MIA COLPA (Moja greska)

Povrijedila sam te,
oprosti mi,
moja greska...

Srce si dao na dlanu,
ljubav nudio u svakom danu,
nisam navikla
da me neko voli
oprosti mi Andjelu...

Bez oca i majke,
bez sestre i brata,
bez prijatelja,
bez ikoga,
uvijek sama,
spremna na bitku
u svakom koraku,
suzu pustala sama
u svom kutu
da nevidi niko
kako one u rijekama teku,
oprosti Andjelu...
moja greska...

Tako tesko je znati
da srce ti pati,
tako tesko je prihvatiti
da nekog mozes zvati svojim,
tako gordo placem Andjelu
a nemogu ti to reci,
ponos svoj nemogu pogaziti
placem a suze mi neces vidjeti,
znam da neces niti vjerovati,
oprosti mi MIA COLPA...

uz pjesmu da pjevate...

UZ OVU PJESMU JEDNO MALO IZNENADJENJE...NADJITE PJESMU OD MERLINA "DA JE TUGA SNIJEG" I UMJESTO RIJECI MERLINA PJEVUSITE OVE MOJE RIJECI...ZNAM DA NECE BITI KAO NJEGOVE ALI PROBAJTE...

Ja neznam ko si ti...
ja neznam ni cija si...
nocas kad mi sve
tvoje nedostaje
jedino mojeeee....

Ja neznam ko si ti...
dal me mozes voljeti
uz mene stariti
ruke mi drzati
za zivot cijeliiii...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Daljine su to
u sebi sam plakao
tad sam ti rekao
nije Vilo dovoljno
da mi cujes glas...

Daljine su to
al je srce mislilo
da je ljubav pronaslo
i zavoljelo
bez obzira na straaaaah...

Ehh da je tuga bijeg
i da me s jutrom napusti,
mogao bih moje jedino
da ne pomislim
sa nekim te dijelim...

Eh da je tuga led
i da ga sunce otopi
nebih ti rekao ni tad
ko sto nemogu ni sad
ja te volim...

Pahulje bijele...

Opet ce pahulje bijele
tiho ulicom lelujati,
blazena noc padanja,
cekanja zivot cijeli,
da bi krenule na poslednji let...

Tek pokoja na dlan ce sletjeti,
u mojoj kosi se zaplesti,
na trepavici ostati,
i tu tiho bez glasa umrijeti...

Dok lete,
izgledaju tako razigrane i vesele,
u mnostvu neprepoznaju
se one koje tuguju,
svaka na svaku lici
i svaka se smijesi,
dok ne svate kada padnu,
da ostaju same
i tu na tlu u samoci umiru,
bez igdje ikoga,
u bisernu lokvu vode
nalik na suzu,
se pretvore...
i sa prvim suncem ispare
negdje gore u oblake,
bas poput duse...
nadaju se da ce ponovo biti rodjene...

Ali te pahulje male
u zaru da budu prve
pri poslednjem letu,
neznaju jadne
da cekanje donosi
drugu sudbinu,
onu koja ih nosi do vjecnosti,
do ljubavi,
do besmrtnosti...

Medju njima su i one odbacene,
bez igdje ikoga u letu tom,
zbunjene gomilom
koja juri strmoglavo ka tlu,
svoj let su usporile,
kao da su to nesto cekale,
kao da su zeljele da let ne prestane...
bile su odbacene...
a izabrane
da vjecno u ljubavi zive...

Cekanje njihovo prizva vjetar
koji neocekivano dodje,
njezno ih uze i ponese
do planine,
vjecnim snjegom zarobljene,
a tu je bio i On
koji je vjecnost cijelu
svoju snjeznu pahulju cekao,
da bi sa njom
u planini izgubljenoj
ljubav joj svoju dao...

Moje i Tvoje...

Zelene vlati trave pod nogama,
sunce proljeca u ocima,
tek propupale ljubicice
to malo mirisno cvijece,
i noge bose,
moje,
tvoje...

Povjetarac u kosi
nosi miris budjenja
zimskim snom uspavanih livada,
tople ruke isprepletene prstima,
blagi dodir tijela,
sreca koja se cita u ocima,
moja,
tvoja...

Sum talasa rijeke u blizini doziva,
nesvjesni svojih koraka
gazimo tisinom prema njima,
moc citanja duse bez rijeci
oslikan u stisku rukama,
bez sapata,
bez icega,
samo se stisne ruka,
i svaka neizgovorena rijec
znamo da je istina,
da je ljubav,
moja,
tvoja...

