Nezaboravi...

Neka me svi zaborave,

i neka kazu neke svoje snove je imao

taj neki ludi pjesnik,

boem...

i ko zna sta je on bio,

vjecno za nekim svojim oblakom plovio,

neka svi zaborave sta sam trazio,

ali samo ne zaboravi TI...

zbog tebe su nastale sve ove rijeci...

Neka travke rosne zaborave kisu

cijela planeta se pretvori u susu,

neka brat zaboravi brata,

otac svoju kcerku,

sin svoju majku,

neka svi zaborave rodnu grudu,

neka zaborave drevna carstva,

neka se ne sjete kako je ljubav vjecna,

neka zaborave svi...ali nemoj TI...

pokazat cemo im moja voljena

kako izgleda kada se voli do groba...

Tamo gdje je ljubav...

Cekao sam rijeci nadao se njima

da ce nekada sa usana njenih poteci,

i rekla je naglas pred svima

glasno da mogu razumjeti

volim te moj jedini,

ali samo ja nisam mogao razumjeti...

Zelio sam kose njene milovati

u postelju meku spustiti ovim rukama,

pored lica usnulog rosnu ruzu staviti

vjecno je grliti da nikada vise ne bude tama

ali ja nisam mogao razumjeti...

Nada u meni godinama je zivjela

nebo je samo pisalo muske suze teske,

ponekada bih i bjezao na dno ispod pepela

i u tren se vracao medju svoje oblake...

ali nisam nikada mogao razumjeti...

gdje i ka kojoj ljubavi me ta Vila vodi...

Zarobljen izmedju jave i sna...

Zarobljen u svijetu

izmedju jave i sna,

sa ocima na rubu

smijeha i placa,

zalutao sam ti jedina

na ovim ljudskim drumovima,

tvoje tragove nevidim

i nemam koga vise da pratim

do vjecnosti...

Tijelo mi drhti

od neke svoje zime

koju vise ne prepoznajem,

srce ne osjetim da kuca

kao da vise nije moje,

a dusa odavno me napustila,

sam bez snova,

bez suza,

bez icega,

prazan cekam na nekoj ulici

da me samo neko pokupi...

Moj san ostao je zatrpan

pod snijegom dubokim,

vrata tvrdjave moga srca

zauvijek su zazidana,

put do vjecnosti izgubih u mecavi

i ime neka mi bude niciji...

kada boli...

neka boli do vjecnosti...

Ponoc...

Ponoc i neko se nekoga sjeti...

praznike neko nekome zazeli,

i pozeli se sretan rodjendan

onim koji su u mislima

taj dan...

Ponoc dolazi san,

vec proslo sve...

ostaju puste zelje...

svi se sjete,

samo ne one duse

koje zelite da vas vole...

U ponoc ljubav traje tren,

a bol ostaje vjecno,

sliku vracati kasno je

kada kazaljke se poklope...

Dobro jutro noci,

laku noc danu,

teski su vasi drumovi

bez ljubavi

tesko je naci sredinu...

Godinama...

Godinama sam zelio

samo da budem voljen iskreno,

jedan topli mali dom bez icega

samo osmijeh da ceka na vratima...

Zena za sva vremena

zelio sam da bude to moja sudbina,

koliba mala u snijegu zatrpana

kamin,casa vina i ona... ljubav jedina...

Sada je u mojim ocima

samo tuga ostala,

niko nemoze da lijeci srce ranjeno

melema nema da bi me neko previo...

Ona nije htjela da letimo do naseg neba

a dusa moja drugog neba nema,

i ne nemojte plakati

svakom samo bol mogu donijeti,

zelim samo pjesmu napisati

o necemu za cim sam davno ceznuo

sad pute sve zatvaram svoje

da niko nikada me vise ne nadje

nicije rijeci vise nista mi neznace...

Divno je znati...

Divno je znati da te neko voli

divno je neciju ljubav imati,

i kada nebo pocne da se rusi

svi putevi zakrcese se nasi...

i dalje u grudima osjecamo toplinu

u ocima imamo tu iskru

i znamo sve moze da se porusi

a mi cemo i tada zivjeti,

jer nas neko svim srcem voli...

Ruza u pustinji moze procvjetati,

klasje psenice u goleti niknuti,

vjecni led moze se otopiti

ljubav moze vjecno zivjeti

jer ih neko voli...

