Slavuj bez pjesme...

Ja drugu ljubav nemam

i voljeti do pola

oprosti...

to ne znam...

Sred svoje samoce,

potrazih snenim pogledom

zvijezdu jedinu

koja se krisom

kupa u moru,

da...

potrazih tebe

u tom precrtanom nebu,

jer voljeti do pola

ne...

ne znam...

Voljeh te...

potrazih te...

i kome sada reci

da dusa tminom zjapi...

Ostaje da cutimo

ja o tebi,

ti o meni...

Da cutimo kao slavuji

kojima su pjesmu zarobili...

Moja Draga...

Ljubis li veceras nekoga?

Ima li isti okus usana

kao sto su moje...

draga...

Dali spavas uz bilo koga

dok sanjas 

ljubav zivota svoga...

Letis li nebom

kojim niko letio nije sa tobom,

i sanjas mene

ali ja nisam taj uz tebe...

moja draga...

Places li Draga?

Places li ponekada,

sto jorgovan

koji se donosi

nema miris moje ljubavi...

Ehh,

moja draga...

Ljubav ima bezbroj pitanja,

a samo jedna je istina

nekog skrivas u ocima,

nekog ljubis u snovima,

dali sam to ja...

moja Draga...

Veceras samo veceras...

Veceras nisam vidio tvoje oci

sa tisinom na usnama

i pogledom nadanja,

zatvaram polje snova

polako u postelju od trnja

valja poci...

Veceras te nisam ljubio,

stisnuh srce da ne zaplace,

grudi postase male

za jauk koji se ote...

toliko mi sve tvoje nedostaje,

toliko sam te veceras pozelio...

Veceras te necu sanjati,

sta vrijedi san u kojem te nema,

ostajem budan do jutra

trazeci te kroz prozor medju zvijedama,

za miran san...

znas li...

trebas mi Ti...

Veceras zelim da cutim,

jos jednom sonatom ljubavi te okitim,

i umrem...

tiho bez sna...

za Tobom...

Ljubav ima ime...

Ljubav...

skrivena u tebi vjekovima

cekajuci da bude voljena...

Ljubav...

dise tvojim dahom

kao zelja otme iz grudi uzdahom...

Ljubav...

stanuje u tvojim ocima

i places tiho nocu suzama...

Ljubav...

to je bilo necije ime

sada 

Ljubav...

Tvojim imenom se zove...

Oprosti nisam znala...

Pojedini su trazili pjesmu za pjevanje...eto ako sam ispunio zelju biti cu sretan,ako ne oprostite...

Evo jos jedan osmijeh prodat cu

jos jednu srecu odlumit cu,

ali pece me

u grudima boli me

sve sto je nekada

bilo moje i tvoje...

I krisom upitam

sve one koje neznam

sta mi radis ti

dali si srecan 

dali te neko voli...

Znaj da zbog tebe

ova ledena postelja boli me,

samo zbog tebe

kukavice kradu gnijezdo moje,

a bio si sve

ja nemam vise kome reci

volim te milo moje...

Jer grijesila sam

oprosti nisam znala

kako je voljeti

kada nisam voljela...

Cutao sam...

Nisam ti nikada rekao volim te,

a trebao sam...

i nisam ti rekao bez tebe nisam nista,

a zelio sam...

I ne rekoh ti bojim se

tisinom svojom da zagrlis me,

cutao sam...

i ne rekoh ti kako drhtim,

u snovima sa tobom letim,

ne...

nista rekao nisam...

Ali sada

dici cu glas do neba,

i kazem ti

bez tebe sam nista,

bez tebe se bojim zivjeti,

bez tebe drhtim

dok u snovima te drzim,

i...

zagrli me...

jer milo moje...

volim te...

Rekli su...

Rekli su mi

da si plakala sinoc,

sal od svile bio ti u ruci

dok usamljena odlazis u noc...

Rekose da su pitali

zasto imas takve oci,

a ti si cutala...

Rekose da si drhtala...

A ti neznas

koliko dugo mi mirises,

i zaboravljas,

kako boli

dok drugi te voli...

I rekose da si samo moja

i da sam tvoj grijeh

do kraja zivota...

a neznaju

kako je ispijati casu

ljubavi...

koja mirise na tugu...