Uz rijeku stara klupa,
ceka dva zaljubljena svijeta
koji se vole stoljecima,
daleko od pokvarenih dusa,
daleko od svijeta podlaca
i prodanih ljudskih grimasa,
klupa...
moja,
tvoja...

I tek tad,
blago cu usne svoje nasloniti na tvoje,
i po prvi put pogledat ti oci krpune
da bih rekao rijeci skrivene
koje mi na srcu godinama leze,
"dali je grijeh reci,
volim te moja jedina ljubavi"...

SRETAN RODJENDAN...

Svi ce te zvati,
obraze bijele ljubiti,
zelje najljepse pozeljeti,
ruke tople ti stisnuti,
samo ja negdje daleko
u svom kutu samoce
tminu oko sebe cu zagrliti
i na tren pomisliti
da si to ti...
i kroz suze prozboriti
SRETAN TI RODJENDAN LJUBAVI...

Evo buket zimskih ruza cu brati
i sa njim u ledenu postelju leci,
divit se njihovom bijelo ruhu
opojnom mirisu,
kapljice vode sa latica
zednim usnama popiti,
i na tren,
samo jedan jedini tren
biti cu sretan
uz misao da ih tebi
u postelju nosim
i
RODJENDAN SRETAN ZELIM...

Ali nema usana tvojih
ociju garavih,
nema toplih ruku
nemam koga dotaci
srce mu dati,
nemam kome reci
koliko te ovo srce ludo voli,
samo vjetar zna tajnu
i ovu trecu godinu
koju ruke samuju...
a usne ne posustaju
vape,
strepe,
zele,
usne i kose tvoje
zele sapnuti
VILO ZIVI
I VOLI...
JER TVOJ ANDJEL TE VOLI...
I PJESMOM NAKVASENOM
SUZOM
SRETAN RODJENDAN TI ZELI...

Tisina...

Tisina i muk,
stari sat sekunde kuca,
svaka odzvanja poput crkvenog zvona...

Jos jedna cigareta,
gutljaj crnog vina
preko zednih usana,
i opet,
muk...
tisina...

Napraviti korak ka necemu
sta vrijedi,
kada je vec osudjen
da ide ka nicemu,
sudba,
kletva,
ili igra,
valjda se to zove zivot...
bez igdje ikoga...

Izlaz u gomilu nabacanih lica
gdje nema druga,
brata,
sestre,
majke,
oca,
nikoga...
moja ljubav ne svacena,
ruka ne milovana,
kosa ne mrsena,
ne pripadam nigdje
i nikome,
i opet cu pobjeci iz gomile
nestati tiho i necujno,
tmina noci sakrit ce
moje ruke,
kose,
moju ljubav...
sve ce netaknuto doci
u ove ledene odaje
moje tisine i muka
da bi nanovo slusale
zvona sekundi
tog starog sata...
sam si tik-tak,
sam si tik-tak,
sam ces ostati tik-tak,
ljubav ti nece doci tik-tak...
tik-tak...
tik-tak...

Sta je istina...

Carobna jutra kao iz bajke sam cekao
za njih zivio,
nadu u san pretvorio,
vec mi se cini da zivot je prolazio
tik pored mene a nisam ga niti primjetio,
samo sam stajao
i iscekivao...

Sto bjehu bure za neke smrtnike,
meni pak ucini se mirno more,
oluje nadolazece od kojih bjezase
meni dodjose kao povjetarac,
zarobljenik svog sna
ili slobodan da budan sanjam

sta je istina...
zivjeti i cekati
jednu vjecnu ljubav,
ili voljeti
a drhtaj u grlu ne osjetiti,
strepnju srca ne dokuciti,
suzu...
da tu tesku ljubavnu suzu
ne pustiti,
ne plakati je,
zarobiti je u sebi,
kao pticu u kavazu,
i ona ostari,
svati,
da ce umrijeti
a nikada slobodu
van grudi,
van kaveza,
nece osjetiti...

sta je istina...