Sirotan mali...

Podji sa mnom djecace mali

ti sto pjesmom prosis jedan gros,

uzmi ovu ruku moju

i podji sa mnom nas dvojica smo isti...

Pricat cu ti o zivotu,

pricati o svemu jer sam stariji,

ti samo pomno slusaj

svatit ces da sam u dusi kao i ti

moj sirotane ostavljeni...

Slusaj,

znam da sada zelis ono sto drugi imaju

novac,auta,kuce i zamkove,

ali nije ti umiljato dijete sve u tome,

kada stomacic napunis svoj

ugasis u njemu grc jer gladan si bio,

sta ces drugo pozeljeti,

znam ono sto opet imaju svi

u neku toplu postelju se uvuci...

I jutrom kada otvoris okice bajne

pozeljet ces da te pomiluju neke ruke tople

da ti kazu ustani moj premili sine,

divno izgleda dok ti ovo pricam

citam ti sa lica sta osjecas

izdaje te jedna suzica mala

koja ti u ocima sija samo sto niz lice nije pala...

Znam sada ovo zelis i sada ti ovo treba

ali kada porastes zeljet ces auta,

onda kuce ili neke zamkove,

vjerujem da ces pozeljeti i zene

sa vecinom ljudi to tako ide,

sve dok te ljubav ne nadje,

cuvaj se tada djecace moj

sa ljubavi sve ovo prestaje...

Svako od nas jednom ljubav nadje

kod vecine ona bude bolna i nesretna

ali nastave sa zivotom dalje

uvijek neko novi naidje

uzmu to sto im se daje i nastave da zive

dali svoju ljubav veliku prebole

ehh to neznam moj djecace...

Kod onih drugih ljubav ostaje u srcu kao vjecna

i samo imaju dva izlaza

ostaju zajedno sa osmijehom na licima

ili boluju do kraja zivota...

Cuvaj se djecace jer zivot skriva mnoga lica

za tren letis od vrha do dna,

i nikada neznas sta iza ugla ceka,

ali jedno cu ti samo reci ako zavolis

onda voli srcem cijelim,

nemoj da se stedis

poslije mozda ti bude zao

sto nisi mnoge rijeci velike rekao,

mozda ti bude zao sto si glumio musko

a u dusi plakao...

Ljubav ako nadjes vjecnu

pamti samo ove rijeci od stranca neznanog,

cuvaj je kao kapljicu vode na dlanu

i da nemate nista

da ste dva prosjaka,

uz ljubav i kada je dusa milinom ispunjena,

doci ce sve jer ste dva bica a jedna dusa...

Ajde sada djecace mali

idemo tvoj stomacic napuniti,

i nemoras mi pjevati

dobit ces novcica dosta da mozes jesti

do kraja mjeseca,

ali znaj nemogu ti biti tata,

on neka bude proklet jer te izbacio iz svoga zivota...

I nemoj pjevati nikada nikome

ko ne zeli tvoje suze da cuje,

samo pjevaj ono sto ti u dusi stanuje

pjevaj ono za cim ti srce place

pa nemora nitko da cuje

ali pjevaj za sebe...

vec neko ce da zastane

i tvoje suze sa lica obrise

onaj ko zeli sa tobom da tuguje

ili bude zeliovjecno sa tobom da ostane...

i eto zasto smo isti ...

ja malo stariji...

a u dusi sirotan kao i ti...

Ima jedan svijet...

Ima jedan svijet

u kojem bi zivjeti zelio,

svijet bez icega

i bez ikoga,

svijet satkan

od ljubavi iskrene,

bez lazi i obmana,

bez nevjere i izdaja,

bez igrica cija je to starija...

ima jedan svijet...

u koji zelim poci,

i samo bih tebe u njemu zelio imati...

Ovaj moj brod nikuda ne vodi

jedra njegova vjetar nece da nosi

tek bonaca neka

palubom prodje

i tugu novu donese...

U kojoj luci naci spas

kad svaku probao sam

i smiraj jedrima pokidanim

nijedna donijela nije,

samo pucina daleka

i neka nova bitka,

ostajao sam poput pirata

usamljen bez ljubavnog kompasa...

A onda sam nasao samog sebe

sve sto sam se boja reci drugome

rekoh samo tebi

i svi drugi rekose vas dvoje ste isti

koliko snova istih imate

koliko samo slicite

koliko samo volite...

