FARAON CRNI...

Zvali su ga Crni Faraon,
zvali su ga i vise od toga,
tajanstven,
mistican,
dalek,
zvali su ga svakako,
ali po imenu nikako,
jer ga nisu znali,
ime i on sam je zaboravio,
nekada davno ga u kutu
duse zakopao,
i o njemu cutao
jer je znacilo sve
osim srece...

Faraon je bio,
a nista nije imao
kao prosijak zivio,
dusu narodu poklanjao
suze i bol sa njima dijelio
Faraon je bio,
kojeg je obican narod volio...

Zvali su ga da se u svoje dvore vrati,
vojsku po njega slali,
pisma mu pisali,
u kojima govorise
da je sin Boziji,
i da ce Egipat bez njega pasti,
nacija izumrijeti,
i Bozanski narod sa lica zemlje nestati...
ali avaj,
isti odgovor dobise uvijek,
ZELIM KOLIBU MALU,
NESTO MALO KRUHA NA STOLU,
KAMIN STARI U KUTU,
I SAMO JEDNU ZENU,
DA UZ NJU,
DOCEKAM KOSU SIJEDU...

I digose ruke od njega svi
koji su na dvoru bili,
proglasi se ga smrtnim
otpadnikom bozijim,
klevete gnusne o njemu pricase
na kraju i izdajnikom
ga prozvase...

Egipat je morao da zivi...
Faraon novi je morao se izabrati,
ali ko,
kada je samo on bio sin boziji,
odluka pade na najmladjeg
koji nije stasao da bi odluke sam donosio,
tek trinaest je imao,
a takav im je bas trebao,
lice djecaka,
a rijeci staraca,
nazvase ga imenom Ramzesa...

I djecak poce da vlada,
u bogatstvu i miru Egipta
jedina prijetnja je bila
ta sto mu rekose
da sjena Crnog Faraona
se nadvila nad zidove njegovog carstva,
i dok je on ziv
Egipat nece uzivati
blagodati bogova...

Morao je Faraona Crnog naci,
njegove krvi se napiti,
i oblaci crni ce se razici,
rekose tako djecaku,
Faraonu,
da bi svoju prevaru
ugusili u narodu...

Poslase vojsku silnu u sve gradove carstva,
ali narod nije dao
svog Faraona Crnog,
on je za njih bio
samo jedan Faraon njihov,
bez imena,
bez titule,
bez prezimena,
prosijek bez icega,
lutalica drumova,
suza u njihovim ocima,
on je bio njihov,
Faraon naroda,
i svaka kuca je bila spremna
do zadnjeg mrijeti,
ali bezimenog
nikada nece izdati...

Zalud su godine prolazile,
u potrazi,
zalud i zlatom placali,
Faraona Crnog nisu nasli...

I djecaku godine odose nareda ih se jos pet,
dodje u osamnaeste svoje,
u glavi misli prodjose
svativsi zablude sve,
na glas rece rijeci kobne,
ZELIO BIH SAMO DA ME MALO VOLE
NARODNE DUSE OVE,
DA ME PRIHVATE KAO SVOG
KAO FARAONA CRNOG...

Znali su da djecak je svatio
i prijetnja im postao,
zato u osamnaestoj je umro
najmladji od svih
i jedini,
koji je razumio,
za cim je Faraon Crni zudio
kakvu ljubav je trazio...

Pokopase Ramzesa,
u raskosnim dvoranama
tih usnulih piramida,
rekose zatim da je njegovo tijelo
nosio licno Faraon Crni,
tiho mu saputao nesto na uho,
onako crn,
bezimen,
usamljen...
govorio je jezikom smrtnika,
jezikom naroda...
poslednje rijeci
koje je rekao
kazu skriva grobnica njegova...

Neki i to rekose
da grobnicu Ramzesa
narod je napravio,
jer Faraon Crni tako je zelio,
i da on sam na njoj kamen
po kamen je redao...

Ali istina je duboko negdje zakopana
u grobnici Crnog Faraona,
gdje je sve ispisano na zidovima,
stoljetnih hjeroglifa...

Volio je narod svogFaraona Crnog,
i nije ga dao nikome
jer on je bio suze njihove,
on nije zelio kule i gradove,
on je samo zelio stici
do svoje Vile,
i stariti uz njene kose bujne...

Legenda kaze da je Crni Faraon zivio,
do kraja zivota narod ga skrio,
i da je potragu svoju zavrsio,
negdje u bespucima Egipta,
daleko od pogleda u oazi svoga mira,
svojoj Vili je stigao...

Kazu da je za svakog ljepu rijec nasao,
kolibu malu prepunu srece imao,
i zemljoradnik je bio,
biljke sadio,
ali nije to znao,
tako da narod koji ga je volio
krisom je noci donosio,
iz baste netom ubrane plodove
i u njegov vrt ih sadio,
jer bi se uvrijedio,
da uzima necije...

Njegova Vila je to znala
i o njegovom imenu cutala,
o narodu koji ga dize iznad boga
cutala...
jer je znala,
da sva ljubav njena je njegova
i njegova cijela dusa je Vila...