Svatih gdje sam,
bolje i plakati,
dati ljubav i srce pokloniti
pa neka i boli,
neka dusa se kida,
neka rijeke suza poteku,
neka ruke i tamne noci
prekriju moji krici,
ali znam ziv sam,
volim,
ne stidim se reci,
ziv sam jer drhtim,
srce strepi,
ziv sam jer zelim,
ziv i ne mislim
sta ce sutra biti,
jednom se voli
i tada sve se daje
razum prestaje,
tada se u sreci stari
jedno pored drugoga
ili se cuti zauvijek,
dok pored nekog stranca legnemo
a onda sa sklopljenim ocima
glumimo,
ljubavvvv,
koju u grudima skrivamo,
sami sebe tjesimo,
DA MORALO JE OVAKO BITI...

sta je istina...

ljubav vjecna
ili sreca prividna,
ceznja godinama
ili tren znojnih tijela,
cekati ljubav zivota
ili uzeti nesto da nismo sami...

ipak moja spoznaja je samo moja,
cekati u tisini,
voljeti u tami,
plakati u samoci,
i zeljeti,
voljeti,
patiti,
sanjati
samo o jednoj zeni
kako nekada sa njom cu
sretan biti,
i ovu ljubav sto plamti
vjecno joj pokloniti...

Svejedno je...

Volim te...
dali ove rijeci razumijes...
zelim te,
ali kako da ti objasnim
ove moje uzdahe
koji te u noci praznoj traze...

Svatam te...
bojis se...
ali kako da ubijedim
ove ruke
da te ne traze,
da slijede glavu ludu
i prestanu grliti
jastuke usamljene...

Umrijet cu
a mozda te ni dotaci necu,
sudba ili zla kob,
sta je istina,
ljubav moja jedina,
samo ljubav
zivi u srcima
i ona je vjecna
ostalo sve je zabluda...

Korak napred
ili dva unazad,
svejedno je,
bez tebe
tako svejedno je
gdje koraca ova dusa moja,
bez tebe...
sunce,kisa,oluja,mecava,dan ili noc,
svejedno je,
tako svejedno,
kuda moram poc...

Ustani ruzo sjevera...

Pokusavam namjestiti smijesak
da pogane duse nevide
kako u sebi placem...

Pokusavam skriti svoj bol
dok boluje ona
koju zovem jedina...

Pokusavam biti sretan za sve
one oko sebe
a u srcu ledene mecave
tako tezak je korak moj
kada nisi uz mene...

Slutnja jesenjeg plesa
donosi samo usamljene noci
sva toplota je u tvojoj kosi
koja mi bolno lezi...

Ustani moja zvijezdo sjevera
pahulje bijele te zovu
moje usne traze
ustani jedina,
za mene,
za nas,
ustani mila,
moja suza zove te...

Ciganine stari...

Pjevaj veceras ciganine stari
pjevaj dok ispijam vino crno,
svi ce otici
dusu ces im opiti
i onda u kut moj ces opet doci
pjevat ces i plakati,
one pjesme koje zelis pjevati,
znas da ce me one pogadjati
kao tebe
istroseni cigo moj...

Zivot si potrosio
od krcme do krcme
od stola do stola,
i sad mi kazes da dusa tvoja
jos nije vidjela ovakvog
uplakanog Andjela...

Dali sam ciganine jos samo jedna musterija
u moru nepoznatih lica,
i ta tvoja prica jeli vec milion puta pricana,
znas vec sta ljude pogadja
kada sjede usamljeni sa casom vina,
znas sta ih boli dok ostale ne zele da vide,
znas i koliko srce im krvari,
zato ne pricaj te price
koje svi drugi zele cuti,
nisam jedan od njih,
nisam ni cest u krcmi
ali veceras neka bolujem
jer mozda nikada vise me neces vidjeti...

Prolaznik sam neznan,
neka ostanem takav
pamti samo moje lice i kose duge,
sjeti se nekada kakao si pjevao
ono sto ti zelis,
a ne ono sto musterija trazi,
sjeti se jednog Andjela
kojem si rekao
veceras od tebe ni cent ne zelim
samo da tvoje suze pjesmom
pokusam da lijecim...

Sjeti se da su te zvali svi,
zlatom te placali
samo da pjesmu odpjevas jednu,
sjeti se sta si rekao,
veceras pjevam za njega...
ovog Andjela...
pjevam za sebe...
jer u njegovim ocima
vidim koliko ljubavi ima...
uzalud vasi novci,
uzalud vasi uzvici,
njega nemoze nista
kupiti,
niti probuditi,
jedna zena mu na srcu lezi,
niti pjesmu moju ne cuje
sa svojom casom druguje
i njene oci crne trazi kao bisere negdje na dnu
te case prazne...

Da cigo,
pamti me po tome,
jer razumjeti nikada neces,
jednog stranca koji je u krcmu dosao
usamljen i crn,
sta je u njoj trazio,
koga cekao,
ne ciganine moj
neces razumjeti ljubav
jer poznajes dvije...
jedna je kada vole i zajedno stare
druga kada jedno voli a drugo pati,
ali treca...
ona neka se cuti...
znam ja i srce moje kako
ta treca boli...
kada volis,i ona te voli...
a usne ostanu u vjetru
zapletene u mecavi
jer nemogu jedne drugim doci,
ili se boje,
da nikada vise druge usne ljubiti
nece moci...

