti ja

covjek sa dva lica,

jedno koje zivi medju ljudima

a drugo vjecna sanjalica...

putujem nekim svojim morima

sanjajuc izgubljeno ostrvo bez ikoga

na njemu samo jedna zena

koja me ceka sa suzama u ocima...

svijecu pali duz obale cijele

kako bih nasao svoje izgubljene pjescane plaze...

Zato ljubavi moja

nemoj me voljeti malo,

nemoj niti malo vise,

nemoj me voljeti mnogo,

ja bih jedino moje

da me volis beskrajno,

do smrti i nazad...

i opet kada se probudimo

u nekom novom vijeku

ja bih opet da mene volis

i samo uz mene se budis...

vjecno...

beskrajno...

i jos dalje...

zauvijek...i poslije smrti...i poslije zivota...

dva bica koja ne trebaju nikoga,

vjecno sretna i samo sebi dovoljna...

na nekom osamljenom ostrvu

uz jednog psa kao druga

koji ce jedini nijemo svjedociti

kolika je to ljubav nasa...

Stablo...

Kao stablo koje vjekovima hudi

oborenih grana prema svome tlu

na koje niti ptice vesele ne slijecu

bez lisca,

bez vjetra,

bez kise,

tako moja dusa polako vene...

Potrgano lisce razneseno na sve strane

ohole strane stope gaze,

u kaljuzi zaboravljeno lezi,

a moje stablo nema volje ponovno listati,

nanovo beharom se okititi,

zamirisati,

procvjetati...

Gle i nadomak tog stabla

jedan prekrasan jorgovan iznikao,

pod njegove ogoljele grane se zavukao

njegovu krosnju zeli da mirisom omami,

ali zalud...

moje stablo i dalje hudi

u nekom svom svijetu zivi

masta o nekom proplanku na dalekoj planini

tamo bi zeljelo da se odseli

i svoj predivan cvijet na granama pusti...

Bez tebe...

Bez tebe kao nebo bez sunca,

bez tebe kao riba bez vode,

bez tebe kao ruza bez zemlje,

bez tebe...ko sam ja,

samo sanjar bez svoga sna...

Bez tebe nestat ce zvijezda,

jorgovan prestat ce mirisati,

bez tebe ove usne ce presusiti

jutra dana smijenit ce noci bez kraja,

bez tebe...lutalica sam bez doma

siroce malo bez zagrljaja

covjek bez sjaja u ocima...

Bez tebe noci snjezne bijele

postat ce ugarak crni pepela,

postelju od pelina

zamijenit cu stijenom od kamena,

a moja dusa zaspat ce

vjecitim snom...

bez tebe...nema niti mene...

Bez tebe u ovom svijetu se gubim

ciganine stare castim

dok pjevaju i placu,

ponekada i rijec izuste koju

kazu...

zasto Andjele

zasto tvoje ruke su prazne

zasto uz tebe nema tvoje Vile?

a ja cutim

srce stegnem da ne prepukne

jer znam

bez tebe sam...

Pored rijeke...

Bio sam pored tvoje rijeke

cekao...cekao,

rukama negdje u rijeci te trazio

i zvao,da zvao sam te...

ali moje rijeci samo tuzna vrba slusala,

i kao da mi sapatom svoje duge kose

kroz zeleno lisce rece,

"Andjele ona nece doci"...

a ja se nadao,

iznenaditi zelio,

u zelji izgorio

kada srce je spoznalo

da ime mi izbrisano

sa stabla stare vrbe,

osta samo rijec VJECNO...

Podigoh ovo umorno tijelo

i zakoracih ulicama bezimenim,

uz put prosjaku poklonih buket jorgovana

koje sam tebi zelio darivati,

neka ih nekome pokloni

kada ja nisam imao kome uz poljubac dati...

Bio sam tu pored tvoje rijeke

i zvao te...

da me zagrlis...

da mi kazes Volim te...

Oprosti...