Njemu i njoj nista nije bilo vazno
osim ljubavi
koju su jutrom uz oci otvorene
sa osmijehom dijelili,
uz rijeci dobro jutro jedini...

Uzalud Faraoni novi vojske su slali
uzalud poreze spustali
i olaksice narodu davali,
uzalud njegovu glavu ucijenili,
sve je bilo uzalud,
on je bio njihov Faraon Crni
i po cijenu zivota nikada
ga nisu izdali...

Kazu da su imali troje djece
dva sina,
i izmedju njih jedna djevojcica crna,
oba brata su bili njena zakletva,
a ona njima njihova boginja,
nazvase je Nefreteta...

Vec u njima narod Egipta
vidje sunce iza oblaka,
jer tu tece krv Vile i njihovog Faraona,
i bili su isti on i ona...

Jedan sin bi nagal i pravicani spreman da u boj krene odmah,
za istinu gine,
za svoj narod umire,
u dvije rijeci sijece,
i nisu vazne posljedice,
bio je preposten
i lako uvidio lukavstvoi prevaru...

Drugi sin bi miran i tih,
svaku rijec je prespavao
i sutra je rekao,
u njemu je sav svijet ljubav sacuvao,
i mnogo je vjerovao,
ali je pamtio,
i jedna prevara za njega bi izdaja,
ljude bi u sebi u tren sahranio,
pravican i posten do smrti,
i jednu zakletvu imao na usnama
LJUBAV JE VJECNA...

I na red dodje ona
boginja,
svetica,
zakletva,
u jednoj ruci krv jednog brata,
u drugoj ista takva ali od drugoga...
u dusi glas naroda...
a u srcu svetinja
otac i majka,
njen Faraon Crni i Vila...

Sve zakone godinama donosio je
faraon izabrani,
ali narod je vjerovao
u svoga Crnog,
njemu se klanjao
i samo za njega molio,
bio je bozanstvo vece od svih
dotadasnjih,
a da to nije znao,
nisu mu smjeli reci,
da njegovo ime zazivaju u molitvi,
jer je zelio da bude
isti kao i oni
narod,
i smrtnici...

Potajno godinama
i grobnicu pravise
jedinu piramidu
gdje ce leci njih oboje,
pod pijeskom da nevidi niko,
najvecu i najljepsu,
i morali su da cute
zato sto pamte
rijeci njega i nje,
zele da budu uz grobove narodne...

Znali su ali narod pamti
one koji su njihovi...

Legenda pamti,
i kada su umrli...

Na nebo se prvo vinuo
Faraon Crni,
iznenada jutrom kao da je zaspao
oci nije otvorio...

Vila njegova,
kraj odra mu lezala,
deset dana,
patila i tugovala,
u zemlju crnu da ga stave
nije dala...

Jedanestog dana,
Nefreteta udje prva,
sa suzama,
znala je cemu ide ljubav ova,
samo je cekala,
jer rijeci utjehe nema
kada je ista kao njena mama,
njena Vila...

Kraj odra kletog,
lezase i ona,
ruku mu drzala u ruci,
usnu ledenu na usni,
i u drugoj ruci poruku...
DJECICE MOJA
IME VASEG OCA NEKA OSTANE TAJNA,
U PIJESKU ZAPISANA,
NEKA IMAJU SVOG
FARAONA CRNOG
ZA MENE COVJEKA JEDINOG,
I U JEDNU NAS GROBNICU STAVITE
JER NEDA MI SE
NI ZIVJETI
BEZ LJUBAVI MOJE JEDINE...

Egipat je plakao,
na dvoru se slavilo,
umrlo je oboje...

Po prvi put narod je rekao
Faraon i Vila su umrli,
dodjite znate gdje je zivio...

Niti vojska,
niti vlast,
niti starci,
niti bog,
narodu nije mogao zabraniti
da isprati i poljubi
ruke Faraonu i Vili...

Oni su bili njihovi...

Mrtva tijela su nosili
milioni,
pred vrata dvorova dosli,
i vojska se sklanjala,
i poklanjala,
svaka dusa iskrena Egipta je plakala...

Tad strazu kraljevsku pozvase,
i na kapije stavise,
al zalud bi...
na licu sina mirnog
ne bi onaj smiren lik,
u oku njegovom
ne bi onaj
blazen sjaj,
na njegovim usnama
toplina je iscezla,
obraz je poceo da igra,
a tad ni sestra njegova,
otac ili majka,
niko nije imao uticaja...
prosao je kroz strazu
i za sobom ostavio
samo mrtva tijela...

Na prag Faraona dosao,
i samo ovo izustio,
DOLAZIMO SA TIJELIMA
MOG OCA,
MOJE MAJKE,
KLEKNUT CES PRED NJIH
JER SU MOJA SVETINJA,
I ZELIM DA VIDIM SUZE U OCIMA
ZELIM DA PLACES ZA NJIMA
KAO STO PLACE OVAJ NAROD,
KAO STO PLACE MOJ BRAT
MOJA SESTRA,
KAO STO PLACEM I JA...
I OD DANAS
MOJA SESTRA,
NEFRETETA,
OD DANAS JE
ONA TVOJA KRALJICA...