Zato sviraj i cuti
nereci rijeci koje neces svatiti
nepitaj odgovore
koje nezelis razumjeti,
i neplaci,
pomislim da ce i moj zivot
kao tvoj biti...

Dali ces pozeljeti...

Dali ces nekada pozeljeti
da me vidis,
da cujes moj glas,
dali ce ti se suza oteti
u besanoj noci,
hoces li zaplakati
ako nekada svog Andjela izgubis...

Bog jednom stvori par
onaj sto voli,
on ti da
a djavo uzima,
mozda ljubav zivota
meni nije sudjena...

Noci prepune nemira,
hartija nakvasena,
jedna cigareta,
casa crnog vina,
ledena postelja,
usamljena jesen turobna,
mozda je to sudba moja kleta...

I ljubav,
u pjesmama,
na usnama,
u srcu,
u dusi,
jeli to samo san,
jedna stepenica do neba
na koju necu nikada zakoraciti,
dali smo ovo mi ljubavi,
ja i ti...
dali cemo vjecno plakati,
i uz nekog stranca
bez osjecaja,
bez ljubavi,
bez osmjeha,
stariti...

Put zivota...

Od vrha do dna
kratak je put,
jos kraci
od ljubavi do ocaja,
tu nema pravila u igri zivota,
za tren od puste staze
na raskrizje dodjemo,
lijevo ili desno,
tuga ili sreca,
u momentu korak treba zakoraciti
neznanja svog svjesni
ipak moramo negdje poci,
dali je osmijeh skriven desno
ili lijevo,
gdje nas ceka lice umiveno suzama,
skrivena tajna zivota...

Ehh,taj put zivota i srecu donosi,
koja traje onoliko koliko dusa voli,
a tuga uvijek vreba iz potaje,
ceka svoj jedinstven trenutak,
zakoraci u nasa srca
postajemo slabi uvlaceci se u svoje osame,
ne za nju nikada spremni nismo
a moramo da drugujemo...

U maglovita jutra neki od nas
nisu nikada spremni zakoraciti,
neznajuci sta ceka pod velom
te bjeline,
strah ih obuzme,
drhtaj,
bojaz od nepoznatog,
okrenu se i ne dokuce sta se skriva iz magle,
mozda je i bolje tako,
samoci i vec znanim
utrtim putevima
opet ono isto dobro jutro pozeljeti,
hladnoj usamljenoj postelji
uz nakvasen jastuk vrelim suzama
laku noc reci...

Za put ljubavi i maglu tajni
treba srce koje voli do smrti,
treba jedna rijec da procvjetamo,
ili venemo bez nje,
uspavani,
cekamo,
starimo,
i u prah se pretvorimo,
a da srecu nikada ne dotaknemo...

Nekako sa zimom...

Kada dodje zima
i pahulje male donese,
vjetar sjeverac
sa planine sidje,
bit cu ti sam ljubavi moja,
pored kamina
uz casu crnog vina...
bit cu ti tako sam mila moja...

Sve te zimske noci
su tako duge jedino moje,
kako podnijeti jos jednu
bez tebe u zagrljaju,
plasim se tih ledenih vjetrova,
nekicenih borova,
plasim se zime i
njenog hladnog kreveta...

Nekada ona mi je bila drug
usamljene moje setnje svatala
u stopu me njezno pahuljama pratila,
ali vise nee,
dosta jeee,
zelim proljece i toplo sunce,
zelim usne tvoje
na usne moje,
vrele poljupce,
zelim tebeee...
dodji mi
od ledene zime me uzmi,
ukradi,
odnesi,
dodji mi i voli me,
jedino moje...

Daleko milo moje...

Htjedoh je jutros ubrati
onako rosnu od jeseni,
poslednju u vrtu sto vremenu prkosi,
jarko crvena,
kao usne tvoje,
snena poput duse tvoje,
neodoljivog mirisa
kao kose netaknute tvoje...

Htjedoh...
vec i rukom krenuh ka njoj,
pomislih buket se dijeli
samo iz geste mile,
a ljubav se poklanja u jednom cvijetu,
da u njoju toj ruzi bajnoj...

Da zelio sam je rukom ubrati,
ali svatih daleko si milo moje
njen miris neces osjetiti,
njenu rosu sa latica
usnama nemozes popiti,
u njoj neces dokuciti
kako moje srce kuca...
daleko si milo moje...