Rekose da volis me...

a neznaju

koliko skrivam  

da volim te...

To sam ja...bez Tebe...

Duh koji iscezne

istopljen prvom zrakom sunca,

od tisine satkan,

lancima vezan suprugom samocom,

to sam ja...bez tebe...

Turoban huk oluje

koji cuci skriven u dusi,

dubok pogled izgubljenog oka

budno sanja svoj spokoj,

da to sam ja...bez tebe...

Oronulo stablo

koje ceka vojsku crva,

otpao list u blatu

koji svaka stopa gazi,

to sam ja...bez tebe...

to sam ja...bez svoga sunca...

Precuti...

Nemoj sada nista reci

dali sam prvi ili stoti,

precuti...

sve precuti...

Zelim te uz sebe

i to dobro je,

srcu tako toplo je...

Cuti...

ako treba da odes,

cuti...

ako se bojis da ostanes,

cuti...

dobro je...

samo poljubi me...

U oku ti vidim sjaj

negdje u srcu spava beskraj

i tako bilo bi lijepo...da cutis,

cija si...

ko si...

cuti...

zelim da znam,

ali nemoj da pokvarim san...

precuti...

Jutrom kada odes

pokrij me,

poljubi me,

ostavi ruzu bijelu na stolu,

kavicu ne ispijenu,

i idi...

ali vrati se...

ja cu jos da sanjam

i polubudan...

te cekam...

Dio duse...

Nisu me pitali

kakav bi zivot to da zivim,

sinom su me zvali

onakvim...po zelji njihovim...

I nisu me vodili

rekose svako ide svojoj zvijezdi,

a ja bespuca gazio

milion puta pao i ustao,

ali rane moje

nisu zeljeli da lijece...

A onda si dosla ti

moj san ne odsanjani,

moj cvijet ledom okovani,

moj zivot ne prozivljeni...

Ahh,

znas li koliko me bolis

dok me toplom ljubavi pokrivas,

i da imam krila

letio bih tamo gdje ti kosa spava,

ahh...i volio bih te

pa neka poslednja zelja bude

ove duse koja zivi samo za tebe...

Carev jorgovan mirisni...

Sudi mi...

dzelatu...

ti koji nosis masku crnu...

Evo na pladanj 

glavu ti stavljam,

sijeci...i presudi...

Ali krade mi se,

i ja cu krasti

to cvijece sto divno mirise,

to cvijece koje zudi i place

iza ograde careve baste...

I ne pitaj za poslednje rijeci,

jer tisinom uz osmijeh sve cu reci,

samo sijeci...

meni nije zao mrijeti

sto pozeljeh carev jorgovan mirisati,

s tim mirisom u ocima

ja cu sretan oci sklopiti...

Sijeci...

presudi...

ako ostavis ovo srce da zivi,

kunem se...

ja cu opet krasti,

pa neka bude grijeh

jedini,stoti,

svejedno je...

zbog carevog cvijetnog jorgovana

vrijedi umrijeti...

Moj klikeru jedini...

Kada zbrojim klikere u ruci

ne ostane nista

samo prazni dlanovi,

a bili su nekada crveni,zuti,plavi

sve ijedan se sijali...

A sada prazna ruka

od gomile pozeli samo jedan,

njega bih zavukao u djepove

i njezno milovao,mazio

da mu bude toplo,

da se blista kada izadje na sunce dana...

Ali sta vrijedi

ja sam svoj kliker divni izgubio,

kroz suplje djepove

negdje u setnji planinom posadio,

a on rasti nemoze

od stakla je kao moje srce

jedini i jedino...

Ahhh moj klikeru sjajni

gdje si...

kojom se travkom pokrivas

dali me pamtis

kako sam jos jucer

u djepu te skrivao

i sa tobom nisam nikada igrao,

cuvao te

kao jedino moje...

Ako me prestanes voljeti...

Ako me sutra nebudes voljela vise,

ne nemoj to nikome reci

zasto smo postali jedno drugom stranci...

Ako sutra prestanemo plakati,

ipak pozeli neku suzu pustiti

za nas...

jer mi smo se danas voljeli...

Ako me sutra prestanes voljeti

reci mi to danas,

da znam kada mi valja umrijeti...