Kada moj glas ne budes vise cula,

kada nebo sunca izgubi svoju dugu

i kada jesen samoce pokuca na tvoju kapiju,

ne,nemoj plakati,

nemoj kleti,

svijecu koja plamti i nju ugasi,

jer ja ti ljubavi moja vise se necu vratiti...

Neka ostane trag tisine za mnom

koja se cuti na spomen imena moga,

i neka duga kosa necija

bude muk na tvojim usnama,

san koji je otisao negdje

u jutarnjoj izmaglici medju borovima...

Kofere bola ja cu spakovati za oboje,

u njima nase snove izgubljene

i ponijeti putem svog beskraja...

Tebi ostavljam samo srecu

da te prati kroz zivot cijeli

u necijem narucju,

neka te zna voljeti,

neka te zna grliti,

neka zna uz tebe sanjati,

neka ti bude neko za kim ces umirati...

Ne,nemoj plakati milo moje

kada sa tvojih vrata odem,

i oprosti sto sam tvoje srce uzeo

u njega nemire ljubavi posadio...

oprosti jer sam znao da kada se voli

onda se voli do vjecnosti...

oprosti za suzu,

oprosti za bol,

oprosti sto pozeljeh samo svojom te zvati...

oprosti sto te volim...

Moj snu...

Ah ti moj snu

poigraj se mojom dusom nocas,

udahni joj neki smiraj daleki,

oboji moje crno nebo

u prekrasne dugine boje...

Utisaj sve zvukove zemaljske

samo njena pjesma neka se cuje,

neka treperi kao struna,

neka i jeca,

neka i boli,

ali zelim da cujem

kako mi srce miluje njen glas

poput andjela...

Predugo mi oci ariu suza rone,

koje ka ostrvima nesretnih otplovise...

zato neka ove noci

ona uz mene sjedi,

donesi je vjetrom ceznje,

da mi se dusa nahrani osmijehom njenim

suzama srece da se napojim,

a sutra znam da opet cu tuzan ustati

sto te moj snu nisam mogao vjecno sanjati...

Pustinjska ruza...

Slika blijedog nistavila

iza prohujalog vremena,

topi se u zelji ljubljenja

netaknutih usana...

Korakom tisine

zakoracih u odaje tvoje duse,

snene...neprobudjene...

zasto si me pustila toliko daleko,

zasto me nisi vratila,

zasto mi nisi rekla

bojim se...

da te zavolim ludo...

Sada moja pustinjska ruzo

odvec je kasno,

jer tragove mojih stopa

gledas kako stoje u pijesku,

okreces se gledas kuda oni odlaze

kamo se gube...

ma tu sam ruzo,

iza tebe na vrelom kamenu sijedim

gledam u tebe

i cekam kada ce tvoj divan cvijet

da se otvori...

Smijes li svoje latice bajne rascvjetati,

smijes li me jos vise voljeti...

smijes li me poljubiti...

moja usamljeno ruzo u pustinji...

Tebi posvecujem ovaj stih...

Tebi posvecujem ovaj stih

drhtave ruke moje,

Tebi...koja kvasis jastuk bijeli

suzom vrelom zbog mene...

Tebi koja lutas izgubljena

medju ljudima,

Tebi,koja venes usamljena

sanjajuc procvjetale livade

kako tvoja bosa noga gazi

dok te ljubav tvog zivota za ruku drzi...

Tebi moj izgubljeni cvijetu

medju korovom sto nice predivan,

Tebi zeno koja zelis ljubavi kao dijete

toplo narucje da se sklonis od zime,

Tebi moja rano,

Tebi moja suzo,

Tebi moja tugo,

Tebi posvecujem ovaj stih

Cutim...

Cutim u sebi tisinu

od neba vecu,

zaustavim suzu

koju bi rado pustio,

i plakao...

samo plakao...

jucer...

sutra...

zauvijek...

I neka me nezali nitko

sto ne cujem ptice poj

sum krosnje koja zove,

behar koji pupa

proljece koje se sprema,

jer u srcu vlada zima...

na obrazu biserna ledenica

neka ostane

za Mene...

za Tebe...

za Oboje...