I evo sa broda sam ti sisao

sidro zauvijek u nasoj luci spustio,

cekam da me povedes

putem one nase stare staze

gdje nicije noge ne prolaze

samo moje i tvoje,

ajde milo moje uzmi ove ruke

i povedi me

da nas vise niko nikada ne nadje...

Odore bola...

Strah od tmine bespuca

dusom hara,

u ocima santa leda,

i jedino oruzje na putu nicega

ostaje mac skovan od izgubljene nade cekanja...

Lesinari...spodobe presvucene

kozom ljudskog lica,

zivo tijelo mi kidaju

uzivaju u bolu,

hrane se ovom vrelom krvlju

u kojoj stojim do koljena...

Volio bih pustiti krik

od kojeg i vuk bjezi,

volio bih u tminu potonuti

nepregledne morske dubine,

volio bih srce iz grudi iscupati

i gladnim psima lutalicama baciti,

volio bih zakljucati se u sebe

i tamo u svom kutu duse samovati...

Kako se vise boriti,

toliko sam umoran

a toliko sna i ljubavi imam u ocima,

kako objasniti nebu

da toliko sam slab

a toliko jak...

Ma uzmite sve,

nahranite svoje duse proklete,

uzmite dusu i tijelo,

uzmite kuce i gradove,

uzmite srce i krv iz njega iscijedite,

ali nemojte,

samo jedno nemojte,

nemojte uzeti moje snove,

u njima ona pored mene zivi

uz mene stari,

nemojte samo to nemojte dirati

nemojte od Andjela Sotonu zazivati...

Samoco moja...

Eto me samoco
jedina moja prijateljice,
mogu li te zvati sreco
dok me pratis niz ledene ulice...

Ajde samoco moja
na tebe sam navikao,
ja i ti smo nerazdvojni
tebe nikada nisam izgubio...

Zvat cu te njenim imenom
dok budemo setali po kisi,
a ti mi uzvrati osmijehom
da na tren osjetim kako je sretan biti...

Ne,necu ti nista pricati
samo setaj tu pored mene,
ja cu za nas oboje slike vracati
a od tebe samoco zamisliti kose njene...

Vidi vec se i ja smijesim
u mislima po livadama rosnim gazim,
umjesto tebe samoco nju za ruku drzim
umjesto nicijih njene usne ljubim...

Ajde sirota drugarice moja
prati me do mojih visokih planina
prati me do kolibe i njenog kamina
prati me samoco da sjednemo pored njega
uz Enigmu,casu vina,ja,ti i ona...

Pozelim...

Pozelim tvoja sijenka postati

koja svaku tvoju stopu prati,

cvoku pa samar lupiti

svakom ko zeli se tebi pribliziti,

pozelim u sobu te zakljucati

niti na posao da nemozes ici,

gume od auta probusiti

na stiklama i cizmama diverziju izvrsiti,

ma niti bosim nogama da nemozes hoditi

jednostavno i vrlo prosto

da se moras vratiti i u postelji toploj

sa mnom vjecnost ostati...

Da volio bih...

da zelio bih...i pozelio

ali ipak ce biti da sam pogrijesio

ja sam taj koji je zakljucan ostao

negdje u ostavi nekoj

pa ljubavi cak ni ventilator

upalila nisi da bih ti mogao disati...

sta ce od mene ostati,

kada se vratis i pozelis me poljubiti,

pazi se !!! mogao bih kao bjesan pas

na tebe skociti,

za obraz malo te ugristi da pomodri,

nemislis valjda takva sutra na posao otici...

daaaa ipak ces morati ostati,

sudjeno ti uz mene ovakvog nikakvog stariti...

Ljubav u srcu...

Volio sam samo tebe

i volio sam za oboje,

srce na dlanu nudio

vjecno uz tebe bio

i sa kosom sijedom ja bih te opet volio...

I evo opet tebe cekam

srce jadno jos se nada,

da ces doci kao nekad

i reci Andjelu ljubavi nisi sam...

Sad mi ostaje da nestanem

u svoje skrivene planine da odem,

kad nemogu biti tvoj jedini

necu biti niciji...

Sa sobom cu samo ponijeti

jednu tvoju sliku u suznom oku,

ljubav vise necu traziti

jer sam je nasao u tvom srcu...