Ako sutra odes...

sa sobom ponesi dio mene,

kada ti lose krene i sama ostanes

neka te sjeti koliko sam volio

samo...Tebe...

....

Izgleda pojedini ne zele da Andjel pise,stvar ljubomore ili vec nesto drugo...Izgleda nekima smeta to sto pisem za svoju dusu,mozda se boje da ovi stihovi su bolji od necijih...U svakom slucaju ne zelim se porediti sa bilo kim,niti zelim biti konkurencija bilo kome,ali eto ljudi su takvi...nismo svi rodjeni za ljubav...
Zasto ovo pisem stvar je jednostavna,primjetio sam virus na svome blogu...neko je oznacio Andjela...njemu na dusu...
Ne bih da vracam istom mjerom...jer ja ne vracam virusom...ako ne citate moje pjesme zasto da budete tu "pojedini"...Oprostite Vi sto ste zbog pjesme ovdje cijelo vrijeme,jer pojedinim izgleda Andjel postaje trn u oku...a zelim samo pisati svojoj ljubavi...
Oprostite...ako uskratim svoj blog svima za citanje i ako budete morali da se prijavite za dalje citanje,jer tako jedino cu znati ko to ne zeli Andjela da pise...a tada...rekoh ne vracam virusom...nego necim mnogo jacim...
Hvala...i oprostite...zelio sam samo pisati za sve Vas koji ste slicni meni...

Ljubavi trebam Te...

Trebam te... 

ne za ono jucer

kada te udanuh kao zivot,

nego za sutra

da bih disao tobom...

Trebam te ...

ne od dana rodjenja

nego mnogo prije dok nisam gledao

i bas takvu te sanjao...

Trebam te...

i onda kada budem umirao,

tada me drzi za ruku

da umrem sretan

u tvome toplom zagrljaju...

Ljubavi ...trebam te...

vise nego sto trebam 

samog sebe...

Zora ljubavi...

Kao mali potocic

sred uspavane sume

koji teci samo zna,

protices dusom mojom...

Kao zora sto tjera maglu

sred tisine svoje jake

suceve tople zrake donosi

tako ti tjeras tugu moju...

Kao nevin cvijet 

sred korova svoga

raste da ne bude lijep

nego voljen...

tako ti rastes u meni...

I nemoj mi biti lijepa

jer ja bih da me volis jedina,

i nemoras biti potocic

ali teci mojim venama,

i nemoj biti magla

ja bih da budes moja zora ljubavi

u kojoj cu vjecno zivjeti...

Mi..Ja i Ti...

Ja i Ti

uvijek smo plakali

kada bi se rastali...

Drhtave usne

poljubac bi stavljale

kao da nikada vise

ljubiti nece...

oci crvene

kao da vise plakati nece,

i rijeci...

brzo cu doci draga...

brzo mi dodji dragi...

Ja i Ti

dva bica

zarobljena u cetiri zida,

dok srce kapljicu zivota

pusta jednu po jednu

na rijeci...moram poci ljubavi...

Ja i Ti

zarobljeni u daljini

nedokucivi u svojoj tisini,

placemo istim suzama

sto nas nema

jedno pored drugoga...

moja voljena...

Zarobljena u srcu...

Ispjevao sam ti pjesmu ljubavi

najljepsu od svih a mozda je neces cuti,

mozda je neces osjetiti,

mozda uz nju neces plakati,

ali...

ispjevao sam ti pjesmu moja ljubavi...

Napisao sam stih o sreci

lagan kao leptirov let proljetni,

sretan kao dusa koja te sanja,

i satkao sam u nju zelju ociju

kako bi bilo divno

moje ruke sa tvojim spojiti,

drhtati...

plakati...

napisah ti stih milo moje...

Sagradih pjesmom kolibu malu

bistri potocic u svome zuboru,

na livadi tebe kako mi mases

dok bosonoga samo za mene pleses...

Napisah ti pjesmu

zatocenice moga srca...

kljuceve nikada neces dobiti,

slobodu nemoj traziti,

zarobljena si u mome srcu do vjecnosti...

Ne pitaj me...

Ne,

nisam te plakao sinoc

samo sam drhtao

bojeci se mraka bez tebe...

I nisam te volio danas

samo sam tisinom

slusao pjesmu opalog lisca...