Morat cu ruke od nje povuci
i samo se nadati da ce do zime cvjetati
istim onim mirisom mamiti,a od snijega cu je tada otrgnuti,
da je ledene noci ne posuse,
na pragu tvom je ostaviti
uz samo jedan jedini dodir prsta moga
na tvoje zvono cu pozvoniti
znat ces vec ko zvoni,
jedna ruza crvena
na pragu,
i jedan covjek
sa srcem na dlanu...

Tebi oce koji si sa svojim Andjelima...

Pozelim ponekada vidjeti,
moga oca,
ali on je vec odavno
na nebu sa svojim Andjelima,
uzalud ga dozivam,
da...

On je bio moja snaga,
onaj ko me svata,
on je bio otac kojeg vise nemam,
otisao,
a zivot moj se nastavio...
na grobu ruzu sam posadio
onu bijelu da cvjeta
kao sto je cvjetala dusa njegova
dok je bio sa mnom...

I evo nad humkom ti stojim oce,
moje vrele suze pustam na tvoju zemljicu crnu
valjda me gledas negdje odozgo,
samo sto te ja ne primjecujem...
ne nemogu ti nista pricati,
samo zelim gledati tu crnicu sto te skriva
suzama je zaliti,
ruzu bijelu pomilovati,
pa mozda me i osjetis...
oce moj...

Majku ...
sam zaboravio,
ne nemoj me kriviti za zivotne pute moje,
i sto po svijetu ti lutam,
brata...
ova dusa ne pamti kako izgleda,
ne krivi me molim te,
znas da uvijek smo bili dva svjeta ista,
ja i ti...
brat i majka...
ti si na nebu,
i ostala majka da zivi,
oprosti na grubim rijecima
ali znas vec da bih zelio
da je nju sudba uzela
prije nego tebe oce moj...

Uvijek si govorio da mene neki drugi puti cekaju
koji za obicne ljude nisu,
i sada svatam tvoje rijeci,
nisam rodjen da budem u sredini
poznajem samo vrh i dno,
ali tesko je to oce,
tesko je biti u svijetu mom,
uvijek sam samm,
i ljubav imam
jedino sto sija u tami mojoj,
ali oce opet sam usamljen...

Dali si znao kada sam se rodio
na sta sve me zivot osudio
tezak je teret svatiti sve oko sebe
i citati iz dvije rijeci sta zele reci,
tesko je oce moj sam se boriti...
vrlo tesko je imati svoj svijet
i za njega zivjeti,
i znati da negdje drugo pripadas,
i da samo jednu zenu volis i zelis...

Oprosti dugo na grobu nisam ti bio,
dugo vec suzama nisam ruze ti zalio,
oprosti mi...
Znas da u mojim mislima uvijek tu si...
evo u odlasku ostavljam ti ruzu crnu
neka ti na grobu mirise
sa bijelom zajedno...
ali ova crna je oce moj
od ovog tvoga crnog Andjela...

Ko sam ja...

Ko sam ja...
na izgubljenom putu zivota,
dali ces me prepoznati
u stanici cekanja zaboravljenog grada
koji zivi jos
u nekim davnim vremenima...

Ko sam ja na rubu jave i sna
u svom svijetu sarenih boja
gdje nema pravila zivljenja,
otimanja,
i odurnog smrada prodanih dusa...

Ko sam ja...
vise ni imena svoga se ne sjecam
ma zar je i bitno,
kada svi na kraju
zavrsimo u toj stanici cekanja
gdje nema pitanja,
nema niti muka,
samo tisina,
pogled u nista
i cekanje necega
a to nesto mozda nikada ne docekamo...

Ko sam ja
da sudba se tako gordo
igra sa mojim osjecajima,
srce zivo mi vadi svaki dan
ne haje sto iz njega lipti topla krv,
zna da moram nastaviti zivjeti
kada za koji tren vrati nanovo u moje grudi...
tek malo se napije
kojom kapljicom krvi moje vrele
zlobno nacereka
i kroz zube samo prozbori
evo ti srce moras dalje zivjeti...

Ko sam ja bez tebe...
ko sam bez pola sebe...
ko sam ja bez rijeci volim te...
mozda sam ipak niko i nista,
mozda i ne zivim,
mozda je to samo moja zelja
biti medju zivima
i sretna do kraja zivota...
ili nesretan
na putu beskaraja...
usamljen negdje daleko
u nekoj napustenoj stanici cekanja...

Djevojcice...