Nezovi je Andjele...

Dodjoh da te vidim

na tren samo,

i ponudim ovo srce malo,

kad mi tvoja sestra rece

ne trazi je Andjele,

njene ruke su isprosene...

Ne zovi je molim te,

oci joj suze vlaze,

ne zovi je

jos pogledom ruke njene

tvoje traze,

nemoj pusti je,

za boga smiluj se,

ovaj covjek sto prosi je

on Andjele voli je,

pusti da njene usne

zavole njegove...

Sta prosjak

na kapiji tvojoj trazi

u trenu pomisli,

i sta osim ljubavi

ja mogu ti dati,

suze svoje ostavih

sestri ti na dlanu

i rekoh

pozeli joj molim te srecu...

Odlazim moja ljubavi

nemogu srecu ti kvariti,

u tvoj zivot prekasno sam dosao

da bih te pitao

mogu li biti tvoj vjecno...

Evo krisom cu kapiju zatvoriti

sestri jos jedan suzan pogled dati,

okrenut se i pustim drumom otici...

kako jecam i suzom se gusim

nezelim ljubavi ti da vidis...

Kosmar...

Kosmar me prati kroz moje snove,

kroz moje dane,

kosmar u svakom novom jutru koje osvane...

Tek skupim jos malo onoga

preostalog osmijeha

i pustim ga u vjetar,

neka krene do tvojih prozora,

da mi budes sretna kad nemogu biti ja...

Nisam te znao voljeti,

nisam znao niti lagati,

doci ce neko drugi

koji ce znati cijeniti to sto ima...

Meni se nije dalo da poljubac ti spustim,

kose netaknute milujem,

rukama svojim tvoje ruke ugrijem,

nije mi se dalo da ti glavu

naslonim na grudi

i bezbrizno uspim na njima,

neko ce to moci...

Isina boli kad spoznas da ljubav ne prolazi

i lazu svi koji vjeruju u to

ni meni

ni tebi,

zaborav nece doci,

a vrijeme nemoze pomoci...

Ono ce samo nizati nove rane zivota

pokusat cemo naci neku radost

ali toplih ruku nece biti

ni drhtaja,

nicega,

jer srce nemoze dva puta voljeti...

Idem sada suzo moja,

idem put svog nespokoja

vise ti nemogu kvariti svitanja

pokusaj me zaboraviti,

jedino sto ostaje

i sto ti zelim pokloniti

su ova moja ljubavna slova,

pokazi nekom ko dodje u zivot tvoj

neka nauci koliko te treba voljeti

kad ja nisam sretan sto te nemam

neka on bude sto te ima...

Dosao je kasno...

Kazu dosao je kasno,

nekako sa prvim proljetnim vjetrom

dok su pupali prvi cvjetovi,

iz neke magle se pojavio

usamljen na tom juznom drumu,

ali dosao je kasno...

Rekose crn je bio,

kose mu bijahu pustene

i povjetarac je lagano mrsio vrhove,

dok naocalama skrivase pogled,

na licu se nista citalo nije,

ali suze na obrazima rekose sve

njih nije mogao skriti,

jer dosao je kasno...

O njoj su znali sve,

znali su je svi bolje od njega,

njene navike,

njene ljubavi,

njen zivot,

njeno prezime,

on nista nije znao

nije zelio niti znati,

on ju je volio,

beskrajno volio i vjerovao u nju...

nista drugo nije vazno bilo,

ali rekose dosao je kasno...

Svi oko nje znali su da ima nekoga,

zeljeli su i doznati sve o njemu

ali ona je skrivala svoju ljubav

bojala se da ga ukradu,

cuvala ga u srcu

zarobila svoju i njegovu dusu,

ali pomisli san nikada nece doci

njegove usne nece ljubiti,

pomisli Andjela je tesko imati

i koliko je slaba na njega,

sa njim kada je kao da nije ona,

pomisli dovoljno je malo osjecati

a razum ne gubiti...

Rekose za nju da je bila

jaka,cvrsta,

straha nije imala od bilo cega,

ali nisu znali istinu sto je krila

duboko u sebi,ubijala...

niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela

jer bi zadrhtala,

jedino on je bio taj kojeg se bojala,

zato sto ga je ludo voljela...

i svatila je u casu tom

kasno je...