I kleknuo je
i molio je,
i plakao je,
i priznao je
NEFRETETA JE MOJA KRALJICA...

Nije zeljela,
nije sanjala,
ali preko noci je bila kraljica,
Egipta,
izabrana od dva brata,
jer su znali da je ona
njihova razlika,
da samo ona
moze obuzdati
sve ono sto je u njima...
izabrana od naroda..
.izabrana od mrtvih usana
a da nisu izgovorila...

Stala je na tron
sa suzama u ocima,
tijela drhtavog,
ali kada je vidjela dva brata
kako uzimaju ruke njene
i na koljena joj padaju,
snagu je dobila,
jer spoznaju je uocila,
njih dvojica su je izabrala...
prigusenim glasom,
milionima u carstvu je izgovorila,
NARODE,
EGIPTA...
OVO NIJE SLAVA,
OVO JE SAHRANA,
DVA ZIVOTA KOJA SAM
SVIM SVOJIM SRCEM VOLJELA,
MOG OCA,
I MOJE MAJKE,
MOJE VILE,
ON JE ZASPAO PREKO NOCI,
A MOJA MAJKA JE ZELJELA
SA NJIM USNITI,
DESET DANA LEDENE USNE MU LJUBILA,
JA,
NEFRETETA,
BILA BI SRETNA KADA BI SAMO
MRVU IMALA OD LJUBAVI
KOJU SU MOJ OTAC I MAJKA IMALI...
I ZNATE NJIHOVU ZADNJU ZELJU,
ZNATE I NASU ZAKLETVU,
ZAJEDNO CE POD PIJESAK LECI,
JEDNO UZ DRUGO,
ONAKO KAKO SU ZIVJELI,
I NIKADA,
I NIKOME,
MOJ NARODE,
NEMOJTE RECI,
GDJE POCIVAJU OVO DVOJE MRTVIH...

I danas svi zele naci
grob od dvoje,
koji su zaboravljeni,
a narod Egipta cuti,
zakletvu niko da pogazi,
Faraon Crni,
i njegova ljubav prema Vili,
uz osmijeh kazu,
ne to ne postoji...

Ponekada ako se prozori odskrinu
cut cete molitvu,
BOZE PODARI MI KOLIBU,
SACUVAJ OVU MOJU VILU,
UZ NJU MOJU SRECU,
I DO KRAJA ZIVOTA
CUVAM TAJNU,
POD ZEMLJOM PIRAMIDU,
KOSTI FARAONU CRNOM
I UZ NJEGA NJEGOVU VILU...

Kosa sijeda...

Jedna za drugom
nizaju se vlati sijede
svaka ranu svoju nosi,
na svakoj neki bol pise...

Lagano uzimaju kose crne
sire carstvo inja
neprimjetno
i neminovno...

Bore zacudo im nisu pratilje
ali doci ce
vrijeme cini svoje,a ja nekako
u dusi jos imam
onih sesnaest tek...

Poput djecaka ljubav skrivam
stidljivo je cuvam,
i nesmijem da kazem,
mozda joj se ne svidjam,
ali zaljubljen biti
svatih nije isto sto i voljeti...

U dusi nesto boli,
srce place a suza nema,
valjda to sa sijedim vlatima
dolazi,
ljubav bude jedna i jedina,
sretna ili nesretna,
sud oholog zivota,
ipak saznat cemo sta je istina,
kada soba bude puna mraka,
neka pjesma vrati sjecanja,
kosa sva bijela,
ruza uvela,
snjeg kaljuza,
ruka hladna,
i suza na licu vrela...
tisina,
samoca,
kamin bez zara
vatra odavno ugasena,
zelja na usnama ne izgovorena,
da,
istina ce biti u sijedim kosama,
zapletena i jadna,
voljetiiiii,
trebalo je
voljetiiiii,
samo malo se potruditi
i voljetiiii....

MIA COLPA (Moja greska)

Povrijedila sam te,
oprosti mi,
moja greska...

Srce si dao na dlanu,
ljubav nudio u svakom danu,
nisam navikla
da me neko voli
oprosti mi Andjelu...

Bez oca i majke,
bez sestre i brata,
bez prijatelja,
bez ikoga,
uvijek sama,
spremna na bitku
u svakom koraku,
suzu pustala sama
u svom kutu
da nevidi niko
kako one u rijekama teku,
oprosti Andjelu...
moja greska...

Tako tesko je znati
da srce ti pati,
tako tesko je prihvatiti
da nekog mozes zvati svojim,
tako gordo placem Andjelu
a nemogu ti to reci,
ponos svoj nemogu pogaziti
placem a suze mi neces vidjeti,
znam da neces niti vjerovati,
oprosti mi MIA COLPA...

uz pjesmu da pjevate...