Tako je kad se voli do smrti...

onda se cuti,

polako umire

da nas drugi ne vide...

sami Ja i Ti

placemo oboje

u svojoj samoci...

Drzi me...

Drzi me ...

kada na snove se spuste

nepregledne magle,

kada pozutjelo jesenje lisce

zametne mi sve pute...

Drzi me cvrsto pod ruku

nedaj da se izgubim u ovom zivotu,

jer bez tebe lutam,

nasumice tumaram,

drzi me jer ja nemam nikoga

osim tebe koju bih zvao jedina...

Drzi me ljubavi...

uzmi me,

poljubi me,

jer toliko volim te

da osjecam kako svaki dan

iznova umirem bez tebe...

Drzi me...

zagrli me...

mozes li?

hoces li?

jedino moje...

Umrijet cu Tugo...

Nepitaj tugo sta mi se zbilo,

jer zaspao bih ti nocas

nekim mirnim snom

koji vec dugo Ti na moje oci

ne donosis...

Sanjao bih malo

svoju ljubav kako bosonoga hodi,

u krilu me drzi,

svojim dlanovima toplim

kroz moju kosu prolazi...

Usnio bih daleki potocic mali

kako kroz moje prste biseran klizi,

neki poj slavuja u krosnji borova,

izgubljeno jezero u ciku zore,

jutarnje budjenje travke zelene...

Usnio bih tugo...

njene oci krupne kako me gledaju,

kako zele me...

usnio bih tugo...

usnio srecu,

usnio osmijehe...

zato molim te...

pusti me da barem malo sanjam...

jer umrijet cu ti bez Nje...

Plakat cu sutra...

Plakao sam godinama,

plakao jucer,

plakat cu sutra kada odes...

plakat cu zauvijek...

ali nemoj da ti danas placem

moja ljubavi...

barem danas me postedi

i moje snene oci

svojim usnama poljubi...

Samo danas neka ti kosa

na jorgovan mirise,

u oci iskru stavi

neka treperi do jutra,

i ruke neka budu tople

ceznje prepune...

pusti da vjerujem ovaj dan

da do zvijezda volis me...

a sutra plakat cu za tobom,

plakati za svojim snom

sto nije mogao vjecno da traje...

Polako i tiho kao kuce malo

sto se negdje u kut po zimi zavuklo...

jecati da nitko nevidi...

i tako ti ostariti za tobom placuci

sto me nisi mogla voljeti...

Sjecam se...

Sjecam se kako je bilo ljepo zivjeti

pod ovim svodom nebeskim,

u usima imati harfu morskih sirena

za sve druge necujna...

za moju dusu opijajuca...

Sjeam se da zivot nije vrijeme koje protice

vec dah miline...ljubavi,

kada jednom to udahnes

zelis to u dusi zadrzati dok ne umres,

da mirises...

da dises...

da se smijes...

Sjecam se kako sam imao vinograd mali

i neku kucicu daleko na jednoj osami,

na svakoj lozi grozdovi crveni

i ja ih punim rukama svojoj seljancici nosim,

a ona ne mari za plodove,

ne mari za darove,

ona gleda moje ruke

njezno ih miluje,

i samo jedno ponavlja

volim te...volim te...volim te...

Sjecam se da sam bio Ziv

prije nego sto sam Umro...

mozda zalud se sjecam

kako je bilo divno zivjeti...

Krov od bespuca...

Moj svijet sagradih na tlu tisine

sa tugom u temelju,

zidove oblozih tundrom sibirskom

nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu

koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,

jer on sve znaci,

on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,

sudba gradi krovove sretnima,

rusi nesretnima...

a nama usnulim cvjetovima bez korijena

ostaje svod neba bez zvijezda...

izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu

da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,

vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim

i svatim...

zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,

mogu li te zvati Mama,

i tebe bolu

ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,

sa Vama kuca od nicega...

bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama

moja dusa je toliko usamljena...

a zelio sam toliko malo...

vjerovati...

beskonacno vjerovati...

da ce neko i mene voljeti

i za mnom u noci svijecu paliti...

ne kao osoba...

ne kao Zena...

nego kao jedan svijet

koji se voli za sva vremena...