I ne,

nemoj me pitati sta ce biti sutra

jer danas sam ziv,

a sutra...uvenut cu bez tebe...

Ne...

ne pitaj me kako mi je

cutim kad mi se place,

kao klaun smijem 

da tugu sakrijem,

i sanjam...samo sanjam

kako se volimo nas dvoje...

Ako podjes...

Ako podjes... 

jutrom ostavi kavu na ispijenu,

muziku nemoj gasiti,

kupatilo nemoj cistiti,

roletne nemoj dizati,

pusti da jos sanjam

tvoje prste u mojoj kosi...

Ako podjes... 

ne reci nista

ponesi rijeci sa sobom,

ogrni se mirisnim jorgovanom,

i te cipele lake tiho obuci,

naocale stavi da se suza ne vidi

i idi...

jer ja jos sretan sanjam

smijesim se dok sklopljene oci imam...

Ako podjes...

nemoj se okrenuti,

nemoj razmisljati

kako ce meni biti kada se srce probudi,

jer...

mogla bi zaplakati...

Ako podjes i daleko budes,

reci cu ti kako ce meni biti,

budan ledenu kavu cu ispiti

vrtit cu onu nasu pjesmu,

bezvoljno traziti nesto u frizideru

i ostati gladan...

Tebe...

Ako podjes...

nemoj da brines

voljet cu te dok se ne vratis,

a onda...

nemoj nikada vise da odes...

Vijekovi ljubavi...

Znas,

polomili su moj jorgovan

ali ne polomise u srcu miris njegov

jos mirise hodnicima moje duse...

I gazili su mojom bastom

cupali te iz korijena kao da si njihova

na kraju...posjekli te ruzo moja...

ali neka ponovo te sadim

ovim golim rukama svojim...

I lutala si poljem svoga neba

zanesena i tiha,

plaha i jaka,

skrivala si suzu iza laznog osmijeha,

i eto...zasto si zalutala

u odaje srca moga,

zasto bas mene pronadje

da me volis...da me bolis...

Sada bi' zelio

jorgovan ti pokloniti,

tebe ruzo mirisati,

zelio bih te srcem voljeti,

jer voljeti tebe

je kao voljeti vijekove

u kojima sva ljubav stanuje...

Zbogom Dragi...

ZAMOLJEN SAM DA NAPISEM OVAKVU PJESMU...I ETO NAPISAO SAM...

Eto Dragi

ostaj mi dobro,

biti ce sve uredu...

ne brini...

Proci ce sve

nista nije vjecno

pa tako niti mi...

A kada se prisjetim

mi nikada nismo postojali,

cak i ovo dijete

nije bilo plod ljubavi,

nego nekakvog plana

Tebe...

covjeka koji je nosio masku

cijeloga zivota,

covjeka sa dva lica,

covjeka koji je promijenio tijela i tijela,

da bi dosao na dno svoga dna...

Eto Dragi

netko drugi ce pjesmu ovu pisati

jer ja neznam pjevati,

s tobom naucih samo kako je plakati...

Zbogom Dragi...

covjece sa stotinu lica,

ja i moje dijete

biti cemo slobodne kao dvije ptice

pjevati jutru,

radovati se novom danu,

a ti mili...

zbogom...

sretno ti bilo u tvome blatu...

Dali si java?

Dali sam netko

kome oci potanjaju u maglu,

dok u svakom snu trazim utjehu

grleci sjenu, 

kao tebe...kao zenu?

Ko sam ja glogom cemera obrastao

na mecavu i divljinu navikao,

da bi me ti njeznim rukama budila?

I gazec' nasumice zivot

ti mi se ote kao sudba

koja steze grudi do bola,

prkosis mome izgubljenom pogledu

pretvarajuci ga u suncanu zoru,

i pitam se...

dali sam netko ko te samo sanja,

ili si stvarna...

moja zena voljena?

Trebas mi...

Ljubav je pjesma,

a pjesma je rijec,

sve ovo stane u tvoje ime...

I suza je teska

a nekada radosna,

svaka sretna sto pada...

je tvoja...

Oblak sto pliva

nemoze bez svoga neba,

tako i ja ne mogu bez tebe voljena...

I sve bi pjesma,

suza 

i oblak,

i svakoj baladi treba rijec,

svakoj suzi treba osmijeh,

svakom oblaku treba njegovo nebo,

svakom treba netko

da bi bio pjevao,

plakao 

i letio...