UZ OVU PJESMU JEDNO MALO IZNENADJENJE...NADJITE PJESMU OD MERLINA "DA JE TUGA SNIJEG" I UMJESTO RIJECI MERLINA PJEVUSITE OVE MOJE RIJECI...ZNAM DA NECE BITI KAO NJEGOVE ALI PROBAJTE...

Ja neznam ko si ti...
ja neznam ni cija si...
nocas kad mi sve
tvoje nedostaje
jedino mojeeee....

Ja neznam ko si ti...
dal me mozes voljeti
uz mene stariti
ruke mi drzati
za zivot cijeliiii...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Daljine su to
u sebi sam plakao
tad sam ti rekao
nije Vilo dovoljno
da mi cujes glas...

Daljine su to
al je srce mislilo
da je ljubav pronaslo
i zavoljelo
bez obzira na straaaaah...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Pahulje bijele...

Opet ce pahulje bijele
tiho ulicom lelujati,
blazena noc padanja,
cekanja zivot cijeli,
da bi krenule na poslednji let...

Tek pokoja na dlan ce sletjeti,
u mojoj kosi se zaplesti,
na trepavici ostati,
i tu tiho bez glasa umrijeti...

Dok lete,
izgledaju tako razigrane i vesele,
u mnostvu neprepoznaju
se one koje tuguju,
svaka na svaku lici
i svaka se smijesi,
dok ne svate kada padnu,
da ostaju same
i tu na tlu u samoci umiru,
bez igdje ikoga,
u bisernu lokvu vode
nalik na suzu,
se pretvore...
i sa prvim suncem ispare
negdje gore u oblake,
bas poput duse...
nadaju se da ce ponovo biti rodjene...

Ali te pahulje male
u zaru da budu prve
pri poslednjem letu,
neznaju jadne
da cekanje donosi
drugu sudbinu,
onu koja ih nosi do vjecnosti,
do ljubavi,
do besmrtnosti...

Medju njima su i one odbacene,
bez igdje ikoga u letu tom,
zbunjene gomilom
koja juri strmoglavo ka tlu,
svoj let su usporile,
kao da su to nesto cekale,
kao da su zeljele da let ne prestane...
bile su odbacene...
a izabrane
da vjecno u ljubavi zive...

Cekanje njihovo prizva vjetar
koji neocekivano dodje,
njezno ih uze i ponese
do planine,
vjecnim snjegom zarobljene,
a tu je bio i On
koji je vjecnost cijelu
svoju snjeznu pahulju cekao,
da bi sa njom
u planini izgubljenoj
ljubav joj svoju dao...

Moje i Tvoje...

Zelene vlati trave pod nogama,
sunce proljeca u ocima,
tek propupale ljubicice
to malo mirisno cvijece,
i noge bose,
moje,
tvoje...

Povjetarac u kosi
nosi miris budjenja
zimskim snom uspavanih livada,
tople ruke isprepletene prstima,
blagi dodir tijela,
sreca koja se cita u ocima,
moja,
tvoja...

Sum talasa rijeke u blizini doziva,
nesvjesni svojih koraka
gazimo tisinom prema njima,
moc citanja duse bez rijeci
oslikan u stisku rukama,
bez sapata,
bez icega,
samo se stisne ruka,
i svaka neizgovorena rijec
znamo da je istina,
da je ljubav,
moja,
tvoja...

Uz rijeku stara klupa,
ceka dva zaljubljena svijeta
koji se vole stoljecima,
daleko od pokvarenih dusa,
daleko od svijeta podlaca
i prodanih ljudskih grimasa,
klupa...
moja,
tvoja...

I tek tad,
blago cu usne svoje nasloniti na tvoje,
i po prvi put pogledat ti oci krpune
da bih rekao rijeci skrivene
koje mi na srcu godinama leze,
"dali je grijeh reci,
volim te moja jedina ljubavi"...

SRETAN RODJENDAN...

Svi ce te zvati,
obraze bijele ljubiti,
zelje najljepse pozeljeti,
ruke tople ti stisnuti,
samo ja negdje daleko
u svom kutu samoce
tminu oko sebe cu zagrliti
i na tren pomisliti
da si to ti...
i kroz suze prozboriti
SRETAN TI RODJENDAN LJUBAVI...

Evo buket zimskih ruza cu brati
i sa njim u ledenu postelju leci,
divit se njihovom bijelo ruhu
opojnom mirisu,
kapljice vode sa latica
zednim usnama popiti,
i na tren,
samo jedan jedini tren
biti cu sretan
uz misao da ih tebi
u postelju nosim
i
RODJENDAN SRETAN ZELIM...

Ali nema usana tvojih
ociju garavih,
nema toplih ruku
nemam koga dotaci
srce mu dati,
nemam kome reci
koliko te ovo srce ludo voli,
samo vjetar zna tajnu
i ovu trecu godinu
koju ruke samuju...
a usne ne posustaju
vape,
strepe,
zele,
usne i kose tvoje
zele sapnuti
VILO ZIVI
I VOLI...
JER TVOJ ANDJEL TE VOLI...
I PJESMOM NAKVASENOM
SUZOM
SRETAN RODJENDAN TI ZELI...