Ispovijed...

Volim kada snijeg pada

tako tiho i necujno,

dok lelujaju pahuljice

nocnom tamom,

uz svjetiljku vanjsku se nasloniti

i iscekivati svaku od njih

kada se barem malo

na svjetlu pojavi...

Zakoracim lijevo pa desno,

skripuce ta snjezna bjelina

pod nogama,

umiruje moje srce ludo

taj necujan razigrani ples,

kao da sve treperi,

a ipak niti sum se ne cuje...

kao da sve spava...

opijeno ledenom samocom...

Pozelim da netko tu tisinu

samnom zna da podijeli,

da bude tu uz mene

za ruku da me drzi,

i da zajedno sa mnom cuti...

krisom jednom drugom se okrenuti

bez rijeci se pogledati i osmjehnuti,

iz ociju procitati

ono sto na usnama osta neizreceno...

Ali tko ce mene razumjeti

nekoga koji pored svih godisnjih doba

kada sve pupa i cvjeta,

ozivi i naj uspavanija ruza...

kada zive sva ljudska bica...

ja ceznem za svojim ledenim tisinama,

onako ne mareci sto sam jedini

koji ovaj san u ocima ima,

a ipak boli znati da nisi isti kao drugi

u sebi placem samo da nevide ostali,

i mozda ovakav ostarim

nemajuci sa kim svoje snove podijeliti...

Ja i Ti...

Sta sam Ja bez tebe?

mozda lutalica koja ima juce

voli neke proslosti divne,

a svoje sutra nema

ostalo medju jucerasnjim stvarima...

Sta si Ti bez mene?

mozda si sretna uz nekoga voljena,

njegova ruka mozda je toplija,

ali samoj sebi kazi

dali si uz njega Zena,

dali si njegova Vila?

Dali smo mi?

samo neki stranci...

ili dva bica koja se usput srela

i do smrti zavoljela?

Sta smo Ja i Ti?

mozda tek dva pupoljka

koja cekaju sunce jutra

kako bi mogla u njemu se voljeti?

Ja i Ti...

znas li...

zelio bih ti sve zabraniti,

samo svojom te zvati,

a bojim se naglas to reci,

bojim se neces razumjeti

koliko te ovo srce Voli...

i uzmi ga...

nedaj mu da bez tebe pati...

Dvorac od leda...

Niko nece svatiti

moje uspone i padove,

za cime venu jorgovani moji,

proljece moje prepuno zime,

zaledjenih krila leptirov let...

Za suzu vrelu netrazim vise

maramicu cistu,

nego jamu bez dna

mozda u nju moji biseri iz oka stanu...

I ovaj vjetar sto ponekada kosu zamrsi

ne osjecam vise kao svoj,

buru sa pucine daleke

moje oci ne vide...

Korake kroz glog i dracu

uvijek napravim usamljen,

bez oca,

bez majke,

bez brata,

bez sestre,

sve to dusa preboli,

ali bez ljubavi

ne to necu moci

osjecam da cu umrijeti...

Sa vrha na dno

sa dna prema gore,

srce se naviklo

a u dusi uvijek jesen je,

put do moje kolibe male

sakrilo pozutjelo lisce...

jadna bez svog Andjela stenje

poput zene koja umire

drzeci ruke voljene osobe...

zao joj sto odlazi

a zeljela toliko jos mnogo ljubavi dati...

Zato cutim u svom hodniku mraka

redam paucinu na sva okna,

kako me nebi pronasla nicija suza

jer nisam vrijedan plakanja...

moj dvorac od leda

uvijek ostaje tvrdjava

koja je cekala samo jedno

da bude voljena ...otopljena i necija...

ljubav vjecna...