Pogled oci u oci,

na jednoj strani sretna lica,

osmijeh i pjesma vesela

i njemu poznata zena u bijelom...

u rukama buket bijeli,

preko lica veo skrivase oci uplakane...

na drugoj strani on,

usamljen,

bez pjesme,

bez svatova,

bez icega osim srca

kojeg je zelio njoj pokloniti...

ali dosao je kasno...

Drhtala je i plakala,

suze nije mogla suzdrzati,

niti bol svoju skriti,

u trenu sve je svatila,

livade bosim nogama nece gaziti,

iz njegove ruke bistri potocic piti,

na dekici kraj njega nece lezati,

kolibu malu nece imati

ljubav zbog koje se umire

nece osjetiti,

ali sve odvec bi kasno...

na ruci prsten je sijao...

na usnama karmin se pokvario

u kojeg je on toliko vjerovao...

Dok je stojala u mjestu kao od kamena

on joj pridje,

po prvi put mu lice pogleda,

usne,

u tren skinuo je naocale

ispod kojih se ukazase uplakane

zelene oci,

sva ljubav svijeta je stanovala

u tim ocima,

a sada su plivale u suzama...

Rece tiho,

"nisi me ljubavi zvala

za kuma,

niti svata,

oprosti ovo je tvoj dan zivota

i nebih da kvarim

ovo veselje pijanstva i kica,

dosao sam kasno

oprosti nije to bila zelja moja...

uzmi mila samo buket ovih ruza

svaka je po godina nasih

neodsanjanih snova

i neplaci molim te

jer tvoje suze bole me...

Muzika je stala...

svati zanijemili...

jedino ciganin stari

naglas rece ono sto su svi znali,

DOSAO JE...ON...

dosao da bi je volio

i sada sam je ostao...

Snjezna mecava...

Ti snjezna mecavo moja

zasto mi korak umoran pratis,

pogledaj malo iza sebe

od svakog doma mog

ti napravila si zgarista...

Gdje da bjezim od tebe vise

medju gomilom lica me nadjes

zasto bas mene proganjas,

a toliko dusa imas koje cekaju

da budu zameteni

tvojim plastom bijelim,

i surovu planinu sam nasao

tu na obroncima beskraja,

kako si samo mogla i tu me naci...

A znas skoro sam te bio zavarao,

da me vise nikada ne nadjes,

potajno daleko negdje svoj dom

sam gradio,

jedini koji sam zelio,

jedini koji sam sanjao,

jedini koji sam dusom svom volio,

ali i tu si me nasla

dusu si pogazila moju...

Sad mecavo snjezna na koljena padam

mac svoj spustam...umoran sam...

bitke sa tobom nisam dobio,

rat sam izgubio...

uzela si je...

jedinu za koju sam se borio...

Zima mi ljubavi...

Zima mi na vrata kuca...ljubavi,

dusa mi samoce se boji...jedina,

dok pahulje bijele brojim sam...voljena,

I priznajem bojim se novog svitanja

bojim se drhtaja proljetnog vjetra

koji donosi car zaljubljenosti

otvara srce svima,

samo ne onima

koji zive daleko u planinama

koji imaju neka svoja proljeca

koji imaju neka svoja jutra

da...

priznajem dusa mi gore spava,

dok mi sjenka tumara

tu na cesti medju ljudima...

I ti znas put do poljane usnulih cvjetova

znas ko zivi u svijetu sna i leptirova,

i ko to ljubav vjecnu suzama doziva,

ko to place u domu od bespuca

da pogani nevide gorde suze muske,

znas cije usne jedino bole kada ljube,

cije ruke nemir tvojoj dusi donose,

ti znas koga se jedino bojis

svim svojim srcem da volis...

Suza,Ti i Ja...

Ne zoves me dok u sebi lomis se,

i lako je slagati ljudima

al kako slagati grudima

taj osjecaj kad pomislis na nas...

A i ja trudim se suze da sakrijem

kada neko upita za nas

tad uz korake da niko necuje

pobjegnem do kolibe

koja i sad zaplace

kad cuje moj glas...

I sada ce mnogi da ti se dive

zeljeti oci da ti osvoje,

a mene ce da okrive

sto sam snove sanjao

i samo jednoj zeni vjerovao...