Tisina...

Tisina i muk,
stari sat sekunde kuca,
svaka odzvanja poput crkvenog zvona...

Jos jedna cigareta,
gutljaj crnog vina
preko zednih usana,
i opet,
muk...
tisina...

Napraviti korak ka necemu
sta vrijedi,
kada je vec osudjen
da ide ka nicemu,
sudba,
kletva,
ili igra,
valjda se to zove zivot...
bez igdje ikoga...

Izlaz u gomilu nabacanih lica
gdje nema druga,
brata,
sestre,
majke,
oca,
nikoga...
moja ljubav ne svacena,
ruka ne milovana,
kosa ne mrsena,
ne pripadam nigdje
i nikome,
i opet cu pobjeci iz gomile
nestati tiho i necujno,
tmina noci sakrit ce
moje ruke,
kose,
moju ljubav...
sve ce netaknuto doci
u ove ledene odaje
moje tisine i muka
da bi nanovo slusale
zvona sekundi
tog starog sata...
sam si tik-tak,
sam si tik-tak,
sam ces ostati tik-tak,
ljubav ti nece doci tik-tak...
tik-tak...
tik-tak...

Sta je istina...

Carobna jutra kao iz bajke sam cekao
za njih zivio,
nadu u san pretvorio,
vec mi se cini da zivot je prolazio
tik pored mene a nisam ga niti primjetio,
samo sam stajao
i iscekivao...

Sto bjehu bure za neke smrtnike,
meni pak ucini se mirno more,
oluje nadolazece od kojih bjezase
meni dodjose kao povjetarac,
zarobljenik svog sna
ili slobodan da budan sanjam

sta je istina...
zivjeti i cekati
jednu vjecnu ljubav,
ili voljeti
a drhtaj u grlu ne osjetiti,
strepnju srca ne dokuciti,
suzu...
da tu tesku ljubavnu suzu
ne pustiti,
ne plakati je,
zarobiti je u sebi,
kao pticu u kavazu,
i ona ostari,
svati,
da ce umrijeti
a nikada slobodu
van grudi,
van kaveza,
nece osjetiti...

sta je istina...

Svatih gdje sam,
bolje i plakati,
dati ljubav i srce pokloniti
pa neka i boli,
neka dusa se kida,
neka rijeke suza poteku,
neka ruke i tamne noci
prekriju moji krici,
ali znam ziv sam,
volim,
ne stidim se reci,
ziv sam jer drhtim,
srce strepi,
ziv sam jer zelim,
ziv i ne mislim
sta ce sutra biti,
jednom se voli
i tada sve se daje
razum prestaje,
tada se u sreci stari
jedno pored drugoga
ili se cuti zauvijek,
dok pored nekog stranca legnemo
a onda sa sklopljenim ocima
glumimo,
ljubavvvv,
koju u grudima skrivamo,
sami sebe tjesimo,
DA MORALO JE OVAKO BITI...

sta je istina...

ljubav vjecna
ili sreca prividna,
ceznja godinama
ili tren znojnih tijela,
cekati ljubav zivota
ili uzeti nesto da nismo sami...

ipak moja spoznaja je samo moja,
cekati u tisini,
voljeti u tami,
plakati u samoci,
i zeljeti,
voljeti,
patiti,
sanjati
samo o jednoj zeni
kako nekada sa njom cu
sretan biti,
i ovu ljubav sto plamti
vjecno joj pokloniti...

Svejedno je...

Volim te...
dali ove rijeci razumijes...
zelim te,
ali kako da ti objasnim
ove moje uzdahe
koji te u noci praznoj traze...

Svatam te...
bojis se...
ali kako da ubijedim
ove ruke
da te ne traze,
da slijede glavu ludu
i prestanu grliti
jastuke usamljene...

Umrijet cu
a mozda te ni dotaci necu,
sudba ili zla kob,
sta je istina,
ljubav moja jedina,
samo ljubav
zivi u srcima
i ona je vjecna
ostalo sve je zabluda...

Korak napred
ili dva unazad,
svejedno je,
bez tebe
tako svejedno je
gdje koraca ova dusa moja,
bez tebe...
sunce,kisa,oluja,mecava,dan ili noc,
svejedno je,
tako svejedno,
kuda moram poc...

Ustani ruzo sjevera...

Pokusavam namjestiti smijesak
da pogane duse nevide
kako u sebi placem...

Pokusavam skriti svoj bol
dok boluje ona
koju zovem jedina...

Pokusavam biti sretan za sve
one oko sebe
a u srcu ledene mecave
tako tezak je korak moj
kada nisi uz mene...

Slutnja jesenjeg plesa
donosi samo usamljene noci
sva toplota je u tvojoj kosi
koja mi bolno lezi...

Ustani moja zvijezdo sjevera
pahulje bijele te zovu
moje usne traze
ustani jedina,
za mene,
za nas,
ustani mila,
moja suza zove te...