Mirisem na nju djevojcice,
ove noci i zivot naredni cijeli,
ne,
ne nocas nije ti mjesto kraj mene...

Zasto da ti nudim nade izgubljene,
svijet koji zelis sanjati,
rijeci lake na koje ces pasti,
osmijeh lazljiv u kojem ces uzivati,
oci prepune suza koje zelis brisati,
ehhh,
moja djevojcice,
ovog Andjela nemozes imati...

Kako da ti kazem a da te ne povrijedim,
tvoje suze da ne izazovem,
pa sta trazis u meni
vidis da ovaj kut samoce samo zelim
sa njim drugujem,
casi vina pricam o snovima,
njene usne ljubim u mislima,
kako,
objasni mi kako da ti kazem,
ovog Andjela nemozes imati...

Mogu li samo reci...
u sebi volju sam ubio,
glad za zenskim tijelom pokopao,
izazov na pucini mora ostavio,
i samo mirnu luku zelim,
mozes li svatiti ove rijeci...
ma mozes li dokuciti,
savanu,
preriju,
Sibir,
tisinu,
planinu,
osmijeh i srecu
dok staris uz jednu zenu...

Ne...
ipak ove rijeci cu precutati,
jos jednu casu vina popiti,
za one sretne negdje daleko nazdraviti,
lagano poput sjene od stola ustati
i u noc sa svojom Vilom otploviti...

Ne...
moja naivna djevojcice,
nemozes me imati,
nemozs me niti krasti
jer nemogu ni mrvu ljubavi ti dati,
kada sve sto imam
vec sam dao njoj zeni dalekoj,
mozda vec sada necijoj...
a u mojim mislima
vjecno j zovm mojom...

S toga ne kudi me,
ne proklinji,
ne sudi mi,
ako ti kazem oprosti...
pice mi nemozes platiti,
na nocnu voznju ne zelim sa tobom poci,
niti tvoju proslost ne zelim slusati...
jednostavno je
zelim samo uz casu vina sa njom u mislima biti,
pored stola ovog je zamisljati,
i poslije u tisini polako do svog ledenog kreveta
sam otici,
i tamo je u snovima grliti...

Duboko u meni...

Negdje u meni
rane su duboke,
niti kise i oluje
nemogu da ih zacijele,
uniste,
sahrane...

Sve sam prosao jedina
i od zivota moga
osta samo sjena,
san,
nada...

Dali si ti moja poslednja stanica
ili ceznja vjecita,
znam samo jedno
nedostajes ovim rukama...

Imati a nemati,
grliti a ne stisnuti,
poljubiti a ne dotaci,
voljeti i umirati...
da to je ljubav
koja samo jednom postoji...

Kazu crne vrana donosi pismo,
neki glas dobar ili los,
a na mome krovu
jato sleti svaki dan,
ko ce ga znati zasto tu dolaze,
mozda samo mrvice neke kupe...
ili misle
da sam toliko usamljen
pa da mi drustvo prave...
jedno na kraju znam
pisma nikakva ne donose...

Sklopim misao
i osjetim tisinu,
bose noge,
oci polusklopljene,
noc,
mjesec,
i ja...
moja strast,
moja ljubav,
moja pjesma,
i ti...
pred ocima,
u snovima,
u rijecima,
na usnama...
ti i ja,
jeli to zelja ili sudba,
istina lezi u rijecima
cetrnaest i jedanaest su dvadeset i pet
tada je poceo let,
koji traje godinama
a ljubav ne prestaje,
ostaje...
sapuce...
mislim da govori rijeci te
volim te jedino moje...

Pjesmo moja...

Ti pjesmo moja tuzna,
kome da te pjevam vise
kada te niko ne zeli slusati,
i ne nepoznajem nikoga
ko bi nocas u ovom kutu
sjedio do mene,
istina je gorda spoznaja
boli kada je uvidis,
ipak,
toliko sam samm...

Svakim danom kazu stari se,
ali moje lice
i dusa uspavanog djecaka,
nikako da poprimi bore
niti odraste,
dali sam to zalutao u svijetu odraslih
ili ti pjesmo moja
nedas mi stariti,
ali,
ipak,
i pored tebe,
toliko sam samm...

Nekako i tesko mi pada
sto svi odrastaju,
a ja toliko jos djetinjastih
i naivnih vjetrova nosim u sebi,
toliko nevine i iskrene srece zelim,
bojim se da ce mi biti tesko
kada svi odrastu,
a ja ostanem jos uvijek
onaj uspavani djecak sa planine,
da bojim se da ce mi tesko biti,
svatiti,
zasto su svi odrasli,
i ja...
i ti...
pjesmo moja,
ostali tako sami...