A meni trebas Ti...

da bih zivio...

Ostani...

Znam moras poci...

Bosa ti noga prepuna trnja,

ali...

znam moras poci...

Ipak, 

ostavi miris na vratima,

sjenku u kutu iza paravana

 poneku vlas kose bujne na jastuku,

znam moras poci...

a sve drhti...

ostani...

Ne...

nemoj vrata skroz zatvoriti,

ostavi da te mogu gledati

dok sjena ti odlazi,

i nemoj se okrenuti

jer...

znam moras poci...

A ja...

opet cu doci u svoj tihi dom

u kutu traziti te sjenom,

na vratima miris vracati,

po jastuku kosu traziti,

znam moras poci...

ali...

nemoj...

ostani...

Vapaj...

Vapaj bi zelio reci

ono sto srce cuti,

strah me pogledati sebi u oci

jer bih mogla istina preko jezika preci...

Zato navlacim plast neistine

preko tijela koje skriva rane,

i lazem samog sebe

da ljubavi ne postoje...

I kradem nebo od oblaka,

kradem zemlju od kise,

kradem Sebe od Tebe,

ali mi ne ide

ove ruke te ostaju zeljne...

Moja zima...

Ne pitaj me zasto volim zimu

taj leprsav korak u skriputavom snijegu,

podsjeti me na djetinjstvo

kada je sve bilo bezbrizno i cisto,

bjelina u predvecerje

i saonice koje jure,

rumeni obrazi,

mi djecaci one djevojcice,

a pahulje padaju tiho...tiho...

ne nepitaj me...

I tako promrzao sjeo bih u topli dom

kroz prozor gledao zimu sa cajom,

pomisao bi vukla sta cu biti kada odrastem

kakav bi to covjek volio da postanem,

okrenem se i pogledam

ovdje imam sve zasto bi negdje da odem...

ne nepitaj me zasto volim zimu...

A zivot ide...

ne mari sto bih volio ostati dijete,

pocne da ljubi,

pocne da voli,

pocne da boli,

pocne zivot misliti kako je dobro svoj dom imati,

a gdje kada sanjari imaju svoje zime..

ne nepitaj me...

Kako te to volim,

zasto te volim,

ne nemoj me pitati,

jer osjecam da si moja zima

a ona je jedino sto mome srcu treba...

Cija si...

Ponoc tiho kuca

jos jedna u nizu

ko zna gdje si sada

kome grijes postelju bijelu?

Drhtava ruka uzima pero

nesto bih zelio napisati

dali da opet kunem zivotno djelo

ili stavim tacku na Ti?

Nesanica izgara u meni

i borim se u svojoj kozi

tako bi rado pustio dusu

kada pomislim na tebi ruku tudju...

Ipak ce biti da smo divan par

ja skitnica a ti dusa zarobljena,

ja i ti isti zar...

ja i ti ista tisina koja do kosti izjeda...

I mogao bih ti reci da se bojim

ali nisam taj koji bjezi,

bolje da precutim

ono sto se kaze volim...

A kada jesen dodje

i nasa mladost prodje,

dali ces mi odgovoriti tada

ako te pitam "Zasto smo zuti moja voljena"?...

Mozda ti ne vrijedim...

U meni stanuju kise 

a u tebi jutra vedra se roje,

u meni studen vjecna vlada

i nema tog kaljavog druma

gdje mi noga nije krocila,

a u tebi proljece

i svjetlom okupana cesta...

Ali, 

isto je ono nebo sto sam 

tkao zlatnim koncem za nas oboje,

i isti sam onaj djecak 

sto vjecno juri svoje vjetrenjace...

I mozda ti ne vrijedim ovakav nikakav,

ispijena casa vina,

sanjar bez svoga doma,

sjena duboko u sebe zavijena,

i ljubav...ljubav u ocima i na usnama...

Mozda ti ne vrijedim...

ali uzmi me i povedi tamo gdje su ptice,

pokazi mi kako tvoje ruke grle,

otopi svojim vrelim moje usne hladne,

mozda ti ne vrijedim...

ali ja bih zelio da ti vrijedim vise od svih

i da budem tvoj prvi i poslednji stih...