Ciganine stari...

Pjevaj veceras ciganine stari
pjevaj dok ispijam vino crno,
svi ce otici
dusu ces im opiti
i onda u kut moj ces opet doci
pjevat ces i plakati,
one pjesme koje zelis pjevati,
znas da ce me one pogadjati
kao tebe
istroseni cigo moj...

Zivot si potrosio
od krcme do krcme
od stola do stola,
i sad mi kazes da dusa tvoja
jos nije vidjela ovakvog
uplakanog Andjela...

Dali sam ciganine jos samo jedna musterija
u moru nepoznatih lica,
i ta tvoja prica jeli vec milion puta pricana,
znas vec sta ljude pogadja
kada sjede usamljeni sa casom vina,
znas sta ih boli dok ostale ne zele da vide,
znas i koliko srce im krvari,
zato ne pricaj te price
koje svi drugi zele cuti,
nisam jedan od njih,
nisam ni cest u krcmi
ali veceras neka bolujem
jer mozda nikada vise me neces vidjeti...

Prolaznik sam neznan,
neka ostanem takav
pamti samo moje lice i kose duge,
sjeti se nekada kakao si pjevao
ono sto ti zelis,
a ne ono sto musterija trazi,
sjeti se jednog Andjela
kojem si rekao
veceras od tebe ni cent ne zelim
samo da tvoje suze pjesmom
pokusam da lijecim...

Sjeti se da su te zvali svi,
zlatom te placali
samo da pjesmu odpjevas jednu,
sjeti se sta si rekao,
veceras pjevam za njega...
ovog Andjela...
pjevam za sebe...
jer u njegovim ocima
vidim koliko ljubavi ima...
uzalud vasi novci,
uzalud vasi uzvici,
njega nemoze nista
kupiti,
niti probuditi,
jedna zena mu na srcu lezi,
niti pjesmu moju ne cuje
sa svojom casom druguje
i njene oci crne trazi kao bisere negdje na dnu
te case prazne...

Da cigo,
pamti me po tome,
jer razumjeti nikada neces,
jednog stranca koji je u krcmu dosao
usamljen i crn,
sta je u njoj trazio,
koga cekao,
ne ciganine moj
neces razumjeti ljubav
jer poznajes dvije...
jedna je kada vole i zajedno stare
druga kada jedno voli a drugo pati,
ali treca...
ona neka se cuti...
znam ja i srce moje kako
ta treca boli...
kada volis,i ona te voli...
a usne ostanu u vjetru
zapletene u mecavi
jer nemogu jedne drugim doci,
ili se boje,
da nikada vise druge usne ljubiti
nece moci...

Zato sviraj i cuti
nereci rijeci koje neces svatiti
nepitaj odgovore
koje nezelis razumjeti,
i neplaci,
pomislim da ce i moj zivot
kao tvoj biti...

Dali ces pozeljeti...

Dali ces nekada pozeljeti
da me vidis,
da cujes moj glas,
dali ce ti se suza oteti
u besanoj noci,
hoces li zaplakati
ako nekada svog Andjela izgubis...

Bog jednom stvori par
onaj sto voli,
on ti da
a djavo uzima,
mozda ljubav zivota
meni nije sudjena...

Noci prepune nemira,
hartija nakvasena,
jedna cigareta,
casa crnog vina,
ledena postelja,
usamljena jesen turobna,
mozda je to sudba moja kleta...

I ljubav,
u pjesmama,
na usnama,
u srcu,
u dusi,
jeli to samo san,
jedna stepenica do neba
na koju necu nikada zakoraciti,
dali smo ovo mi ljubavi,
ja i ti...
dali cemo vjecno plakati,
i uz nekog stranca
bez osjecaja,
bez ljubavi,
bez osmjeha,
stariti...

Put zivota...

Od vrha do dna
kratak je put,
jos kraci
od ljubavi do ocaja,
tu nema pravila u igri zivota,
za tren od puste staze
na raskrizje dodjemo,
lijevo ili desno,
tuga ili sreca,
u momentu korak treba zakoraciti
neznanja svog svjesni
ipak moramo negdje poci,
dali je osmijeh skriven desno
ili lijevo,
gdje nas ceka lice umiveno suzama,
skrivena tajna zivota...

Ehh,taj put zivota i srecu donosi,
koja traje onoliko koliko dusa voli,
a tuga uvijek vreba iz potaje,
ceka svoj jedinstven trenutak,
zakoraci u nasa srca
postajemo slabi uvlaceci se u svoje osame,
ne za nju nikada spremni nismo
a moramo da drugujemo...

U maglovita jutra neki od nas
nisu nikada spremni zakoraciti,
neznajuci sta ceka pod velom
te bjeline,
strah ih obuzme,
drhtaj,
bojaz od nepoznatog,
okrenu se i ne dokuce sta se skriva iz magle,
mozda je i bolje tako,
samoci i vec znanim
utrtim putevima
opet ono isto dobro jutro pozeljeti,
hladnoj usamljenoj postelji
uz nakvasen jastuk vrelim suzama
laku noc reci...