Nedostajes mi...

Za moje ledene dvorane duse

treba jedna topla ruka,

osmijeh srece,

rijec utjehe,

suza iskrena,

a ti to imas...

Za moje snove

trebaju krila,

sneni pogled,

topla zima,

ljubav bez stida,

a ti to imas...

Za moje bolno srce

trebaju cvrkuti ptica,

jedna planina,

usamljena tisina,

tiha setnja

izgubljenim maglama,

a ti to imas...

Za moje proslosti,

moje danasnjice,

moje buduce osmijehe,

za moje sve...

ma kako da ti kazem

trebas mi,

nedostajes,

za sve moje

jednostavno nedostajes...

Brod zivota...kraj...

Mnogim mracnim vodama sam plovio,u beznadju cesto bio,sam sa sobom

svoje strahove zivio i na kraju svatio...najveci moj neprijetelj sam bio ja

sam sebi...samo sebe sam se bojao...Previse leden da bih pred ljudima suze

pustio,a toliko slab u sebi da bi se mogao opirati navali osjecanja iz moje

dubine.U svoje odaje sam se zatvarao i tamo u mraku usamljen jecao.

Oholost i pokvarenost ljudskog roda nemogu da svate oni koji ne osjete na

sopstvenoj kozi koliko boli morati zivjeti za druge i nadati se da ce nekada

doci sunce u nase zivote koje ce bar malo i nas ogrijati,i u nase odaje tame

posadi jedno zno srce koje ce klijati natoljeno nasim suzama.A one

stoljecima teku unutar nas da ih niko ne vidi.

Uz majku bez majke...

Pored oca kojeg nema...

Sa bratom-sestrom koji su tek jedni u nizu poznanika...

Bez bozica kome se svi tako veselo nadaju...

Bez bajrama koji tek po prici znam sta je...

Nova godina bez voljene...

Usamljen u moru zelja koje nikada nisu bile ostvarene...

I ostade zivot koji trebam eto tek zivjeti...

Moja brod za negdje sam usmjerio prema pucini i otvorenom moru,bjezeci

od obale ljudskog roda.Sa snom u mislima,za koji sam mislio da nikada

necu pretociti u javu.Tim snom vodjen,jer jedino njega sam imao i jedino

taj san me drzao jos uvijek zivim,krenuh vjetrom nosen za negdje.

Godine lutanja me donesose na obale ostrva koje samo u snovima sam

vidio.Visoki planinski vrhovi opasani maglom.Malo nize njih primjetim

bjelinu vjecnog snijega,dok cijelo osrtvo je obraslo prekrasnim

zelenilom.Daaa u sebi samo rekoh ovo je moj dom.Stope sam u pijesak

stavio i samo se svom brodu zivota okrenuo uz rijeci "ovdje ostajem

zauvijek,vi moji poznanici krenite put svog zivota.Usamljen cu na ovim

obalama cekati svoju Vilu".I da, moj brod zivota sa svim poznanicima se

okrenuo i nestao u obzorju neba koje se u daljini stapa sa morem.Bio sam

usamljen bez ikoga,na ostrvu koje smatram svojim novim

domom.Odjednom niotkuda,tik iza mojih ledja,prozbori neki tihi glas

poput Andjela "dobro dosao u moj dom,ljubavi moja vec dugo sam te

cekala i nadala se da ces jednog dana ipak doci".Svaki dio moje nutrine je

zaigrao,lik joj nisam ni vidio ali po glasu vec sam znao to je moja Vila,ona

koja ceka stoljecima svog jedinog covjeka kojeg voli.Rekoh ne okrecuci se

"moja Vilo dosao sam u tvoj dom,vec znas pricati jezik ovih svih zivotinja

koje su na tvom ostrvu,znas im navike,znas zivot,a ja sam ti samo u ovim

otrcanim kaputima dosao,mozda cu ljubavi moja biti izgubljen u tvom

svijetu,mozda necu moci nauciti njihov jezik govoriti???"

"Ne moj Andjelu"rekla je "uz mene ces sve nauciti,ja cu te uciti,samo neka

si mi dosao moja jedina ljubavi"

Okrenuh se i pred sobom ugledah predivan lik od kojeg zastaje moj dah.Za

nekoga mozda bi bila obicna zena,ali za mene ona je jedna i jedina Vila sa

kojom zelim na izgubljenom ostrvu daleko od svih,sa rukom u ruci cekati

nova jutra prepuna sunca i topline.Cekati srecu i tugu,cekati sve uz samo

dvije rijeci proste VOLIM TE...