Al' cu precutati

jos uvijek u meni snage ima za to

krik bola sam u sebi ugusiti

i u vjetar cu sapnuti tiho

dali za nama places i ti...

Ostrvo gluposti...

Smisao,sve u zivotu ima smisao,

mozda nerazumijem ovu rijec,

valjda smijem naglas rec

nerazumijem molim da objasnite ponovo!

Ali avaj nastavise sa rijecju Kraj...

cek povikah pa zar i Kraj nije pocetak,

necega...

mozda na pocetku kraja

ili na kraju pocetka?

Ostase tri tacke kao nedorecene

same sebi prepustene,

pomislih ma koje ovdje glup,

pametan koji se pravi glup

ili glup koji je pametan...navodno?

a mozda se svi pravimo pametni?...

I opet preskocise odose do vjere...

kazu da vjerujemo i praznike slavimo,

"Cije?" povika glup,

"Svako svoje!!"odgovori pametan,

i svi postasmo pametni,

niko vise nepita gluposti,

bitno je imamo svoga idola,

ali sta ces opet onaj glupan

pomisli "ma kojeg???" ali sada

cuti u sebi razmislja pravi se pametan...

jer rekose ako cuti i misli

vrlo brzo ce i on doci do pameti,

tako zakljuci "DAAA ja sam pametan"...

I tako sa vremenom niko vise nebi glup,

ostah usamljen na ostrvu gluposti,

ja jedino vjerovah u ljubav,

ostali pametni vec odavno vjeruju

u neka druga cuda,

i ta cuda donesose da postase pametni...

i odose sa ostrva...

Ipak ce biti da ima kraj,

gdje glupost zavrsi pocinje pamet,

mozda sam i ja nekada bio pametan,

tu skolu zavrsio,

dosao do kraja i poceo pocetak gluposti,

ko cega vise znati...

ustvari vise i nesjecam se...

mislim da sam rodjen sa ljubavi u grudima,

nekako nepopravljiv,

uzalud me pameti dozivati...

Zidovi...

Razumjeti pticiji poj,

nebo pred kisu,

sunce u zalasku,

podivljale morske talase,

da sve razumjeti mogu,

samo jedno nemogu

suzu i ljubav tvoju...

Objasni mi,zelio bih svatiti

zelio bih te poljubiti,

zelio bih te voljeti,

zelio bih...

zelio bih...

da zelio bih...mnogo toga...

Ljubav se pita,

ljubav je ljubomora,

ljubav je ceznja,

ljubav je slutnja,

ljubav je suza,

zelio bih ovo svatiti,

zelio bih da mi objasnis,

smijem li pitati da mi pomognes

dati odgovor na ove rijeci...

Sta znaci cutati,

sta znaci neciji biti,

sta znaci voljeti i voljeti i voljeti,

sta znaci patiti,

sta znaci ruze nositi

ako ih nemam kome dati...

Mnogo bih pitao

ali sta vrijedi kad zid tvrdjave cuti...

pomislim i kako mi se smijesi

svejstan moje nemoci,

dok rijeka uz zidine tece i tece

odnosi moje slutnje

na koje nikada necu dobiti odgovore...

A mozda ipak vrata se otvore,

rijeke presuse,

kise zamjeni sunce,

i moje usi cuju tvoje rijeci medene

....volim te...

Leden jastuk za oboje...

Jedina ...

teska suza se otela

niz lice kao stijena otkinula,

jedina ...

zar postoji jos neka ulica

u koju nisam krocio

da bih trag tvoj pratio...

Suzo...

gdje je nasa istina

i kako reci ljudima

da mi nedostajes,

kako naci ...ljubavi...

skloniste na tudjim grudima

kada srce spava u kolibi

gdje toplina me cekala...

Sva su nasa mjesta jos u meni ziva

iz sna jos se budim sa zeljom da te grlim,

i ova dusa snena plovi onim oblacima

koji i sada placu za nama...

Jedina...

samo ti znas sta je u mojim grudima

kakve su oci tvoga Andjela,

i koju ljubav nosim godinama...

Jedina...

da ljubis nekoga srce moje vec bi reklo mi

al' osjecam kako places i ti

uz leden jastuk koji grlimo oboje...

Na odru mom...

I ja cu proci,

kroz zivot nekih mnogih nestati...