Za put ljubavi i maglu tajni
treba srce koje voli do smrti,
treba jedna rijec da procvjetamo,
ili venemo bez nje,
uspavani,
cekamo,
starimo,
i u prah se pretvorimo,
a da srecu nikada ne dotaknemo...

Nekako sa zimom...

Kada dodje zima
i pahulje male donese,
vjetar sjeverac
sa planine sidje,
bit cu ti sam ljubavi moja,
pored kamina
uz casu crnog vina...
bit cu ti tako sam mila moja...

Sve te zimske noci
su tako duge jedino moje,
kako podnijeti jos jednu
bez tebe u zagrljaju,
plasim se tih ledenih vjetrova,
nekicenih borova,
plasim se zime i
njenog hladnog kreveta...

Nekada ona mi je bila drug
usamljene moje setnje svatala
u stopu me njezno pahuljama pratila,
ali vise nee,
dosta jeee,
zelim proljece i toplo sunce,
zelim usne tvoje
na usne moje,
vrele poljupce,
zelim tebeee...
dodji mi
od ledene zime me uzmi,
ukradi,
odnesi,
dodji mi i voli me,
jedino moje...

Daleko milo moje...

Htjedoh je jutros ubrati
onako rosnu od jeseni,
poslednju u vrtu sto vremenu prkosi,
jarko crvena,
kao usne tvoje,
snena poput duse tvoje,
neodoljivog mirisa
kao kose netaknute tvoje...

Htjedoh...
vec i rukom krenuh ka njoj,
pomislih buket se dijeli
samo iz geste mile,
a ljubav se poklanja u jednom cvijetu,
da u njoju toj ruzi bajnoj...

Da zelio sam je rukom ubrati,
ali svatih daleko si milo moje
njen miris neces osjetiti,
njenu rosu sa latica
usnama nemozes popiti,
u njoj neces dokuciti
kako moje srce kuca...
daleko si milo moje...

Morat cu ruke od nje povuci
i samo se nadati da ce do zime cvjetati
istim onim mirisom mamiti,a od snijega cu je tada otrgnuti,
da je ledene noci ne posuse,
na pragu tvom je ostaviti
uz samo jedan jedini dodir prsta moga
na tvoje zvono cu pozvoniti
znat ces vec ko zvoni,
jedna ruza crvena
na pragu,
i jedan covjek
sa srcem na dlanu...

Tebi oce koji si sa svojim Andjelima...

Pozelim ponekada vidjeti,
moga oca,
ali on je vec odavno
na nebu sa svojim Andjelima,
uzalud ga dozivam,
da...

On je bio moja snaga,
onaj ko me svata,
on je bio otac kojeg vise nemam,
otisao,
a zivot moj se nastavio...
na grobu ruzu sam posadio
onu bijelu da cvjeta
kao sto je cvjetala dusa njegova
dok je bio sa mnom...

I evo nad humkom ti stojim oce,
moje vrele suze pustam na tvoju zemljicu crnu
valjda me gledas negdje odozgo,
samo sto te ja ne primjecujem...
ne nemogu ti nista pricati,
samo zelim gledati tu crnicu sto te skriva
suzama je zaliti,
ruzu bijelu pomilovati,
pa mozda me i osjetis...
oce moj...

Majku ...
sam zaboravio,
ne nemoj me kriviti za zivotne pute moje,
i sto po svijetu ti lutam,
brata...
ova dusa ne pamti kako izgleda,
ne krivi me molim te,
znas da uvijek smo bili dva svjeta ista,
ja i ti...
brat i majka...
ti si na nebu,
i ostala majka da zivi,
oprosti na grubim rijecima
ali znas vec da bih zelio
da je nju sudba uzela
prije nego tebe oce moj...

Uvijek si govorio da mene neki drugi puti cekaju
koji za obicne ljude nisu,
i sada svatam tvoje rijeci,
nisam rodjen da budem u sredini
poznajem samo vrh i dno,
ali tesko je to oce,
tesko je biti u svijetu mom,
uvijek sam samm,
i ljubav imam
jedino sto sija u tami mojoj,
ali oce opet sam usamljen...

Dali si znao kada sam se rodio
na sta sve me zivot osudio
tezak je teret svatiti sve oko sebe
i citati iz dvije rijeci sta zele reci,
tesko je oce moj sam se boriti...
vrlo tesko je imati svoj svijet
i za njega zivjeti,
i znati da negdje drugo pripadas,
i da samo jednu zenu volis i zelis...

Oprosti dugo na grobu nisam ti bio,
dugo vec suzama nisam ruze ti zalio,
oprosti mi...
Znas da u mojim mislima uvijek tu si...
evo u odlasku ostavljam ti ruzu crnu
neka ti na grobu mirise
sa bijelom zajedno...
ali ova crna je oce moj
od ovog tvoga crnog Andjela...

Ko sam ja...