Brod zivota...dio 1...

Dugo sam je trazio vec mi se cini stoljecima.Nekako zalutao sam na svim

svojim stazama srece i nesrece.U svakom momentu sam pomisljao ohh

Boze dali sam to ja jedini koji ima svoj svijet i niko ne zeli uci u

njega.Previse snova i prepuno romantike koja samo ljubav zeli.Ni kule ni

gradove,samo jedan topli zagrljaj koji vjecnost znaci.Da se u njemu utopim

poput malog pticeta,tako bespomocnog...Prepustim poljupcima i dodirima

iskrene srece.Da,odvec dugo sam sanjao o tome.Vrijeme mi kose prosaralo i

donijelo poneku boru na mome licu.Dali od borbe sa zivotom ili od

beznadja u koje sam krocio.Putevi bez cilja mi bili dom.Skitnice

prijatelji.Oni obrazovani utociste u meni trazili.Izgubljene duse se nadale

da ce dobiti svog vodju.A ja poput pirata,gusara,neki svoj usamljeni brod

sam ukrao i na njemu jedino sretna bio.Svoju posadu nikada nisam

zelio,bio sam sam sebi dovoljan.Nosi me bura od obale do obale,sa nadom

da cu nekada naci svoju Vilu koja uspavana ceka na nekoj obali

mora.Vremenom,ljudi su htjeli na moj brod uci,zeljeli pratiti moju potragu

za jednom zenom,svi zeljeli samo moju nedu ispuniti,i nikada mi nije bilo

jasno zasto me prate,zasto zele poci za mnom,zasto zele za moje ideale

ginuti.Ne to nisam spoznao,a u sebi sam plakao.Okrenem se i vidim koliko

njih je iza mene i zele biti moji prijatelji,zele me voljeti,a ja nemogu srce

podijeliti svima.Ono je samo njeno,od jedne Vile za kojom tragam.Toliko

slomljen,i tako sanjivim ocima,a previse jak da prkosim nadolazecem

vremenu,u meni nalazise neki hram koji sve vise i vise zele posjecivati,crpiti

svoju snagu za nadolazece godine,moj brod napunise i vise nikoga nisam

mogao na njega primiti.Pogled u te duse iznova me tjerao na plac.Zasto

zele ici za mnom...zasto zele biti uz mene kada je ovo moj cilj...zasto zele

ginuti za nesto sto je moj san...zasto nemogu biti sam u svojim snovima i

sa svojom Vilom...

Zasto,to je vec krupno pitanje za cijeli zivot...

Teret sam ponio sa sobom,a nisam ga zelio,prijatelje ne zelim jer samo

jedna ljubav moja Vila mi moze biti moj najiskreniji

prijatelj,brat,sestra,majka,otac ona moze biti moj san...ostalo sve su

poznanici...

I krenuh na put u potragu za necim sto je nezamislivo,za vjecnom ljubavi...

Oluje mi jedra lomila,sav moj put taj teret od ljudi koje ne zelim mi samo

dusu slamao.Toliko pokvarenosti,toliko jada,toliko izobilicenih

dusa,pretvaranja,zavidluka,to srce moje nije moglo da podnese.A morao

sam da trpim na svome brodu zivota...jedno je samo bilo istina,ma zasto

me prate,kada zelim svojoj Vili doci sam...I samo nju imati bez igdje

ikoga,samo nju voljeti do kraja zivota,samo njene usne ljubiti,samo sa

njom stariti,samo njoj ljubav poklanjati pa neka kazu da sam i lud...

Izgubljene duse...

Jos jedna kisica necujno rominja,

mozda to nebo tiho jeca

da ga niko necuje,

ili moja slutnja u dusi

se igra sa nemocnim srcem malim...

Odvec previse sam snen da svatim

kako tezak kaput nosim,

suzama nebeskim natopljen

od bitaka zivota istrosen...

Jos jedan korak u lokvu ka nigdje,

pogled zjapi u nista,

praznina i strepnja

treperi pomjesana u kapljicama kise...

Zalutao opet sam,

nista novo za noge umorne,

usamljen,

vec navikao na to,

bolujem

jer boli kada ljubav boluje...

Mozda,

u ovom zivotu sreca meni

nije namijenjana,

zato je bolje

da sklopim njegove stranice

polako i tiho se povucem,

nestanem,

isceznem,

odem

u labirint usnulih dusa

koje cekaju svoja

poslednja jutra

kao dar sa neba...