Trag mozda ostavim neki bijeli,

ili pokrivac crni da me se pamti,

ali proci cu,

mozda ne kao svi

kojih se ne sjecaju,

ali proci cu...

Oni koji se budu sjecali,

tiho kroz suzu

u noci ce prozboriti

bio jednom

jedan Andjel crni...

sa tom pricom djecu ususkati,

polako se u postelju ledenu

kraj nekog stranca zavuci

i snove o nestvarnom

Andjelu crnom sniti...

Nekom cu u mislima

cijeli zivot ostati,

neko ce jorgovane bijele

na grob mi donijeti,

i mnogi ce sanjati

zasto,

ma zasto,

moj covjek nije kao Andjel crni...

prepun ljubavi,

prema svojoj Vili...

zasto takvu ljubav nemogu imati...

zasto ne razumije

kada treba da me ugrije,

zasto moje suze,

svojim dlanovima ne brise...

zasto...

Zato sto za ljubav treba dvoje...

Na kraju svi svate...

Negdje u kraju duse

ja cuvam jorgovan bijeli,

za svakog ko mi navrati

i znam necu tako mnogo zivjeti

da bih mogao mirisati

svima...

Ali,

u casu kada u zemljicu podjem

znam da niko nece znati

niti ime moje imati,

ipak ce traziti mnogi,

za Vas koji me nadju

nek' mi humka bude u planini,

u nekoj zabiti,

gdje potok zubori,

gdje bagrem mirise,

gdje vjetar u borove

svoje stihove pise,

negdje gdje ljubav stanuje...

Vukovi neka me cuvaju,

crne ruze neka oko mene listaju

i svi neka mi dodju

samo ne ti,

moja ljubavi,

zbog tebe bih mrtav mogao ustati,

i ponovo te grliti...

Dusa od kamena...

Tisina moj dom

sagradjen od iluzije zivota,

korak mek

zarobljen u lokvi suza,

daljina san

gdje ljubav moja pociva,

bludnica ili svetica

koja si ...

samo da znam

koju cu pricu nocas slusati...

Moj kutak samoce

u dnu sanka narusen,

opet bi zeljeli da budem osvojen

ali sta vrijedi

kada u dusi sam kamen,

ti nemozes sestro ga lomiti

ona moze ali nece...

Zato me pusti

ova dvorana odise muskim tijelima

mozes imati

mozes voljeti,

oni cekaju zov zenskog daha

ljubav im neznaci nista,

bitna je nocas postelja meka...

oprosti...

ja nisam taj...

za mene si kao sestra,

koju ovo srce nema...

Poslije tebe ce doci druga,

peta,

deseta,

i sve ce reci,

ahh kako grozan muskarac,

jer poraz tesko je skriti

da nekog nemozes imati,

ali srce ce traziti tajnu

da umine zelju ludu,

samo da mi je znati

za kim taj Andjel

usamljen toliko pati...

Do vjecnosti...

Ljubav za jedan dan,

tijelo za jednu noc,

osmijeh vodjen pozudom,

ruke tople samo tren,

srce uspavano kao da nije u grudima,

ne nezelim to,

ja bih zelio da bude vjecno...

Vjerovati... zelio bih vjerovati,

i nikada pomisliti da ce snovi biti izdati,

ljubav umrijeti,

zelio bih samo voljeti

i da to bude do vjecnosti...

Ne bih da budem pozeljan,

niti da u sne mnogima dolazim,

ja bih ipak da me jedna voli

samo ona da me zeli...

i neka to bude do vjecnosti...

Sviraj druze...

Sviraj druze tiho-najtise

sviraj mi onu pjesmu zime

i neka ti suza ostane u grlu

nek ugusi rijec bolnu

ostavi je neispjevanu,

mozda sutra ti ispisem

neku pjesmu veselu

da ljudi uz zice tvoje

nemoraju da placu...

Al' veceras pjevaj sapatom

pjevaj svojom skrivenom ceznjom

jer isti smo ja i ti

usamljeni u moru ljubavi

koju zelimo dati...

a nema nje,

nema je,

pusti da isplacem ovo sto boli me...

pusti me,samo malo pusti me,

mozda sutra vec

napisem ti stih koji ljudi zele...

da im se srca vesele

da uz ples osvajaju zene...

al' veceras pjevaj za mene i tebe

pjevaj za njih dvije

kao da su tu

kao da nas ljube...