Ko sam ja...
na izgubljenom putu zivota,
dali ces me prepoznati
u stanici cekanja zaboravljenog grada
koji zivi jos
u nekim davnim vremenima...

Ko sam ja na rubu jave i sna
u svom svijetu sarenih boja
gdje nema pravila zivljenja,
otimanja,
i odurnog smrada prodanih dusa...

Ko sam ja...
vise ni imena svoga se ne sjecam
ma zar je i bitno,
kada svi na kraju
zavrsimo u toj stanici cekanja
gdje nema pitanja,
nema niti muka,
samo tisina,
pogled u nista
i cekanje necega
a to nesto mozda nikada ne docekamo...

Ko sam ja
da sudba se tako gordo
igra sa mojim osjecajima,
srce zivo mi vadi svaki dan
ne haje sto iz njega lipti topla krv,
zna da moram nastaviti zivjeti
kada za koji tren vrati nanovo u moje grudi...
tek malo se napije
kojom kapljicom krvi moje vrele
zlobno nacereka
i kroz zube samo prozbori
evo ti srce moras dalje zivjeti...

Ko sam ja bez tebe...
ko sam bez pola sebe...
ko sam ja bez rijeci volim te...
mozda sam ipak niko i nista,
mozda i ne zivim,
mozda je to samo moja zelja
biti medju zivima
i sretna do kraja zivota...
ili nesretan
na putu beskaraja...
usamljen negdje daleko
u nekoj napustenoj stanici cekanja...

Djevojcice...

Mirisem na nju djevojcice,
ove noci i zivot naredni cijeli,
ne,
ne nocas nije ti mjesto kraj mene...

Zasto da ti nudim nade izgubljene,
svijet koji zelis sanjati,
rijeci lake na koje ces pasti,
osmijeh lazljiv u kojem ces uzivati,
oci prepune suza koje zelis brisati,
ehhh,
moja djevojcice,
ovog Andjela nemozes imati...

Kako da ti kazem a da te ne povrijedim,
tvoje suze da ne izazovem,
pa sta trazis u meni
vidis da ovaj kut samoce samo zelim
sa njim drugujem,
casi vina pricam o snovima,
njene usne ljubim u mislima,
kako,
objasni mi kako da ti kazem,
ovog Andjela nemozes imati...

Mogu li samo reci...
u sebi volju sam ubio,
glad za zenskim tijelom pokopao,
izazov na pucini mora ostavio,
i samo mirnu luku zelim,
mozes li svatiti ove rijeci...
ma mozes li dokuciti,
savanu,
preriju,
Sibir,
tisinu,
planinu,
osmijeh i srecu
dok staris uz jednu zenu...

Ne...
ipak ove rijeci cu precutati,
jos jednu casu vina popiti,
za one sretne negdje daleko nazdraviti,
lagano poput sjene od stola ustati
i u noc sa svojom Vilom otploviti...

Ne...
moja naivna djevojcice,
nemozes me imati,
nemozs me niti krasti
jer nemogu ni mrvu ljubavi ti dati,
kada sve sto imam
vec sam dao njoj zeni dalekoj,
mozda vec sada necijoj...
a u mojim mislima
vjecno j zovm mojom...

S toga ne kudi me,
ne proklinji,
ne sudi mi,
ako ti kazem oprosti...
pice mi nemozes platiti,
na nocnu voznju ne zelim sa tobom poci,
niti tvoju proslost ne zelim slusati...
jednostavno je
zelim samo uz casu vina sa njom u mislima biti,
pored stola ovog je zamisljati,
i poslije u tisini polako do svog ledenog kreveta
sam otici,
i tamo je u snovima grliti...

Duboko u meni...

Negdje u meni
rane su duboke,
niti kise i oluje
nemogu da ih zacijele,
uniste,
sahrane...

Sve sam prosao jedina
i od zivota moga
osta samo sjena,
san,
nada...

Dali si ti moja poslednja stanica
ili ceznja vjecita,
znam samo jedno
nedostajes ovim rukama...

Imati a nemati,
grliti a ne stisnuti,
poljubiti a ne dotaci,
voljeti i umirati...
da to je ljubav
koja samo jednom postoji...

Kazu crne vrana donosi pismo,
neki glas dobar ili los,
a na mome krovu
jato sleti svaki dan,
ko ce ga znati zasto tu dolaze,
mozda samo mrvice neke kupe...
ili misle
da sam toliko usamljen
pa da mi drustvo prave...
jedno na kraju znam
pisma nikakva ne donose...

Sklopim misao
i osjetim tisinu,
bose noge,
oci polusklopljene,
noc,
mjesec,
i ja...
moja strast,
moja ljubav,
moja pjesma,
i ti...
pred ocima,
u snovima,
u rijecima,
na usnama...
ti i ja,
jeli to zelja ili sudba,
istina lezi u rijecima
cetrnaest i jedanaest su dvadeset i pet
tada je poceo let,
koji traje godinama
a ljubav ne prestaje,
ostaje...
sapuce...
mislim da govori rijeci te
volim te jedino moje...